Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Goran Marković: Svi smo sada u „sabirnom centru“, jedino što u tome nema ničeg komičnog

Jugoslovenska kinoteka najavila je svečanu projekciju još jednog digitalno restaurisanog filma Gorana Markovića – koja se održala 26. oktobra. Imali smo priliku da vidimo „Sabirni centar“, jedan od najvažnijih i najpopluranijih filmova, koji je na ovom našem prostoru do danas zadržao kultni status.
Foto: Matija Krstić

Posle „Specijalnog vaspitanja“, „Nacionalne klase“, „Majstori, majstori“, „Variole vere“ i „Tajvanske kanaste“, ovo je sedmi film Gorana Markovića koji će u digitalnoj verziji biti sačuvan kao kulturno dobro od nacionalnog značaja.

„Sabirni centar“ je snimljen 1989. prema antologijskoj dramiDušana Kovačevića, u produkciji Centar filma (koproducenti su Maestro Film Zagreb, Tera Film Novi Sad, TV Beograd, Art Film 80), okupio je jednu od najboljih glumačkih i autorskih ekipa tog vremena, i osvojio je brojna priznanja na domaćim i svetskim festivalima – Gran pri u Valensiji za najbolji film, Gran pri i Audience Award u Avoriazu, Srebrnu mimozu u Herceg Novom, Car Konstantin u Nišu…

Nezaboravne likove ove mračne komedije ostvarili su Rade Marković, Bogdan Diklić, Dragan Nikolić, Olivera Marković, Danilo Bata Stojković, Branko Pleša, Anica Dobra, Aleksandar Berček, Kole Angelovski, Taško Načić, Bata Paskaljević, Radmila Živković… Direktor fotografije bio je Tomislav Pinter, scenograf Veljko Despotović, montažer Snežana Ivanović, kostimograf Jasminka Ješić, a muziku je komponovao Zoran Simjanović.

Radnja ove nadrealne priče o našoj moralnoj urušenosti, koju je Marković adaptirao u scenario zajedno s Duškom Kovačevićem, počinje kada stari arheolog pronalazi rimsku nadgrobnu ploču za kojom je tragao celog života. Ona pokriva prolaz s „ovog“ na „onaj“ svet, ali profesor doživljava srčani udar i ubrzo umire. Međutim, mrtav je samo za okolinu, on se u stvari nalazi u nekoj vrsti stanja „između života i smrti“…

Za Danas Goran Marković govori zašto i mi živimo u „sabirnom centru“, stanju i u našem društvu u kojem smo navodno živi, režimu koji se stalno izruguje tekovinama civilizacije, i nastoji da izbriše i poslednju uspomenu na dostojanstveni život…

„Sabirni centar“ je na mnogo načina ušao u istoriju, 1989. doneo Vam je Zlatnu arenu za najbolji film, i to je bila poslednja godina kada je Pula bila jugoslovenski festival. Kako se danas, posle gotovo trideset pet godina, sećate tog vremena?

Sećam se vrlo loše atmosfere na tom festivalu koja je odudarala od duha filma „Sabirni centar“, koji je komedija. Arena je bila tiha i nekako odbojna, osećao se strašni rat koji kuca na vrata. Ne sećam se bilo čega drugog. Filmovi su bili u drugom planu, ljudi su bili podozrivi jedni prema drugima, niko se nije radovao. A to za komediju nikako ne valja. Spakovao sam se i otišao odmah posle dodeljivanja Zlatne arene, bez radosti, bez trunke osećanja trijumfa.

Film o svetu živih i svetu mrtvih, u kojem se prepliću nadrealno i apsurdno, i danas je jedan od najpopularnijih u ovdašnjoj kinematografiji. Sa kojom ambicijom ste radili „Sabirni centar“, a neke scene snimali ste čak i u Tunisu?

Zaista je imao odličnu produkciju. Uvod smo snimali u Sahari, nastavak u Beogradu, u Filmskom gradu, u dekoru nekadašnjeg filma „Quo vadis“, koji smo zasuli peskom. I dekor i pesak smo ofarbali u boju saharskog peska, koji smo u jednoj najlon kesi doneli sa sobom. Sve je išlo dobro osim mučnine koja nas je čekala na pulskoj premijeri.

„Sabirni centar“ je imao zapaženu međunarodnu promociju na festivalima, strani distributeri su nameravali da ga prikažu u velikim bioskopima, a onda je došao raspad zemlje, rat… Taj film je moja najveća propuštena prilika.

Na „Sabirnom centru“ bila je okupljena najbolja glumačka i autorska ekipa. Šta je Vama ostalo nezaboravno iz tih dana?

Mi smo u isto vreme odrađivali visoko profesionalni zadatak, ali se i sjajno zabavljali. To se u filmu vidi. Nije bilo mnogo improvizacije, ali smo bili opušteni i verovali da radimo nešto dobro. Nikada posle toga nisam imao bolje uslove za rad.
Goran Marković: Svi smo sada u „sabirnom centru“, jedino što u tome nema ničeg komičnog - slika 1
Jedan od najvećih aduta ovog filma je njegova savremenost – zašto nam se čini da smo više od tri decenije neprestano u „sabirnom centru“, a danas možda više nego ikada pre?

