Elvedin Nezirović: Mostar, kasaba prepuna zgarišta i ruševina
Sada smo tu, nas dvojica, gledamo se preko tih ispisanih redova, svjesni svoje mučne, neprijatne bliskosti, riječi su Elvedina Nezirovića, bh. književnika o svom romanu Boja zemlje, koji je upravo izašao iz štampe.
Elvedin je član PEN Centra BiH, direktor je Pavarotti centra u Mostaru, književnik je mlade generacije mostarskih pjesnika koja je stasala poslije rata. Do sada je objavio dvije knjige poezije (Bezdan, 2002. i Zvijer iz hotelske sobe, 2009.), te knjige priča (Toliko o tome, 2013). Njegov prvi roman: Boja zemlje – Roman prema porodičnom albumu- objavljen je u izdavačkoj kući Laguna, a recenzije su pisali Enver Kazaz, Miljenko Jergović i Filip David.
Roman „Boja zemlje“ Elvedina Nezirovića, više je od romana – to je život sam. Pisan u najboljoj tradiciji proze Mirka Kovača svedoči o majstorstvu pisca koji ispisuje autobiografsku povest o svome odrastanju, o sudbini svojih najbližih, svojih prijatelja, o susretima sa nepoznatim ljudima, stalnim selidbama, o zauvek izgubljenom zavičaju. To je i pripovest o epohi u kojoj se raspadala jedna zemlja i u čijem su se središtu našli tragični svedoci njenog raspada. Roman je nastao, kako sam pisac kaže „na sjećanju, fotografijama onima sačuvanim i onima izgubljenim, onima snimljenim i onima koje nije imao ko snimiti“. Elvedin Nezirović postiže ono što je u književnosti najteže: pisati jednostavno, iskreno, pouzdano, uverljivo i verodostojno o sopstvenom životu i životima drugih. Roman koji se čita više puta. (Filip David)
„Roman pripovijeda sin o mrtvome ocu, istražujući pritom oblike njegovog nedostajanja. Jer Boja zemlje je potpuno iskren roman, ili to nastoji biti u mjeri u kojoj je moguće u pisanju. A ono je ovdje uistinu vrhunsko, zato što se u njemu susreću tragedija i poezija, historija i emocija, patnja i njeno pretakanje u jezičku rezbariju, porodična drama u ratu, bez velikih riječi i politizacije priče.“ (Enver Kazaz)
„Boja zemlje porodična je kronika, sačinjena od niza pojedinačnih sudbina, ispričanih onako kako su se i odvile. Elvedinu Neziroviću uspjelo je nešto što piscima rijetko uspijeva. Pokušao je pisati onako kako jest i kako je bilo, ne optužujući druge. Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest. Oslobodivši svoju priču svih ukrasa, on ju je lišio – utjehe u književnosti. Upravo zato Boja zemlje je i neutješna, i tako šokantna knjiga. Njome počinje i njome završava jedna porodična historija, u kojoj su sabrane tolike naše napisane i nenapisane historije.“ (Miljenko Jergović)
Boja zemlje, Vaša je četvrta knjiga, a prvi roman, autobiografska proza, autentičan dokument. Šta vas je potaklo na pisanje ovog romana?
Što više starim, sve sam uvjereniji da, ako uopće o nečemu vrijedi pisati, onda vrijedi pisati o vlastitim mukama, strepnjama i strahovima, dakle, o onom što čovjeka intimno boli i razdire. To je vrsta literature koja me je oduvijek najviše privlačila: literatura bez mnogo krinki, sasvim otvorena, iskrena i bespoštedna kako prema autoru tako i prema likovima; literatura čije je očište u stvarnom, proživljenom iskustvu. Naravno, ne mislim ovdje na širi, radikalniji koncept shvatanja pojmaautobiografskog u književnom djelu, na osnovu kojeg bi se moglo doći do zaključka da je svako umjetničko djelo, bez obzira na formu i sadržaj, neka vrsta autobiografije, već, zapravo, na ono pisanje o sebi i sopstvenom životu, koje je, kao takvo, samo sebi svrha i cilj.
