Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Haled Hoseini: Od izbeglice preko „Lovca na zmajeve“ do zastupnika izbeglica

Malo je ljudi koji nisu videli potresnu sliku trogodišnjeg sirijskog izbeglice Alana Kurdija koja je nadahnula novu Hoseinijevu knjigu „Molitva moru“. Mali dečak obučen u šorc i crvenu majicu, leži na stomaku s rukama sa strane, ali ne deluje kao da spava. Očigledno je mrtav, s licem u pesku na turskoj plaži, utopio se zajedno sa starijim bratom i majkom dok su pokušavali da dospu na sigurno, na putu za Kanadu.

Bio je vedar, sunčan avgustovski dan u San Hozeu u Kaliforniji kada sam sreo Hoseinija u elegantnom bungalovu u kome je smeštena fondacija koju je osnovao 2008. godine, sa ciljem da omogući avganistanskim izbeglicama da se vrate kući. Susedstvo se u potpunosti uklapa sa uobičajenim zamislima o kalifornijskom izobilju: lepo obučeni muškarci i žene šetaju svoje rasne pse pored tržnih centara, skupih frizerskih salona i agencija za nekretnine. Čak su i pešački prelazi pažljivo obeleženi znakovima koji ljude upozoravaju da paze dok prelaze ulicu.

Blještavo sunce počinje da deluje neumesno i nadrealno dok pričamo o knjizi „Molitva moru“ i putovanju sa koga se pisac nedavno vratio, na kome je sa UNHCR-om posetio izbeglice na Siciliji i u Libanu. Uskoro se ukusno nameštena soba ukrašena nagradama ispunila užasima koje je Hoseini ispričao tihim glasom s blagim naglaskom. Najteže je bilo podneti priče o deci. Deci koja su videla članove svojih porodica usmrćene, otete, školske drugove mrtve na ulici; koja su povređene i mrtve srodnike izvlačila iz ruševina; igrala se u kraterima od bombi, znajući da je tamno crvena krv bolja od svetle. Takve priče su išle zajedno sa onima o neverovatnoj izdržljivosti i velikodušnosti duha.

„Čovečanstvo u svom najgorem izdanju. Ali takođe i u najboljem“, kaže Hoseini. Pored ovog putovanja, u ulozi ambasadora dobre volje, išao je i u Avganistan, istočni Čad, Jordan i Irak.

Dve godine posle Alanove smrti, imajući sve vreme njegovu porodicu na umu, pisac je učestvovao na skupu koji je organizovao UNHCR u cilju prikupljanja sredstava za izbeglice. Hoseini je za tu priliku napisao nešto što je zamislio kao pismo oca sinu u sličnoj situaciji: „Mislio sam na nekoga ko bi bio u takvoj poziciji i svestan tragičnosti situacije... To je sablast koja se nadvija nad celom pričom.“

To pismo je sada pretvoreno u knjigu koju je akvarelom ilustrovao Den Vilijams. U ovoj kratkoj, poetičnoj priči, otac sa svojim snenim, malim sinom čeka zoru na plaži u Siriji, čekajući na opasan prelazak preko mora da bi dospeli u Evropu, i priča mu o domu, nadi i strahu. Dočarava živopisan život u Siriji pre građanskog rata, cvetna polja i užurbane pijace sirijskog grada Homsa, uništenog mesta koje je porodica morala da napusti.

Hoseini kaže da se, kada je prvi put ugledao tragičnu sliku Alana Kurdija, „presekao“. I sam ima dvoje dece, Harisa od 17 i Faraha kome je 15 godina. „Stalno sam zamišljao kako li je moralo biti ocu da vidi fotografiju sinovljevog tela na plaži, koje je našao neki stranac“, kaže on. „Molitva moru“ je inspirisana porodicom Kurdi, ali Hoseini objašnjava da je nameravao da priča bude „suštinski univerzalna. U pitanju je mogla biti i porodica Avganistanaca, Liberijaca, Etiopljana ili Eritrejaca“.

Da su u Hoseinijevom životu stvari tekle malo drugačije, mogla je biti i njegova.

Pisac se ne uklapa u predstave o izbeglicama. Besprekorno obrijan, vitak i poslovan, kratko podšišane sede kose, on je bivši lekar i autor bestselera „Lovac na zmajeve“ i „Hiljadu čudesnih sunaca“. Kada je sa 15 godina došao u SAD, nije znao engleski jezik. Porodica je imala kuću u Francuskoj, gde mu je otac četiri godine radio kao diplomata u avganistanskoj ambasadi u Parizu. Posle komunističkog prevrata 1978. godine, zatražili su azil u Americi.

