Igor Marojević: „Mladi danas profesionalno sviraju Mocarta, a intimno vole Cecu“
Jedan od najznačajnijih savremenih srpskih pisaca, nekadašnji kolumnista nedjeljnika „Monitor“ i prevodilac mnogih knjiga izdatih na španskom jeziku, Igor Marojević, u decembru je boravio u Podgorici promovišući svoju najnoviju knjigu „Prave Beograđanke“. Podgoricu je posjetio nakon 20 godina i u razgovoru za „Vijesti“ govorio o svom romanu, trenutnom stanju u društvu, mladima i kulturi...
Knjiga „Prave Beograđanke“ izgleda kao nastavak prethodne Marojevićeve knjige „Beograđanke“, ali ipak to nije. Radnja je većinom vezana za istinite priče „pravih Beograđanki“ do kojih je autor došao putem konkursa. U knjigu je uveo i lik sa svojim imenom i prezimenom, Igora Marojevića.
Glavne junakinje su četiri žene koje je autor, kako kaže, isprva radio po likovima iz stvarnosti koje je odabrao na osnovu konkursa u kojem sam tražio da prijavljene žene dostave svoje životne priče. Kaže i da se u svakom od takvih slučajeva na kraju radilo manje-više o nezadovoljstvu što građa nije dovoljno prenesena u tekst.
Kazali ste da ste u romanu pisali o Beogradu kakav bi mogao biti. Naglasili ste da je to Beograd koji se kreće u lošem smjeru, Beograd kakav bi mogao biti za tri godine... Na neki način svi vučemo iste momente iz prošlosti, može li se to propadanje Beograda povezati i sa ostalim gradovima bivše Jugoslavije?
Beograd je i ranije propadao sam, tako da mu ne bi bilo prvi put.
Zašto bi Crna Gora, na primjer, imala veze s Beogradom, može ona i još gore da prođe, ništa od toga ne bi bilo čudno.
Politička situacija Beograda, ostatka Srbije i gradova van tih granica donekle je slična. Kako smo već imali zajedničke trenutke napredovanja ali i propadanja u prošlosti, da li nas to može dovesti i do povezanih priča u budućnosti?
Sistematska situacija je u suštini ista. Radi se na zaglupljivanju ljude na razne načine, od brutalnih kao huškanje na rat i ovladavanje njihovim ostacima uma do smanjivanja budžeta za kulturu, popularisanja kiča, kič muzike, programa na televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Zapravo, radi se na sistemskom zaglupljivanju birača. Tako dolazi do situacije kakva je sada u Srbiji... Ljudi koji su siromašni i iz neke siromašne opštine glasaju iz ubjeđenja za onoga ko im ne daje ništa. Nekada su se ljudi prodavali za nekretnine, za posao, ili se nijesu prodavali, a sada se prodaju za nadu.
Kakva se nada ljudima nudi?
Većina ljudi koja je na funkcijama obećava poslove ali se ništa nakon tih obećanja ne uradi osim što se zbrinu sopstveni prohtjevi. Svuda na djelu je jedan mehanizam koji bezobzirno tlači matičnu državu, tako se barem vlastodršci ponašaju u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji... Oni se ponašaju kao da siluju i pljačkaju staricu na umoru. I sve to prolazi! I zaglupljivanje i pljačkanje, sve to birači uzimaju, a sada su počeli da nas lažu i zamagljuju nam oči. Pretučene su novinarke i to niko nije vidio a malo ko je čuo. Sad čak nije potrebno ni da se promovišu. Te pretučene novinarke je obišao neki visoki predstavnik kada su bile u bolnici a to nije preneseno nigdje. Do sada nikada nijedan odlazak u bolnicu nekog funkcionera nije prošao nezabilježeno kamerama, a jedini put kada se to desilo je sad.
To govori o tome da je svaki standard obezvrijeđen, ljudima se može dati bilo šta i oni će to prihvatiti. Stavljajući Beograd u centar dešavanja, i dobrih i loših, koliko ga to čini izolovanim ili boljim u odnosu na ostatak države, ili regiona?
