Džastin Kronin: „Odiseja je predak svih priča o putovanju“
Američki bestseler pisac Džastin Kronin rođen je i odrastao u Novoj Engleskoj, SAD. Diplomirao je na Harvardu, predavao je kreativno pisanje na Univerzitetu La Salle u Filadelfiji od 1992. do 2003. godine i engleski jezik na Univerzitetu Rajs.
Napisao je knjige: „Kratka istorija duge lopte“, „Meri i O’ Nil“ (nagrada PEN / Hemingway i nagrada Stephen Crane iz Club of Book of the Month), potom „Ljetni gost“, „Prolaz“, „Dvanaestorica“ i „Grad ogledala“ (sve tri knjige pripadaju trilogiji „Prolaz“). Ova trilogija u epskim razmjerama govori o našim najskrivenijim, pritajenim emocijama, tajnama, o našoj spremnosti da izdržimo sve nevolje da bismo preživjeli. U julu 2007, filmska produkcija „Fox 2000“, kupila je pravo ekranizacije za Kroninovu trilogiju Vampira. Njegove knjige dobijale su uglavnom povoljne kritike. Ostale počasti iskazane njegovoj prozi obuhvataju i stipendiju Nacionalne zadužbine za umjetnost i nagradu za pisce Vajting. Kao redovan profesor na Univerzitetu Rajs, Džastin sa suprugom i djecom živi u Hjustonu u Teksasu, i u Kejp Kodu u Masačusetsu.
Našim čitaocima dostupna je njegova trilogija „Prolaz“, koju je objavila izdavačka kuća Laguna u prevodu Gorana Skrobonje.
Vi ste napisali romane „Prolaz“, „Dvanaestorica“ „Grad ogledala“. Kako biste mogli predstaviti ovaj vaš književni rad u najkraćem obliku?
Mislim da bi trebalo reći zašto sam odabrao priču kao trilogiju. Ova odluka je pala zbog nekoliko stvari. Prvo, priča je ogromna, sa velikim brojem likova. Od samog početka sam znao da bi trebalo puno prostora da bi se postigao zadovoljavajući učinak. Razbijanje priče na tri dijela takođe izgleda kao logičan potez. Postoje praznine u vremenu između svakog od ta tri dijela, tako da svaka knjiga ima nekakav drugačiji naglasak.
Napisao je knjige: „Kratka istorija duge lopte“, „Meri i O’ Nil“ (nagrada PEN / Hemingway i nagrada Stephen Crane iz Club of Book of the Month), potom „Ljetni gost“, „Prolaz“, „Dvanaestorica“ i „Grad ogledala“ (sve tri knjige pripadaju trilogiji „Prolaz“). Ova trilogija u epskim razmjerama govori o našim najskrivenijim, pritajenim emocijama, tajnama, o našoj spremnosti da izdržimo sve nevolje da bismo preživjeli. U julu 2007, filmska produkcija „Fox 2000“, kupila je pravo ekranizacije za Kroninovu trilogiju Vampira. Njegove knjige dobijale su uglavnom povoljne kritike. Ostale počasti iskazane njegovoj prozi obuhvataju i stipendiju Nacionalne zadužbine za umjetnost i nagradu za pisce Vajting. Kao redovan profesor na Univerzitetu Rajs, Džastin sa suprugom i djecom živi u Hjustonu u Teksasu, i u Kejp Kodu u Masačusetsu.
Našim čitaocima dostupna je njegova trilogija „Prolaz“, koju je objavila izdavačka kuća Laguna u prevodu Gorana Skrobonje.
Vi ste napisali romane „Prolaz“, „Dvanaestorica“ „Grad ogledala“. Kako biste mogli predstaviti ovaj vaš književni rad u najkraćem obliku?
Mislim da bi trebalo reći zašto sam odabrao priču kao trilogiju. Ova odluka je pala zbog nekoliko stvari. Prvo, priča je ogromna, sa velikim brojem likova. Od samog početka sam znao da bi trebalo puno prostora da bi se postigao zadovoljavajući učinak. Razbijanje priče na tri dijela takođe izgleda kao logičan potez. Postoje praznine u vremenu između svakog od ta tri dijela, tako da svaka knjiga ima nekakav drugačiji naglasak.
Ovu trilogiju ste pisali više od jedne decenije. Dakle, rad je veoma obiman - ima hiljade stranica. Da li ti podaci sami po sebi govore nešto posebno?