Kiš je volio kazati da ništa u životu pisca nije slučajno. Vaše vlastito iskustvo, uspomene, otac, Mostar – nekadašnji grad, zavičaj, djetinjstvo, sve je u njemu. Da li ste osjetili prazninu nakon napisane knjige ili sumnju?
Zapravo, mnogo toga u vezi s tom knjigom ne mogu da objasnim. Najprije, način na koji je izašla iz mene – kao da se sve to deslio u nekom naletu groznice, mimo moje volje i svijesti. Nisam mnogo razmišljao niti o formi, niti o tonu, jednostavno sam pustio da se riječi slažu u rečenice, bez ikakve psihološke zadrške, imajući u vidu da je jezik pametniji od pisca. Poslije sam, naravno, tekst nekoliko puta revidirao – skraćivao ga i dopunjavao po nekom vlastitom osjećaju za estetiku. Kada sam najzad shvatio da je završen, osjetio sam jedno ogromno olakšanje, ne bih rekao prazninu. Ponekad mi se zaista čini da u tom smislu osoba koja je počela taj rukopis i osoba koja ga je dovršila više nisu isti čovjek. Sada smo tu, nas dvojica, gledamo se preko tih ispisanih redova, svjesni svoje mučne, neprijatne bliskosti.
Rekli ste da ste knjigu napisali za nekolicinu bliskih i dragih ljudi. Knjiga je već izazvala veliku pažnju. Kako su Vaši bliski prijatelji doživjeli Vaš roman? Kako čitalačka publika?
Ne bih umio da pravilno procjenim reakcije publike u ovom trenutku, obzirom da je za neku generalnu ocjenu još uvijek rano. To šta o Boji zemlje misle moji priajtelji, s druge strane, posve je intimna i lična stvar, a ako vas baš zanima, onda možete pitati njih.
Roman „Boja zemlje“ Elvedina Nezirovića, više je od romana – to je život sam. Pisan u najboljoj tradiciji proze Mirka Kovača svedoči o majstorstvu pisca koji ispisuje autobiografsku povest o svome odrastanju, o sudbini svojih najbližih, svojih prijatelja, o susretima sa nepoznatim ljudima, stalnim selidbama, o zauvek izgubljenom zavičaju. To je i pripovest o epohi u kojoj se raspadala jedna zemlja i u čijem su se središtu našli tragični svedoci njenog raspada. Roman je nastao, kako sam pisac kaže „na sjećanju, fotografijama onima sačuvanim i onima izgubljenim, onima snimljenim i onima koje nije imao ko snimiti“. Elvedin Nezirović postiže ono što je u književnosti najteže: pisati jednostavno, iskreno, pouzdano, uverljivo i verodostojno o sopstvenom životu i životima drugih. Roman koji se čita više puta. (Filip David)
„Roman pripovijeda sin o mrtvome ocu, istražujući pritom oblike njegovog nedostajanja. Jer Boja zemlje je potpuno iskren roman, ili to nastoji biti u mjeri u kojoj je moguće u pisanju. A ono je ovdje uistinu vrhunsko, zato što se u njemu susreću tragedija i poezija, historija i emocija, patnja i njeno pretakanje u jezičku rezbariju, porodična drama u ratu, bez velikih riječi i politizacije priče.“ (Enver Kazaz)
„Boja zemlje porodična je kronika, sačinjena od niza pojedinačnih sudbina, ispričanih onako kako su se i odvile. Elvedinu Neziroviću uspjelo je nešto što piscima rijetko uspijeva. Pokušao je pisati onako kako jest i kako je bilo, ne optužujući druge. Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest. Oslobodivši svoju priču svih ukrasa, on ju je lišio – utjehe u književnosti. Upravo zato Boja zemlje je i neutješna, i tako šokantna knjiga. Njome počinje i njome završava jedna porodična historija, u kojoj su sabrane tolike naše napisane i nenapisane historije.“ (Miljenko Jergović)
Boja zemlje, Vaša je četvrta knjiga, a prvi roman, autobiografska proza, autentičan dokument. Šta vas je potaklo na pisanje ovog romana?
