Frenk Mekort: Odgovornost koja prati pisanje

Mekort je rođen u Bruklinu, ali se sa svojim roditeljima irskog porekla preselio u Limerik kada je imao četiri godine. Porodica je živela u zastrašujućem siromaštvu, a Mekort je preživeo smrt dva novorođena brata. Kasnije se razboleo od tifoidne groznice i umalo i sam umro.
Ova iskustva čine osnovu „Anđelinog pepela“, memoara koji izbegavaju sentimentalnost tako što je mešaju sa zastrašujućim uspomenama, uz jasno prisustvo crnog humora. Odrastajući, Mekort i njegova braća smrt su upoznali toliko dobro da su mogli da joj se smeju u lice. „Moj brat Malaki i ja stalno smo išli na sahrane“, šali se Mekort. „Bili smo članovi kluba Smrt meseca.“
Kada bi poželeli da jedu besplatno, Frenk i Malaki bi lutali gradom i tražili kuće u kojima je neko preminuo. Tradicionalno se smatralo da duše za koje se deca mole garantovano idu u raj. Braća Mekort bi se molila za pokojnike, a ožalošćena porodica bi im zahvaljivala hranom i, povremeno, „Ginisom“.
Mekort je iz Irske pobegao kada mu je bilo devetnaest godina. Iselio se u SAD i zaposlio u Baltimoru, u hotelu koji su proslavila dela Džona Apdajka, Džona Čivera i Dž. D. Selindžera. Tokom Korejskog rata regrutovan je i poslat u Nemačku da obučava vojne pse. Kada se vratio u SAD, studirao je na Univerzitetu Njujork kao vojni veteran.
Mekort je karijeru proveo kao nastavnik pisanja u srednjoj školi na Menhetnu. Postao je poznati pisac tek pošto je otišao u penziju.
Mekort je rekao da mu je pisanje „Anđelinog pepela“ omogućilo da doživi svojevrsnu katarzu kada je u pitanju njegovo detinjstvo: „U Irsku sam se vraćao u nekoliko navrata, ali uvek osećajući određeni pritisak, bes kojeg sam se umnogome ratosiljao pišući ovu knjigu i sada se osećam mnogo bolje. U stvari, Irska vas, kada se jednom tamo skrasite, zavede.“
Ceo intervju možete preslušati ovde.
Autor: Teri Gros
Izvor: npr.org
Prevod: Milan Radovanović
Autor: Frenk Mekort



