Od samog početka bio sam zainteresovan za rad na velikom platnu. Htio sam, jednostavno, da napišem ogromnu priču, koja ništa ne ostavlja po strani.
Ova trilogija je neka vrsta fuzije užasa, naučne fantastike, spekulativne fantazije, priče o vampirima i strahu, putopis... Kako ste došli na ideju da pišete u tako divnom i raznolikom narativu? Kako ste uspjeli da u isto vrijeme izvučete najsjajniju energiju svih ovih žanrova?
Uradio sam to uglavnom zbog sopstvenog zadovoljstva. Prije „Prolaza“, pisao sam književnu fantastiku. Ali oduvijek sam volio velike priče sa puno energije u kojoj se ljudi suočavaju sa životnim ili smrtnim preprekama. Ekstremne okolnosti imaju veliku moć ne samo da udišu život u priču već i otkrivaju likove. Kada ste u trci za svoj život, sve prijetnje otpadaju. Nemate drugog izbora nego da budete iskreni.
Od samog početka bio sam zainteresovan za rad na velikom platnu. Htio sam, jednostavno, da napišem ogromnu priču, koja ništa ne ostavlja po strani.
Ova trilogija je neka vrsta fuzije užasa, naučne fantastike, spekulativne fantazije, priče o vampirima i strahu, putopis... Kako ste došli na ideju da pišete u tako divnom i raznolikom narativu? Kako ste uspjeli da u isto vrijeme izvučete najsjajniju energiju svih ovih žanrova?
Uradio sam to uglavnom zbog sopstvenog zadovoljstva. Prije „Prolaza“, pisao sam književnu fantastiku. Ali oduvijek sam volio velike priče sa puno energije u kojoj se ljudi suočavaju sa životnim ili smrtnim preprekama. Ekstremne okolnosti imaju veliku moć ne samo da udišu život u priču već i otkrivaju likove. Kada ste u trci za svoj život, sve prijetnje otpadaju. Nemate drugog izbora nego da budete iskreni.
Neću vas pitati za izvor inspiracija za pisanje ovih priča, ali moram da vas pitam koliko ste prilagodili svoju priču željama budućih čitalaca?
Pisac treba uvijek biti svjesan čitaoca - šta će ih interesovati, šta će ih uvući u priču, koje su činjenice o ljudskom životu vrijedne za istraživanje u romanu. Ali autor najprije i najvažnije mora biti angažovan sopstvenom pričom i njenim interesima.
Vjerovatno ste pročitali Brem Stokerovog „Drakulu“ i Homerovu „Odiseju“, imam utisak da su i ti radovi, na neki način, uticali na vaše utjelovljenje ove trilogije?
Drugo djelo je uticalo više od prvog. Od samog početka posmatrao sam „Prolaz“ kao „roman na putu“, u kojem su likovi izašli iz sigurnog mjesta na putu otkrivanja. Odiseja je predak svih takvih priča.
Trilogija „Prolaz“ nije samo post-apokaliptička fikcija, već je mnogo više od toga. Stiven King je, na primjer, ovo djelo nazvao „jednim od velikih dostignuća američke fantazije“. Kako komentarišete ovo?
Divna je stvar biti pohvaljen od strane majstora žanra.
Pisac treba uvijek biti svjesan čitaoca - šta će ih interesovati, šta će ih uvući u priču, koje su činjenice o ljudskom životu vrijedne za istraživanje u romanu. Ali autor najprije i najvažnije mora biti angažovan sopstvenom pričom i njenim interesima.
Vjerovatno ste pročitali Brem Stokerovog „Drakulu“ i Homerovu „Odiseju“, imam utisak da su i ti radovi, na neki način, uticali na vaše utjelovljenje ove trilogije?
Drugo djelo je uticalo više od prvog. Od samog početka posmatrao sam „Prolaz“ kao „roman na putu“, u kojem su likovi izašli iz sigurnog mjesta na putu otkrivanja. Odiseja je predak svih takvih priča.
Trilogija „Prolaz“ nije samo post-apokaliptička fikcija, već je mnogo više od toga. Stiven King je, na primjer, ovo djelo nazvao „jednim od velikih dostignuća američke fantazije“. Kako komentarišete ovo?
Divna je stvar biti pohvaljen od strane majstora žanra.