Situacija u Beogradu je dosta preslikana u odnosu na Crnu Goru. Beograd je specifičan, to je jedini „pravi grad“ u regionu. On ima neka svoja pravila i tako funkcioniše i to nije problem. Tamo se bolje živi u odnosu na ostatak države. Bojim se da preko Beograda ne možemo dobiti neku pravu sliku društva. Tamo jeste haos, loša je situacija, ali tamo ima nekog izbora u društvu. Sama količina stanovnika je dovoljna. Taj se grad šminka a sa takvim pogledom ne možemo doći do odgovarajućih i relevantnih zaključaka. Treba poći u zabačene djelove, neke manje poznate i ogoljene opštine, pasivnije, i treba vidjeti kako je tamo.
Suština je da je sve ukinuto. Ne postoji prostor za ukus, prostor za estetiku ili prostor za alternativu, postoje samo dvije priče od kojih je jedna dominantna a druga je ona koja je prati. Ljudi se još uvijek kao psi lože na politiku, a ne izvlače nikakvu pouku... Pa čak ni mladež koja ima matorce za primjer.
Kakvi su mladi danas, odnosno većina mladih?
Mladež je neobrazovana, sluša turbo folk, diplomiraju na muzičkim akademijama pa istovremeno slušaju turbo folk i sviraju klavir... Toga nekada nije bilo. Taj pomladak je gotov, ponose se ako što manje nauče i varajući prođu. To je ono što je narod podržavao i sada kada smo došli ovdje gdje jesmo vidimo da postaje nemoguće promijeniti bilo šta. Živimo u primjeru latinoameričke diktature u kojoj niko nema svoje ja, može da se ubija i krade a da za to niko ne bude kažnjen.
Što je najgore, prihvatamo to kao neizbježno. Po mom mišljenju to je gotova stvar, jer će biti potrebne godine i godine da se to ispravi, a nije ni počelo da se ispravlja. Govorim o Srbiji, ali i kod vas u Crnoj Gori je vjerovatno i gore u segmentu kriminala i mafije, ali je u nekim drugim stvarima vaš položaj i bolji. U svakom slučaju, glupost je trijumfovala i oni su pobijedili, to nam je priča.
Glavne junakinje su četiri žene koje je autor, kako kaže, isprva radio po likovima iz stvarnosti koje je odabrao na osnovu konkursa u kojem sam tražio da prijavljene žene dostave svoje životne priče. Kaže i da se u svakom od takvih slučajeva na kraju radilo manje-više o nezadovoljstvu što građa nije dovoljno prenesena u tekst.
Kazali ste da ste u romanu pisali o Beogradu kakav bi mogao biti. Naglasili ste da je to Beograd koji se kreće u lošem smjeru, Beograd kakav bi mogao biti za tri godine... Na neki način svi vučemo iste momente iz prošlosti, može li se to propadanje Beograda povezati i sa ostalim gradovima bivše Jugoslavije?
Beograd je i ranije propadao sam, tako da mu ne bi bilo prvi put.
Zašto bi Crna Gora, na primjer, imala veze s Beogradom, može ona i još gore da prođe, ništa od toga ne bi bilo čudno.
Politička situacija Beograda, ostatka Srbije i gradova van tih granica donekle je slična. Kako smo već imali zajedničke trenutke napredovanja ali i propadanja u prošlosti, da li nas to može dovesti i do povezanih priča u budućnosti?
Sistematska situacija je u suštini ista. Radi se na zaglupljivanju ljude na razne načine, od brutalnih kao huškanje na rat i ovladavanje njihovim ostacima uma do smanjivanja budžeta za kulturu, popularisanja kiča, kič muzike, programa na televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Zapravo, radi se na sistemskom zaglupljivanju birača. Tako dolazi do situacije kakva je sada u Srbiji... Ljudi koji su siromašni i iz neke siromašne opštine glasaju iz ubjeđenja za onoga ko im ne daje ništa. Nekada su se ljudi prodavali za nekretnine, za posao, ili se nijesu prodavali, a sada se prodaju za nadu.
Kakva se nada ljudima nudi?
Većina ljudi koja je na funkcijama obećava poslove ali se ništa nakon tih obećanja ne uradi osim što se zbrinu sopstveni prohtjevi. Svuda na djelu je jedan mehanizam koji bezobzirno tlači matičnu državu, tako se barem vlastodršci ponašaju u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji... Oni se ponašaju kao da siluju i pljačkaju staricu na umoru. I sve to prolazi! I zaglupljivanje i pljačkanje, sve to birači uzimaju, a sada su počeli da nas lažu i zamagljuju nam oči. Pretučene su novinarke i to niko nije vidio a malo ko je čuo. Sad čak nije potrebno ni da se promovišu. Te pretučene novinarke je obišao neki visoki predstavnik kada su bile u bolnici a to nije preneseno nigdje. Do sada nikada nijedan odlazak u bolnicu nekog funkcionera nije prošao nezabilježeno kamerama, a jedini put kada se to desilo je sad.