Činjenica je da smo svi sada u „sabirnom centru“, jedino što u tome nema ničeg komičnog. Stvar je ovoga puta jako ozbiljna i nema mesta šali, osim ako niste Duško Petričić.

Glavni junak ove pruče, stari profesor i arheolog Miša Pavlović, mrtav je samo za okolinu, on se u stvari nalazi u nekom stanju „između života i smrti“… U kom se stanju mi nalazimo, kao društvo, kao država i kao ljudi?

Bravo za opasku! Mi smo svi navodno živi, ali smo u stvari mrtvi. Osim uličarskog šenlučenja i pornografske zabave koje nude Pink i Hepi, u našim životima nema mesta pravoj zabavi, radosti. Rijaliti programi, koji su obeležje ove epohe, ne nude ništa osim mučnine i nasilja. Laž je postala pravilo igre, i niko više ne pravi pitanje oko toga. Licemerje je osnova komunikacije, a izrugivanje pravim vrednostima ulaznica u svinjac zvani naša stvarnost. Neverovatno u šta se sve pretvorilo, u relativno kratkom periodu od nekoliko decenija.

„Sabirni centar“ prati profesorovu porodicu, kolege, žive i mrtve komšije, prijatelje… i prikazuje najviše i najniže porive ljudske prirode. Da li je moralna urušenost koju imamo i na ovom i na „onom svetu“ ključni problem našeg društva?

Taj moralni sunovrat nas vraća u praistoriju, u period pre pojave civilizacije, jer je bez osećanja odgovornosti, pravičnosti, solidarnosti i empatije nemoguće živeti civilizovano. A ovaj režim se stalno sprda sa tekovinama civilizacije i nastoji da izbriše i poslednju uspomenu na dostojanstveni život.

Kolika je naša moralna erozija danas u odnosu na vreme koje je Kovačević opisao u svojoj antologijskoj drami?

Doba pre trideset i više godina je bilo romantična pesmica u poređenju sa ovim sadašnjim. Prošlo je toliko vremena od tada da smo zaboravili kako se živi normalno. U tom zlom periodu izrasle su čitave generacije koje svoj svet smatraju zverinjakom u kome je sve dozvoljeno u borbi za opstanak. Surovost je sada glavna vrlina. U neku ruku, ti mladi ljudi imaju prava – prethodne generacije im nisu pružile bilo šta vredno. Odrasli su u ružnoći i ne znaju ništa osim ružnoće. Ja te generacije zovem „Cveće zla“. Ako se ne desi nekakav nagli preokret, njihovi životi su izgubljeni.

Sve o čemu govori „Sabirni centar“ u našoj stvarnosti je još nadrealnije i mračnije – sistem vrednosti, odnos prema istini, dostojanstvu, slobodi, kulturi, integritetu…Šta mi danas živimo?

Mi živimo negative naših života. Ostali su obrisi i siluete, ali se, zapravo, ništa ne vidi.

Kad biste ponovo snimali „Sabirni centar“, na čemu bi bio fokus priče?

Bilo bi sve obrnuto. Mrtvi bi živeli na ovom svetu, a živi u „Sabirnom centru“.

Replike iz ovog filma još žive u svakodnevnom govoru – Janko, koji je za života bio lukav, bezobziran, agresivan i svadljiv marginalac, i takav ostao i na „onom svetu“, kaže čestitom i naivnom arheologu: „Dragi profesore, čeka te sve ono zbog čega si umro. Čeka te ponovo nesigurna budućnost“. Ili, „Ja sam se često pitao: ima li života pre smrti?“. Zašto već decenijama ne možemo da promenimo tu našu budućnost da bude sigurnija?

Ni meni nije jasno. A to je, u suštini, jednostavno. Treba se samo pobuniti. Reći javno: Neću ovako da živim! Ti koji nas mrcvare su jako ranjivi na mogućnost pobune. Plaše se revolta. I zato pokušavaju da nas strahom umrtve, anesteziraju. Ali svako od nas se može jednog jutra probuditi i odlučiti da će od sada živeti ljudski. To je dovoljno. Posle toga sve ide samo od sebe. Strah se pobeđuje, kao grip, na primer.

Uz sav apsurd, laži, kriminalne afere, prostotu, manipulacije, koje je ova vlast ustoličila na vrhu društvene hijerarhije, sada se legalizuju medijski mrak i kontrola Univerziteta. Da li će na izborima u decembru ipak pobediti volja građana koji žele civilizovan i normalan život?