Što više starim, sve sam uvjereniji da, ako uopće o nečemu vrijedi pisati, onda vrijedi pisati o vlastitim mukama, strepnjama i strahovima, dakle, o onom što čovjeka intimno boli i razdire. To je vrsta literature koja me je oduvijek najviše privlačila: literatura bez mnogo krinki, sasvim otvorena, iskrena i bespoštedna kako prema autoru tako i prema likovima; literatura čije je očište u stvarnom, proživljenom iskustvu. Naravno, ne mislim ovdje na širi, radikalniji koncept shvatanja pojmaautobiografskog u književnom djelu, na osnovu kojeg bi se moglo doći do zaključka da je svako umjetničko djelo, bez obzira na formu i sadržaj, neka vrsta autobiografije, već, zapravo, na ono pisanje o sebi i sopstvenom životu, koje je, kao takvo, samo sebi svrha i cilj.
Kiš je volio kazati da ništa u životu pisca nije slučajno. Vaše vlastito iskustvo, uspomene, otac, Mostar – nekadašnji grad, zavičaj, djetinjstvo, sve je u njemu. Da li ste osjetili prazninu nakon napisane knjige ili sumnju?
Zapravo, mnogo toga u vezi s tom knjigom ne mogu da objasnim. Najprije, način na koji je izašla iz mene – kao da se sve to deslio u nekom naletu groznice, mimo moje volje i svijesti. Nisam mnogo razmišljao niti o formi, niti o tonu, jednostavno sam pustio da se riječi slažu u rečenice, bez ikakve psihološke zadrške, imajući u vidu da je jezik pametniji od pisca. Poslije sam, naravno, tekst nekoliko puta revidirao – skraćivao ga i dopunjavao po nekom vlastitom osjećaju za estetiku. Kada sam najzad shvatio da je završen, osjetio sam jedno ogromno olakšanje, ne bih rekao prazninu. Ponekad mi se zaista čini da u tom smislu osoba koja je počela taj rukopis i osoba koja ga je dovršila više nisu isti čovjek. Sada smo tu, nas dvojica, gledamo se preko tih ispisanih redova, svjesni svoje mučne, neprijatne bliskosti.
Rekli ste da ste knjigu napisali za nekolicinu bliskih i dragih ljudi. Knjiga je već izazvala veliku pažnju. Kako su Vaši bliski prijatelji doživjeli Vaš roman? Kako čitalačka publika?
Ne bih umio da pravilno procjenim reakcije publike u ovom trenutku, obzirom da je za neku generalnu ocjenu još uvijek rano. To šta o Boji zemlje misle moji priajtelji, s druge strane, posve je intimna i lična stvar, a ako vas baš zanima, onda možete pitati njih.
Vaš roman je jedan od rijetkih momenata književne i kulturne historije današnjeg Grada. Štampali ste ga u našem jedinstvenom komunikacijskom prostoru. Možete li komentirati današnji lingvistički nacionalizam?
Nema se tu šta mnogo komentirati. Svima je nama jasno da je jezik na ovim prostorima prečesto u službi politike. U njemu se također događaju različiti procesi konfrontacije među ovdašnjim nacionalizmima ili nacional-šovinzmima, što je po meni mjerodavniji izraz, od, na primjer, negiranja bosanskog jezika s jedne, pa sve do standardizacije rječničkih inačica tipa – đikan, i sl. s druge ili treće strane. Postoji, rekao bih, u praksi, jedna nakaradna tendencija da se zaista minorne lingvističke razlike između jezičkih zajednica južnoslavenskog dijasistema, koriste u najprimitivnije, političke svrhe. Za svakog pisca, za svakog normalnog čovjeka, suštinu pitanja ovdašnjih jezika, ako su već naši akademski krugovi načisto s tim da govorimo različitim jezicima, a ne policentričnim jezikom, treba, naravno, posmatrati kroz blagodati međusobnog razumijevanja, iz čega bi dalje proizašlo i međusobno uvažavanje, empatija, itd. Sve ostalo je van pameti.