To govori o tome da je svaki standard obezvrijeđen, ljudima se može dati bilo šta i oni će to prihvatiti. Stavljajući Beograd u centar dešavanja, i dobrih i loših, koliko ga to čini izolovanim ili boljim u odnosu na ostatak države, ili regiona?
Situacija u Beogradu je dosta preslikana u odnosu na Crnu Goru. Beograd je specifičan, to je jedini „pravi grad“ u regionu. On ima neka svoja pravila i tako funkcioniše i to nije problem. Tamo se bolje živi u odnosu na ostatak države. Bojim se da preko Beograda ne možemo dobiti neku pravu sliku društva. Tamo jeste haos, loša je situacija, ali tamo ima nekog izbora u društvu. Sama količina stanovnika je dovoljna. Taj se grad šminka a sa takvim pogledom ne možemo doći do odgovarajućih i relevantnih zaključaka. Treba poći u zabačene djelove, neke manje poznate i ogoljene opštine, pasivnije, i treba vidjeti kako je tamo.
Suština je da je sve ukinuto. Ne postoji prostor za ukus, prostor za estetiku ili prostor za alternativu, postoje samo dvije priče od kojih je jedna dominantna a druga je ona koja je prati. Ljudi se još uvijek kao psi lože na politiku, a ne izvlače nikakvu pouku... Pa čak ni mladež koja ima matorce za primjer.
Kakvi su mladi danas, odnosno većina mladih?
Mladež je neobrazovana, sluša turbo folk, diplomiraju na muzičkim akademijama pa istovremeno slušaju turbo folk i sviraju klavir... Toga nekada nije bilo. Taj pomladak je gotov, ponose se ako što manje nauče i varajući prođu. To je ono što je narod podržavao i sada kada smo došli ovdje gdje jesmo vidimo da postaje nemoguće promijeniti bilo šta. Živimo u primjeru latinoameričke diktature u kojoj niko nema svoje ja, može da se ubija i krade a da za to niko ne bude kažnjen.
Što je najgore, prihvatamo to kao neizbježno. Po mom mišljenju to je gotova stvar, jer će biti potrebne godine i godine da se to ispravi, a nije ni počelo da se ispravlja. Govorim o Srbiji, ali i kod vas u Crnoj Gori je vjerovatno i gore u segmentu kriminala i mafije, ali je u nekim drugim stvarima vaš položaj i bolji. U svakom slučaju, glupost je trijumfovala i oni su pobijedili, to nam je priča.
U nekim srpskim časopisima se bivali zabranjen autor. Da li je tako i danas i šta to govori o medijima, dokle su otišli mediji?
Vjerovatno sam jedan od zabranjenih i danas, ali danas je manje književnih časopisa koji postoje i u kojima bih bio zastupljen. Novinarstvo u Srbiji je bukvalno najgore. Srbija je u zoni sumraka trenutno. Situacija iz Srbije se lagano može figurirati na RTS-u. Počele su takve laži, obmane i etikete da se lijepe i većina prolaze nekažnjeno i za klevetu i za laži. Do toga je došlo velikom greškom srpskih intelektualaca koji su kada je trebalo da se donese zakon o kleveti proglasili to kao nebulozno. 'Kako da za to uvedemo kazne, biće nam drakonski zakoni', govorili su, ali naravno da treba uvesti drakonske kazne za klevetu, treba da se plati velika suma, treba i odležati u zatvoru. Kako kultura da se uzdigne kada ne postoji definisan zakon o informisanju? Onda nema o čemu da pričamo. Bilo ko može da izmisli bilo šta. Jedino ono što je stvarno dno dna biće kritikovano od strane nekih evropskih tijela ali njih boli uvo, jer usmena kritika ne košta.
Pisali ste kolumne za nedjeljnik „Monitor“, kakvo je Vaše novinarsko iskustvo sa Crnom Gorom?
