Domeniko Starnone: Slikar krhkih ljudskih osećanja

Koliko Vam je trebalo da napišete „Smrtni i besmrtni život devojčice iz Milana“? Koji Vam je bio najveći izazov pri pisanju ove knjige?
Taj roman je sazrevao tokom pandemije kovida. Tih meseci sam se, kako u svakodnevnom životu tako i u pisanju, trudio da zadržim istovremeno komični i tragični duh, uživanje u životu i strah od bolesti i smrti.
Šta je zajedničko Vašim prethodnim romanima „Pertle“, „Tajna“ i „Šala“?
Ne mnogo. Ljudi su skloni da ova tri romana smatraju svojevrsnom trilogijom, ali iako su nastajali jedan za drugim, to su u suštini zasebne knjige. Prvi roman govori o lažnom pomirenju. Drugi u središtu ima krhkost starosti i umetnički neuspeh. Treći je ljubavna priča u kojoj je voljena osoba takođe ona koja se najviše plaši.
Godine 2001. dobili ste prestižnu nagradu Strega za roman „Ulica jecaja“. Kakva je bila Vaša reakcija, i kako je ova nagrada uticala na Vas kao pisca?
Osvajanje prestižne nagrade čini te srećnim, ali ti ne daje nikakvu garanciju. Spisateljski kvalitet se mora graditi iz dana u dan, pomoću disciplinovanog rada i mašte.
Džumpa je radila samostalno. Ona je odlična spisateljica i na engleskom i na italijanskom. Za nju je prevođenje vežba transpozicije koja se razlikuje, ali nije potpuno drugačija od onoga što se dešava prilikom kreativnog pisanja. Ja joj slepo verujem.
Koji italijanski ili strani pisci su bili Vaši „učitelji“? Drugim rečima, ko Vas je inspirisao da i Vi postanete pisac?
Italo Kalvino, Natalija Ginzburg, Luiđi Menegelo, Rafaele la Kaprija. To su pisci koji se međusobno razlikuju, ali koji su na razne načine i iz raznih razloga uticali na moje formiranje. Od stranih pisaca pomenuću samo jednog kojem sam, kao čitalac, ostao veran čitavog života, danas čak i više nego kada sam bio mlad. To je Franc Kafka.
Jednom ste izjavili „Verujem da najbolje knjige nisu one koje nas zabavljaju. Najbolje knjige su one koje nas bole.“ Šta ste time hteli da kažete?
Mislim na one knjige koje ne nude utehu, u kojima fiktivne rane ne zarastaju, već se u stvarnosti još više inficiraju. To su retke knjige, kakve retko pišemo, a najčešće, na našu veliku žalost, uopšte ne uspevamo da napišemo.
Pišete već nekoliko decenija. Koliko se po Vama promenio italijanski književni pejzaž, i koju ulogu smatrate da pisci imaju u današnjem društvu?
Mi pisci smo izgubili tlo pod nogama, naša funkcija je oslabila zajedno sa kanalima kojima je književnost stizala. To ne znači da je naš rad izgubio inventivnost i snagu. Međutim, pravoj književnosti je sve teže da dopre do široke publike. Osim ako se ne oslanja na spektakl, sa svim rizicima koje to podrazumeva. Moraćemo da nađemo nove kanale i novu ravnotežu.
Osim pisanja romana, radite i na pisanju scenarija. Koliko se Vaš pristup pripovedanju razlikuje kada pišete jedno ili drugo?
To su dve potpuno drugačije vrste upotrebe pisanja. Pisanje romana je samostalno, ono služi svojoj funkciji i poklapa se sa napisanim delom. Pisanje za film ili televiziju je uslužno pisanje. Ono je dovelo do nastanka opere i imalo udela u stvaranju pozorišnih predstava i ekranizacija.
Koji savet biste dali budućim piscima koji tek započinju svoju karijeru?
Pisati, pisati i samo pisati. Takođe im savetujem da pokušaju da objave knjigu tek kada budu dovoljno sigurni da njihovo oduševljenje i svemoć za nekoliko meseci neće biti zamenjeni stidom.
Autor: Iva Burazor
Izvor: časopis Bukmarker, br. 39
Autor: Domeniko Starnone






