Ljudi obično misle da kada završite knjigu, to je kao završavanje nekog ispita na koledžu. Da ste konačno završili sa njom. Da li je to stvarno tako? Kako to vi doživljavate?
Smatram da kada završim projekat - roman ili, u ovom slučaju, trilogiju romana - da sam sasvim melanholičan. Jedino rešenje je da napišete nešto novo.
U ovoj trilogiji koristili ste vampire kao motive za monstrume i čudne događaje. Vjerovatno zato što sa vampirima možete učiniti ono što želite. Da biste stvorili priču koja vam padne na um, možete ih stavljati u različite uloge, a da za to nikom ne morate polagati posebne račune?
Vampiri su naša najinteresantnija čudovišta. Priča o vampirima je ispunjena sjajnim detaljima - bijeli luk, ogledala, spavanje u rodnoj grudi zemlje i tako dalje. Takođe, za razliku od većine čudovišta, zadržavaju čitav niz ljudskih psiholoških osobina.
Dali ste posebnu ulogu Mekgafin vampire, da li ova osoba ima bilo kakve veze sa vašim djetinjstvom?
Kada sam bio dijete, tokom sedamdesetih, postojala je veoma popularna emisija o vampirima na televiziji tokom popodneva. Zvala se „Mračne sjenke“. Gledano sa produkcijske strane serija je bila užasna, i vjerovatno je scenario bio nespretan, ali mene je u potpunosti opčinila (i mnoge moje prijatelje).
Šta nam možete reći o vašim prvim romanima: „Meri i O’Nil“ i „Ljetnji gost“?
Oni su tiši, sa još suptilnijim pitanjima. „Meri i O’Nil“ pripovijeda istoriju braka. Prilično je autobiografski, kao što su to često prvi romani. „Ljetni gost“ je, uglavnom, ratni roman (Drugi svjetski rat i Vijetnam), iako se gotovo u potpunosti odvija u udaljenom ribarskom kampu gdje je bogat čovjek, na ivici smrti, odlučio da provede svoje posljednje dane života. Priča govori o istoriji tog izbora.
Da li će vaša sljedeća knjiga biti o vampirima i čudovištima?
Ne. Jedna od najboljih stvari u vezi sa mojim poslom je što nikada ne moram da radim isto.
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: ART VIJESTI
Smatram da kada završim projekat - roman ili, u ovom slučaju, trilogiju romana - da sam sasvim melanholičan. Jedino rešenje je da napišete nešto novo.
U ovoj trilogiji koristili ste vampire kao motive za monstrume i čudne događaje. Vjerovatno zato što sa vampirima možete učiniti ono što želite. Da biste stvorili priču koja vam padne na um, možete ih stavljati u različite uloge, a da za to nikom ne morate polagati posebne račune?
Vampiri su naša najinteresantnija čudovišta. Priča o vampirima je ispunjena sjajnim detaljima - bijeli luk, ogledala, spavanje u rodnoj grudi zemlje i tako dalje. Takođe, za razliku od većine čudovišta, zadržavaju čitav niz ljudskih psiholoških osobina.
Dali ste posebnu ulogu Mekgafin vampire, da li ova osoba ima bilo kakve veze sa vašim djetinjstvom?
Kada sam bio dijete, tokom sedamdesetih, postojala je veoma popularna emisija o vampirima na televiziji tokom popodneva. Zvala se „Mračne sjenke“. Gledano sa produkcijske strane serija je bila užasna, i vjerovatno je scenario bio nespretan, ali mene je u potpunosti opčinila (i mnoge moje prijatelje).
Šta nam možete reći o vašim prvim romanima: „Meri i O’Nil“ i „Ljetnji gost“?
Oni su tiši, sa još suptilnijim pitanjima. „Meri i O’Nil“ pripovijeda istoriju braka. Prilično je autobiografski, kao što su to često prvi romani. „Ljetni gost“ je, uglavnom, ratni roman (Drugi svjetski rat i Vijetnam), iako se gotovo u potpunosti odvija u udaljenom ribarskom kampu gdje je bogat čovjek, na ivici smrti, odlučio da provede svoje posljednje dane života. Priča govori o istoriji tog izbora.
Da li će vaša sljedeća knjiga biti o vampirima i čudovištima?
Ne. Jedna od najboljih stvari u vezi sa mojim poslom je što nikada ne moram da radim isto.
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: ART VIJESTI
Autor: Džastin Kronin
