Autorka Kejti Kvin istražuje rat, žene, špijune, osvetu i istinu u romanu „Alisine mreže“

Obično me nešto inspiriše – osoba, istorijski događaj, mesto – i to je uvek nešto toliko zanimljivo, uvrnuto ili neobično što postane okosnica moje priče. Kada govorimo o romanu „Alisina mreža“, taj momenat je bila spoznaja da je postojala špijunska mreža tokom Drugog svetskog rata, u kojoj je bilo mnogo žena, koju je oformila i vodila žena koja je nosila nadimak „kraljica špijuna“ – to me je toliko fasciniralo da sam prosto morala da pišem o tome!
Pisanje priče koju prožimaju dva vremenska intervala mora biti komplikovan proces. Kako ste vi to postigli?
Neki pisci, kada pišu o različitim vremenskim periodima, prvo napišu jedan a zatim drugi deo, da bi posle ukrstili. Možda ću se poslužiti takvom tehnikom kada budem pisala neki naredni roman, ali što se tiče romana „Alisina mreža“, skakala sam iz jednog perioda u drugi čak i dok sam pisala prvu verziju. To mi je pomoglo da lakše napravim paralele između dve priče.
Tokom celog romana u centru pažnje su Ivine ruke, koje su i uzročnik misterije. Scena u kojoj nam se razrešava šta joj se dogodilo je svirepa i uznemirujuća... Kako ste o tome pisali?
Radi se o tome da kada pišete u dva hronološka toka, događaji koji se dešavaju u prošlosti moraju ostavljati osećaj napetosti. Ne mogu da navodim čitaoca da se pita da li će Iv preživeti bilo koju nevolju u kojoj se nađe tokom Prvog svetskog rata, kada čitalac zna da je živa i u delu romana koji se dešava 1947. godine. Dodelivši joj osakaćene ruke, postavila sam prostor za misteriju: od momenta kada Šarli i čitaoci upoznaju Iv postavlja se pitanje: „Šta se desilo sa njenim rukama da sada izgledaju ovako?“. Ta tenzija se prenosi i na narativ iz 1915. godine jer očekujete da u nekom trenutku saznate šta se tačno dogodilo.
Lomljene zglobova je, nažalost, vekovima prilično ustaljena forma mučenja zato što se mnogo nervnih završetaka nalazi u prstima. Povrede prstiju su veoma bolne ali ne ugrožavaju život, što su upravo onakve povrede koje mučitelji žele da zadaju onima od kojih žele da izvuku informacije.
Kako ste došli na ideju da uvrstite poeziju u vaš roman kao reference?
Volim Bodlerovu poeziju – istovremno obiluje zanosnim i uznemiravajućim motivima, što savršeno odgovora ukusu mog zanosnog, uznemirujućeg zlikovca. A najpoznatija zbirka Bodlerove poezije – „Cveće zla“ – pružila mi je mogućnost da uvrstim jasniju metaforu žena kao cveća, mojih junakinja sa cvetnim imenima.
Sa kojom junakinjom se najviše poistovećujete?
Sebe najviše pronalazim u liku mlade Iv i u njenom suočavanju sa govornom manom, pošto moj muž ima problem sa mucanjem (ideja da Iv muca je jednim delom bila njegova ideja) i skoro dvadeset godina sam bila svedok njegovih frustracija u suočavanju sa svetom koji pravi zaključke o ljudima koji zamuckuju.
Izvor: Goodreads / booknationbyjen.com
Prevod: Aleksandra Branković



