Kada sam upitao šta bi se desilo da nisu primljeni u SAD, namrštio se razmišljajući o odgovoru. Objasnio je da nisu imali gde drugde da odu, povratak u Avganistan nije dolazio u obzir. Prevrat se desio kada je jedan od očevih kolega u ambasadi bio na kraju svog mandata u Francuskoj i taj čovek je „ubijen, praktički pogubljen“ kada se vratio u Avganistan. „Svake sedmice smo slušali vesti o tome ko je uhapšen, ko je nestao, ko upucan“, seća se on. „Ne znam ni jednu porodicu koja nije bila pogođena na neki način.“ Jedan od njegovih ujaka, sudija, zatvoren je i mučen devet meseci i od njega je ostala samo istraumirana ljuštura. Drugi su jednostavno nestali kada je on odveden u pritvor. Hoseinijeva porodica je dospela do San Hozea i u njemu ostala.

Pisac objašnjava kako je, premda povratak u Avganistan nije dolazio u obzir, istovremeno postojala čežnja za time. „Moji roditelji su tamo imali zemlju, dom, porodicu, prijatelje, karijere. Za nas bi idealno bilo da smo mogli da se vratimo.“

Upravo tu želju stalno nalazi kod izbeglica sa kojima se susreće, i želi da rasprši predstavu da oni nekako žele da koriste prednosti mesta u kojima traže azil. „Svi oni žele da se vrate kućama. Ali plaše se da će ih proganjati i povrediti što je nešto što razumem. Jer sećam se razgovora između mojih roditelja kada smo bili u Francuskoj, dok su vagali šta da radimo.“ Sećanje na dom i nekadašnji život su, kaže on „ono što održava nadu mnogim ljudima“.

Hoseini iskreno i znalački priča o potrebi za politikom koja će dozvoliti da brodovi sa izbeglicama bezbedno pristanu, za tim da se teret njihovog smeštaja raspodeli među članicama Evropske unije i da se prema izbeglicama postupa humano, u isto vreme čuvajući kontrolu nad granicama. „Ja nisam diplomata“, insistira on, ali kada priča o političkim problemima i njihovim rešenjima, zvuči kao da jeste. U glavi ima sve podatke i brojke. A opet, objašnjava on, ti podaci i brojke mogu statistikom zakloniti pojedinačne ljudske priče. „Sebe vidim kao zastupnika onih ljudi koji su nekada imali svoje mesto u svetu ali su im okolnosti, sa kojima nisu imali ništa, razorile živote“, kaže on.

Dok smo pričali o strahotama izbeglica koje prelaze u države bez odgovarajuće infrastrukture, Hoseini se setio košmarne priče tinejdžera iz Liberije koja ih savršeno ilustruje: dečko je sam prešao u Niger i Senegal, da bi dospeo u Libiju, gde je otet, zatočen, izgladnjivan i svakodnevno tučen. Ljudi su umirali u tim malim, pregrejanim, natrpanim sobama u kojima je bio zatvoren. „I morali su da spavaju u prisustvu tih leševa“, kaže Hoseini stegnutog grla. „Pošto je pobegao, ponovo su ga uhvatili. Utekao je drugi put, bio upucan, a zatim je, s rupom u butini, krvareći i boreći se za život, na čamcu došao do utočišta u Italiji i Evropi. Sreo sam se s njim na Siciliji.“

Priče su toliko potresne da se pitam kako ti ljudi uopšte mogu da izdrže i samo prisećanje na njih. Hoseini kaže da je ustanovio „da ti ljudi umiru od želje da ih neko čuje“. Ali u svakoj od tih priča postoje delovi koji su previše teški za prepričavanje: „Sam prelazak, boravak na moru, bili su izuzetno teško iskustvo za gotovo svakog izbeglicu sa kojim sam pričao.“ Kaže da im se glas promeni, napukne, utiša.

Na Siciliji se sreo sa kapetanom broda obalske straže i njegovom posadom. Očigledno još potresen, Hoseini je duboko udahnuo pre nego što je opisao šta je video u desetominutnom snimku jedne njihove potrage i spasilačke misije. „Jedva da mogu da prođem kroz sve to“, kaže, „bilo je tako strašno i potresno... ljudi u smrtnom strahu, na sve strane u vodi, pokušavaju da ostanu na površini, s penom na usnama, žene, deca“. Mnogi nisu bili u stanju da plivaju. Preživeli su opisivali neprozirnu tamu noći. Jedan čovek je rekao Hoseiniju kako su pričali cele noći kako bi „jedni druge podsetili da su živi“. Pisac pokazuje ilistraciju u knjizi „Molitva moru“ koja dočarava nešto od tog osećanja potpune izolacije, maleni čamac na, naizgled, beskonačnom, vodenom prostranstvu. „Nijedan roditelj zdrave pameti ne bi doveo dete u takvu situaciju osim ako zaista nije ostao bez ikakvog izbora“, insistira on. Svi su oni bili vođeni „strahom za goli život“.