Ja se nadam da će pobediti pobuna zdravog razuma protiv bolesnog stanja u kome se ovo društvo nalazi. Izbori ili ulica, svejedno je. Ja sam, na primer, slobodan i ne bojim ih se. Verujem da se i ostali tako osećaju. Sve više i više…

Autor: Radmila Radosavljević
Izvor: Danas

Autor: Goran Marković

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Goran Marković

Goran Marković

Goran Marković je rođen 1946. u Beogradu, od roditelja Olivere i Radeta, poznatih dramskih umetnika. Posle završene osnovne škole i gimnazije u svom rodnom gradu odlazi na studije u Prag, u Čehoslovačku. Tamo od 1965. do 1970, na poznatom Filmskom fakultetu pri Univerzitetu umetničkih muza (FAMU), studira, diplomira i magistrira filmsku režiju. Posle završenih studija, od 1970. do 1976, radi za televiziju dokumentarne filmove. Snimio je oko pedeset filmova, od kojih se neki izdvajaju svojom provokativnom formom i smelim sadržajima. Od 1976. godine počinje da se bavi pisanjem i režiranjem igranih filmova. Do sada ih je snimio petnaest, uglavnom po sopstvenim scenarijima, uključujući i tri televizijske serije. Od 1978. godine radi na FDU, gde je počeo kao asistent pripravnik kod profesora Radoša Novakovića. U toku svog rada na ovom fakultetu bio je docent na predmetu rad sa glumcima, zatim redovni profesor predmeta filmska režija, da bi se penzionisao u zvanju profesora emeritusa. U jednom periodu je bio šef katedre odseka Filmske i televizijske režije kao i predsednik Saveta fakulteta. Godine 1984. i 2018. gostuje kao predavač na Columbia University u Njujorku. Od 2010. do 2012. godine gostujući je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Banskoj Bistrici u Slovačkoj. Od 2017. godine predaje predmet Poetike velikih reditelja na doktorskim studijama Akademije umetnosti u Novom Sadu i na FDU u Beogradu. Takođe je mentor doktorandima na ovim fakultetima. Do sada su u Francuskoj prikazane tri retrospektive filmova Gorana Markovića: u La Rošelu 1986, u Monpeljeu 1988, u Strazburu 1991. godine. Na velikoj retrospektivi Jugoslovenskog filma organizovanoj u Centru Pompidu u Parizu 1987. godine, Goran Marković je bio predstavljen sa četiri filma. Retrospektive svih filmova ovog autora u 2002. godini prikazali su Međunarodni filmski festival u Roterdamu, Kinoteka u Ljubljani i Kinoteka u Zagrebu. Godine 2008. prikazana je retrospektiva njegovih filmova u Kijevu. Na Međunarodnom filmskom festivalu u Monpeljeu, u Francuskoj, Goran Marković je 1992. godine bio predsednik međunarodnog žirija. Bio je član međunarodnog žirija na internacionalnom festivalu u Solunu, u Grčkoj, 1995. godine, na međunarodnom filmskom festivalu u Jerusalimu, u Izraelu, 2009. godine, i na međunarodnom internacionalnom festivalu u Orenburgu, u Rusiji, 2013. godine. Mnogo puta je bio član žirija filmskih i pozorišnih festivala u Jugoslaviji i Srbiji. Od 1986. godine počinje da režira u pozorištu i piše pozorišne komade. Napisao je jedanaest pozorišnih komada i režirao isto toliko predstava po svojim i tuđim tekstovima. Njegova Turneja nagrađena je Sterijinom nagradom za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1997. godine. Dva puta je nagrađen godišnjom Nagradom grada Beograda za oblast kinematografije, 1983. godine za film Variola vera i 2001. godine za film Kordon. Od 1986. Goran Marković predstavljen je u Rečniku filma (Librairie Larousse), a od 2007. godine u obimnom vodiču istaknutih svetskih reditelja 501 filmski reditelj (Barron's Educational Series, Inc.). Filmski centar Srbije je izdao monografiju o ovom autoru pod naslovom Nacionalna klasa. Nagradu za životno delo dobio je od Udruženja filmskih umetnika Srbije. Na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji 2021. dobio je nagradu za životno delo Zlatno pero Gordana Mihića, a iste godine nagradu za životno delo Živojin Pavlović na Festivalu filmske režije u Leskovcu. Na Festivalu autorskog filma u Beogradu 2022. godine takođe je dobio nagradu za životno delo. Na festivalu u Motovunu, u Hrvatskoj, iste godine dobio je počasnu nagradu Maverick, koja se dodeljuje za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izražavanja. Godine 2012. odlikovan je francuskim ordenom Officier dans l’ordre des Arts et des Lettres. Objavio je tri romana, dve zbirke dnevničke proze, dve publicistička naslova i jednu zbirku drama: Češka škola ne postoji, 1990; Tito i ja, 1992; Drame, 1997; Godina dana, 2000; Male tajne, 2008; Tri priče o samoubicama, 2015; Beogradski trio, 2018 (najuži izbor za Ninovu nagradu) i Doktor D., 2022. Foto: ©Mitar Mitrović

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844