U Mostaru danas postoji samo jedna važna knjižara, svojevrstan simbol Mostara, kod Mutevelića. Današnje post-literarne generacije jako malo čitaju. Kako im pokazati put „do Mutevelića“?
To je jako teško pitanje. Toliko teško da zapravo ni sam ne znam odgovor, iako često razmišljam o tome. Istina je da knjiga više nije dominantan medij, da tehnološki razvoj društva u mnogome utiče na percepciju knjige kod mlađih generacija, ali to ni u kom slučaju ne može biti opravdanje za nepostojanje čitalačkih navika, odnosno kulture čitanja. Možda je, ipak, ključ problema u obrazovnom sistemu. Držim da bi se, prije svega, nastavi književnosti, pogotovo u osnovnim školama, trebalo posvećivati mnogo više pažnje i vremena, pa čak je i odvojiti od jezika, kao zaseban predmet, što kod nas nije slučaj. Još bi se u kontekstu ove problematike moglo govoriti i o izboru lektira, o razvijanju senzibilnosti za književnost, pa čak i o sposobnosti određenog nastavnog kadra da tumači književne sadržaje, itd. U svakom slučaju zaista je zabrinjavajuća konstatacija koju ste iznijeli u svom pitanju i krajnje je vrijeme da se neko sistemski pozabavi ovim problemom.
Opsada Sarajeva je iznjedrila tri velike knjige: Ozrena Kebe, Semezdina Mehmedinovića i Marka Vešovića. O opsadi Mostara 1993. godine još nemamo ni jednu. Koliko je važno pisati o tome?
Naravno da je važno pisati o tome. U Mostaru je poslije rata stasavala mlada generacija pjesnika koji su u književnost, mahom poeziju, prenosili, i još uvijek prenose, svoja iskustva, bilo ratna, bilo izbjeglička ili, pak, ona pod opsadom, tokom 1993. Ova generacija, koju u prvom redu sačinjavaju Adnan Repeša, Adnan Žetica, Almin Kaplan, Senka Marić, Marko Tomaš, Goran Karanović, Mehmed Begić, Mirko Božić i još neki drugi, tek treba da napiše svoje najbolje knjige. Svi su oni još uvijek relativno mladi ljudi, kojima je rat na ovaj ili onaj način odredio budući život.
Nazire li se kraj poslijeratnim retrogradnim mostarskim kleptokratskonacionalističkim djelidbama? Kako podijeljen grad možemo dijeliti?
Mostar je danas nakaradan grad, u svakom smislu. Od škola – koje su podijeljene i u kojima se vrši segregacija djece po etničkoj osnovi – do javnih institucija, koje su također podijeljene, sve je postavljeno nekako na krive noge, u inat, po mjeri međunacionalne konfrontacije, a u nedostatku povjerenja kojeg je proizveo rat. I šta smo za ovih dvadeset poslijeratnih godina učinili da barem donekle povratimo to izgubljeno povjerenje? Šta smo za svo to vrijeme svi skupa učinili da ovaj grad bude ono što je nekad bio? Jedno je sigurno: niko nije učinio dovoljno, a politika je učinila najmanje. Politika je, zapravo, kod nas živi organizam: ona postoji, razmišlja i djeluje isključivo u svrhu vlastitog samoodržanja i probitka, odnosno probitka onih koji se njome bave. Posljedice toga najvidljivije su u disproporciji između svega onoga što bi ovaj grad mogao i morao biti po svojim historijskim, kulturološkim i prirodnim potencijalima i svega onoga što je sad. A sad je ništa, jedna obična kasaba, prepuna zgarišta i ruševina, koja osim imena, s onim starim, predratnim Mostarom, nema više ničega zajedničkog.