Pomenuo sam kako ti ljudi i njihove priče deluju vrlo živo u njegovom sećanju. „Sećanje na te ljude me ne napušta“, priznaje. „Javljaju mi se svakodnevno. Uvek me posete kada mi nije dobro i zbog njih zastanem, razmislim, preusmerim se.“ Najviše se ističe tinejdžer iz Liberije: dečko se probudio na Siciliji, spašen iz mora, sa zakrpljenom nogom. Prva želja mu je bila da mu donesu italijanski rečnik. Želeo je da nastavi sa učenjem, da postane lekar. „Još uvek s rupom u nozi, već je razmišljao o tome kako da bude koristan član društva“, zadivljeno pripoveda Hoseini. „Bio bi dragocen i na čast svakoj zemlji dovoljno pametnoj  da ga primi... Toliko je drugih poput njega.“ Teško je ne zamisliti Hoseinija kao pridošlicu, tinejdžera koji ne zna jezik, odlučan da postane doktor. Sada, romanopisac, pokušava da bude svedok čije će reči, nada se, probuditi saosećanje.

Otac u knjizi „Molitva moru“ predviđa netrpeljivost. „Čuo sam da se priča da smo nepozvani. Da nismo dobrodošli“, kaže on. „Da svoju nesreću treba da odnesemo negde drugde.“ Dečakova odsutna majka mu šapuće u uvo: „Oh, ali kada bi videli, dušo moja, pola od onoga što si ti video... Sigurno bi našli neku blagu reč.“

Knjiga „Molitva moru“ će se tokom oktobra 2018. naći u prodaji u izdanju Lagune.

Izvor: smh.com.au
Prevod: Vladimir Martinović

Autor: Haled Hoseini

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Haled Hoseini

Haled Hoseini

Haled Hoseini je rođen 1965. godine u Kabulu, u Avganistanu. Njegov otac bio je diplomata u Ministarstvu spoljnih poslova Avganistana, a njegova majka je predavala farsi i istoriju u velikoj srednjoj školi u Kabulu. Ministarstvo spoljnih poslova šalje njegovu porodicu 1970. godine u Teheran, gde je njegov otac radio u avganistanskoj ambasadi. U Teheranu su živeli do 1973, kada su se vratili u Kabul. Jula 1973, u noći kada je rođen najmlađi Hoseinijev brat, zbačen je avganistanski kralj Zahir Šah u državnom udaru, koji je bez krvi organizovao kraljev rođak Daud Kan. U to vreme, Hoseini je išao u četvrti razred, i već je bio otkrio književnost i bio očaran brojnim knjigama koje je čitao. Avganistansko Ministarstvo spoljnih poslova 1976. godine još jednom premešta Hoseinijevu porodicu, ovog puta u Pariz. Bili su spremni da se vrate u Kabul 1980, ali je do tada Avganistan već doživeo krvavi komunistički prevrat i invaziju sovjetske vojske. Hoseinijevi su tražili i dobil politički azil od Sjedinjenih Američkih Država. Hoseinijeva porodica se u septembru 1980. preselila u San Hoze u Kaliforniji. Njegov otac je radio nekoliko poslova istovremeno i uspeo je da obezbedi svojoj porodici život bez socijalne pomoći. Haled Hoseini je maturirao 1984. i upisao se na Univerzitet Santa Klara, gde je diplomirao na osnovnim studijama iz biologije 1988. godine. Sledeće godine upisao se na medicinski fakultet „San Dijego“ Kalifornijskog univerziteta, gde je 1993. diplomirao. Završio je stažiranje u bolnici „Sidar-Sinaj“ u Los Anđelesu i 1996. započeo bavljenje internom medicinom. Međutim, njegova prva ljubav uvek je bilo pisanje. Hoseini ima žive, nežne i lepe uspomene na mirnodopsku presovjetsku eru Avganistana, kao i na svoja lična iskustva sa avganistanskim Hazarima (plemena u Avganistanu, Pakistanu i Iranu). Jedan Hazar posebno je imao uticaja na malog Haleda – bio je to tridesetogodišnjak po imenu Husein Kan, koji je radio za Hoseinijeve dok su živeli u Iranu. Kada je Haled bio u trećem razredu, učio je Kana da čita i piše. Iako je njegov odnos sa Huseinom Kanom bio kratkotrajan i više zvaničan, Haled se uvek sećao topline i privrženosti koja se razvila među njima – to je odnos koji se odrazio u njegovom prvom romanu „Lovac na zmajeve“ (Laguna, 2006). U maju 2007. godine objavio je drugi roman „Hiljadu čudesnih sunaca“ (Laguna, 2008). Obe knjige prodate su u preko 10 miliona primeraka u SAD i više od 38 miliona primeraka širom sveta. Hoseini je 2006. imenovan za ambasadora dobre volje UNHCR-a, Agencije za izbeglice Ujedinjenih nacija. Nadahnut putovanjem u Avganistan u svojstvu ambasadora UNHCR-a osnovao je neprofitnu Fondaciju Haled Hoseini za humanitarnu pomoć Avganistancima. Živi u severnoj Kaliforniji. Za više informacija o Haledu Hoseiniju posetite sledeće veb-sajtove: www.khaledhosseini.com i www.khaledhosseinifoundation.org. Foto: Elena Seibert

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844