Aleksandra Veljović Ćeklić rođena je 10. jula 1967. u Sarajevu, gdje je rasla i školovala se. Živi na relaciji Kalgari (Kanada) – Puerto Valjarta (Meksiko), bavi se arhitekturom i pisanjem.

Popričali smo s Aleksandrom, autorkom romana „Leptirica“, o njenim književnim počecima, preprekama sa kojima se suočavala, načinima na koje ih je prevazilazila, kao i o savetima koje bi mogla da ponudi mladim autorima.

Sa kojim problemima ste se suočili kada ste pisali prvu knjigu? Koji je bio najveći problem?

Jedini problem, ali ogroman, bio je nedostatak slobodnog vremena, jer pisanje nije bilo moja primarna karijera. Bavila sam se arhitekturom i podizala troje aktivne djece, te sam trčala iz obaveze u obavezu kô Asteriks na Olimpijskim igrama. Iz tog razloga sam smislila fazon kako da budem vremenski najproduktivnija, i prvu knjigu „Sarajevo u zemlji čuda“ (2009) napisala kao zbirku kratkih priča koje se nadovezuju jedna na drugu kao poglavlja romana. Umjesto Sadržaj, u toj zbirci iznad naslova priča, piše – čitanja Redoslijed.

Da li je bilo teško objaviti prvu knjigu? Šta Vam je najviše pomoglo, a šta odmoglo?

Nije bilo teško zahvaljujući Davidu Albahariju, i mojoj drugarici Vesni koja mi je spomenula da čuveni pisac takođe živi u Kalgariju. Izašao mi je u susret, pročitao rukopis i napisao recenziju koju sam kao „mamac“ istakla u naslovu mejla koji sam poslala izdavačima. Bio je to početak jednog divnog prijateljstva i mog, uz kafu, književnog kursa. Bez Davidove recenzije, bile su mršave šanse da tako brzo, među hiljadama drugih mejlova, kao nepoznata osoba, pa još iz daleke i dosadne Kanade, privučem pažnju nekog urednika.

U kom trenutku ste za sebe mogli da kažete da ste postali pisac?

Na malom odmoru u prvom razredu osnovne škole. Možemo u beskonačnost filozofirati na ovu temu, uprkos svim definicijama, mislim da većina pisaca odmalena namiriše svoj nagon da muči papir, tj. tastaturu. Objavljivanje knjige, u moru medijskih platformi, više nije uslov, ni potvrda spisateljskog zanimanja.

Kako birate teme o kojima ćete pisati?

Nimalo lak zadatak, zasipaju me kao reklamni leci iz nevidljivog aviona, i sve mi se čine podjednako interesantnim. One koje mi ne daju mira odmah pohranim u Word, kompletno sa budućim naslovom, kao napomenu da im se vratim čim završim rukopis koji je aktuelan. Ponekad, shodno raspoloženju i inspiraciji, uskočim u neku od tih sporednih tema.

Postoji li razlika između pisca i književnika?

Tehnički postoji, jer pisci pišu biografije, kolumne, javne govore, scenarija, bloguju, prevode, varaju nas knjigama kako da se sami izliječimo od raka… dok književnici, koji su ujedno i pisci, u svom unikatnom stilu pišu vlastite sadržaje i izmišljotine o svemu i svačemu, sa idealističkim stremljenjima i punim pravom da maštaju o Nobelovoj nagradi. Biti književnik je prije tridesetak godina bio i društveni status, ali u doba digitalne književnosti nismo mnogo tašti o tom pitanju.