Ne mogu da ne pitam na kraju i o Veležu. Kako bar njega sačuvati i vratiti kući?
Velež je, zbog svega onoga što mu se dogodilo i što mu se događa, jedna tužna priča. Ako pogledate gdje Velež igra i u kojim uslovima djeluju njegove omladinske kategorije, vidjet ćete da Velež nije samo izbjeglica, kako se to često u medijima ističe, nego beskućnik: dvadeset godina niko u ovom gradu nije mrdnuo prstom da Velež dobije novi stadion, ako se već ne može – a ne može – vratiti na stari. Čitava ta priča o Veležu je nepotpuna bez ove činjenice. Uz sve to, različite Veležove uprave, od rata na ovamo, učinile su vrlo malo da klub stabiliziraju iznutra. I to je, po meni, Veležova najveća tragedija. Jer ako imaš dobar, stabilan i zdrav kolektiv, imat ćeš sponzore i donatore, ako imaš njih, imat ćeš novac, a ako imaš novac, s vremenom ćeš imati i dobre mlade igrače, pa i stadion. Postoji jasna logika koja povezuje ove stvari. Nažalost danas je stanje u Veležu takvo kakvo jest i, kao vjerni navijač, ja samo mogu da žalim zbog toga.
Autor: Štefica Galić
Izvor: tacno.net
Nema se tu šta mnogo komentirati. Svima je nama jasno da je jezik na ovim prostorima prečesto u službi politike. U njemu se također događaju različiti procesi konfrontacije među ovdašnjim nacionalizmima ili nacional-šovinzmima, što je po meni mjerodavniji izraz, od, na primjer, negiranja bosanskog jezika s jedne, pa sve do standardizacije rječničkih inačica tipa – đikan, i sl. s druge ili treće strane. Postoji, rekao bih, u praksi, jedna nakaradna tendencija da se zaista minorne lingvističke razlike između jezičkih zajednica južnoslavenskog dijasistema, koriste u najprimitivnije, političke svrhe. Za svakog pisca, za svakog normalnog čovjeka, suštinu pitanja ovdašnjih jezika, ako su već naši akademski krugovi načisto s tim da govorimo različitim jezicima, a ne policentričnim jezikom, treba, naravno, posmatrati kroz blagodati međusobnog razumijevanja, iz čega bi dalje proizašlo i međusobno uvažavanje, empatija, itd. Sve ostalo je van pameti.
U Mostaru danas postoji samo jedna važna knjižara, svojevrstan simbol Mostara, kod Mutevelića. Današnje post-literarne generacije jako malo čitaju. Kako im pokazati put „do Mutevelića“?
To je jako teško pitanje. Toliko teško da zapravo ni sam ne znam odgovor, iako često razmišljam o tome. Istina je da knjiga više nije dominantan medij, da tehnološki razvoj društva u mnogome utiče na percepciju knjige kod mlađih generacija, ali to ni u kom slučaju ne može biti opravdanje za nepostojanje čitalačkih navika, odnosno kulture čitanja. Možda je, ipak, ključ problema u obrazovnom sistemu. Držim da bi se, prije svega, nastavi književnosti, pogotovo u osnovnim školama, trebalo posvećivati mnogo više pažnje i vremena, pa čak je i odvojiti od jezika, kao zaseban predmet, što kod nas nije slučaj. Još bi se u kontekstu ove problematike moglo govoriti i o izboru lektira, o razvijanju senzibilnosti za književnost, pa čak i o sposobnosti određenog nastavnog kadra da tumači književne sadržaje, itd. U svakom slučaju zaista je zabrinjavajuća konstatacija koju ste iznijeli u svom pitanju i krajnje je vrijeme da se neko sistemski pozabavi ovim problemom.
Opsada Sarajeva je iznjedrila tri velike knjige: Ozrena Kebe, Semezdina Mehmedinovića i Marka Vešovića. O opsadi Mostara 1993. godine još nemamo ni jednu. Koliko je važno pisati o tome?
Naravno da je važno pisati o tome. U Mostaru je poslije rata stasavala mlada generacija pjesnika koji su u književnost, mahom poeziju, prenosili, i još uvijek prenose, svoja iskustva, bilo ratna, bilo izbjeglička ili, pak, ona pod opsadom, tokom 1993. Ova generacija, koju u prvom redu sačinjavaju Adnan Repeša, Adnan Žetica, Almin Kaplan, Senka Marić, Marko Tomaš, Goran Karanović, Mehmed Begić, Mirko Božić i još neki drugi, tek treba da napiše svoje najbolje knjige. Svi su oni još uvijek relativno mladi ljudi, kojima je rat na ovaj ili onaj način odredio budući život.
Nazire li se kraj poslijeratnim retrogradnim mostarskim kleptokratskonacionalističkim djelidbama? Kako podijeljen grad možemo dijeliti?
Mostar je danas nakaradan grad, u svakom smislu. Od škola – koje su podijeljene i u kojima se vrši segregacija djece po etničkoj osnovi – do javnih institucija, koje su također podijeljene, sve je postavljeno nekako na krive noge, u inat, po mjeri međunacionalne konfrontacije, a u nedostatku povjerenja kojeg je proizveo rat. I šta smo za ovih dvadeset poslijeratnih godina učinili da barem donekle povratimo to izgubljeno povjerenje? Šta smo za svo to vrijeme svi skupa učinili da ovaj grad bude ono što je nekad bio? Jedno je sigurno: niko nije učinio dovoljno, a politika je učinila najmanje. Politika je, zapravo, kod nas živi organizam: ona postoji, razmišlja i djeluje isključivo u svrhu vlastitog samoodržanja i probitka, odnosno probitka onih koji se njome bave. Posljedice toga najvidljivije su u disproporciji između svega onoga što bi ovaj grad mogao i morao biti po svojim historijskim, kulturološkim i prirodnim potencijalima i svega onoga što je sad. A sad je ništa, jedna obična kasaba, prepuna zgarišta i ruševina, koja osim imena, s onim starim, predratnim Mostarom, nema više ničega zajedničkog.
Ne mogu da ne pitam na kraju i o Veležu. Kako bar njega sačuvati i vratiti kući?
Velež je, zbog svega onoga što mu se dogodilo i što mu se događa, jedna tužna priča. Ako pogledate gdje Velež igra i u kojim uslovima djeluju njegove omladinske kategorije, vidjet ćete da Velež nije samo izbjeglica, kako se to često u medijima ističe, nego beskućnik: dvadeset godina niko u ovom gradu nije mrdnuo prstom da Velež dobije novi stadion, ako se već ne može – a ne može – vratiti na stari. Čitava ta priča o Veležu je nepotpuna bez ove činjenice. Uz sve to, različite Veležove uprave, od rata na ovamo, učinile su vrlo malo da klub stabiliziraju iznutra. I to je, po meni, Veležova najveća tragedija. Jer ako imaš dobar, stabilan i zdrav kolektiv, imat ćeš sponzore i donatore, ako imaš njih, imat ćeš novac, a ako imaš novac, s vremenom ćeš imati i dobre mlade igrače, pa i stadion. Postoji jasna logika koja povezuje ove stvari. Nažalost danas je stanje u Veležu takvo kakvo jest i, kao vjerni navijač, ja samo mogu da žalim zbog toga.
Autor: Štefica Galić
Izvor: tacno.net
Autor: Elvedin Nezirović