Ja sam iz te priče izašao '90ih i Crnom Gorom se od tada uopšte nijesam bavio ni na koji način osim što sam je tretirao kao građu za romane koje sam pisao. To takođe nema veze sa mojim posjetama Crnoj Gori jer ja prosto idem na mjesta na koja me ljudi zovu, a Hrvatska, Makedonija, Slovenija me više zovu... Ipak, baš sam zadovoljan što sam opet došao u Podgoricu, poslije 20 godina... Zanimljivo je vidjeti promjenem, a i vežu me sjećanja
Kakve su promjene koje ste primijetili?
Govorim konkretno o Biblioteci „Radosav Ljumović“, a ako mislite na grad vidi se da se promijenio, arhitektonski jeste mnogo. A što se društva tiče, ja bih rekao da se ništa što se tiče ljudi nije promijenilo. Što se tiče političke scene: gledam opoziciju kako se koprca i vidim Srbiju koja je u tom segmentu preslikala crnogorski model. Milo Đukanović uspijeva da animira Aleksandra Vučića koji je počeo da se ponaša isto kao on. Isto tako je i opozicija nesvjesno počela da kopira ovu vašu koja je poznata po visokim dometima svrgavanja vlasti, tako da smo u situaciji koja ne može biti gora.
Crna Gora trenutno nema ministra kulture. Spominjali ste ranije da je Vaš stav da to ministarstvo nije potrebno državama. Da li je onda ovaj naš trenutni model dobar?
Ne da nije potrebno Ministarstvo kulture, nego ga treba apsolutno i automatski ukinuti, zato što je to bruka i sramota koliko se novca izdvaja za kulturu. Ako je kultura segment koji prima 0.6 odsto onda ga treba ukinuti ili ga svesti kao podministarstvo, kao kancelariju u nekom drugom ministarstvu, to je Izrael uradio. Na primjer, može da se stavi u Ministarstvo prosvjete, ali ja bih rado preporučio da se stavi u Ministarstvo unutrašnjih poslova, ali naravno da to neće uraditi kako bi moglo da ispadne da se kulturno uzdižemo, a koliko se kulturno uzdižemo je sramota.
U romanu se povremeno spominju bendovi i pjesme koje akteri slušaju, da li ste napravili neku plejlistu za čitaoca?
Jesam, naravno. Ja i dok pišem pustim neku tihu muziku, uglavnom iz 21. vijeka ali uglavnom alternativne bendove koji nijesu mnogo slušani. Malo ko sluša tu muziku... Oni koji je slušaju moguće da će im se život iskomplikovati jer u dobroj muzici ima nešto stomačno, ali i nešto pametno da se čuje.
Kako biste predstavili knjigu ljudima koji je nijesu čitali?
Ovo je knjiga za ljude sa tvrdim stomakom i ne preporučujem da se olako čita.
Autor: Jelena Kontić
Izvor: vijesti.me
Napomena: puna verzija intervjua
Vjerovatno sam jedan od zabranjenih i danas, ali danas je manje književnih časopisa koji postoje i u kojima bih bio zastupljen. Novinarstvo u Srbiji je bukvalno najgore. Srbija je u zoni sumraka trenutno. Situacija iz Srbije se lagano može figurirati na RTS-u. Počele su takve laži, obmane i etikete da se lijepe i većina prolaze nekažnjeno i za klevetu i za laži. Do toga je došlo velikom greškom srpskih intelektualaca koji su kada je trebalo da se donese zakon o kleveti proglasili to kao nebulozno. 'Kako da za to uvedemo kazne, biće nam drakonski zakoni', govorili su, ali naravno da treba uvesti drakonske kazne za klevetu, treba da se plati velika suma, treba i odležati u zatvoru. Kako kultura da se uzdigne kada ne postoji definisan zakon o informisanju? Onda nema o čemu da pričamo. Bilo ko može da izmisli bilo šta. Jedino ono što je stvarno dno dna biće kritikovano od strane nekih evropskih tijela ali njih boli uvo, jer usmena kritika ne košta.
Pisali ste kolumne za nedjeljnik „Monitor“, kakvo je Vaše novinarsko iskustvo sa Crnom Gorom?
Ja sam iz te priče izašao '90ih i Crnom Gorom se od tada uopšte nijesam bavio ni na koji način osim što sam je tretirao kao građu za romane koje sam pisao. To takođe nema veze sa mojim posjetama Crnoj Gori jer ja prosto idem na mjesta na koja me ljudi zovu, a Hrvatska, Makedonija, Slovenija me više zovu... Ipak, baš sam zadovoljan što sam opet došao u Podgoricu, poslije 20 godina... Zanimljivo je vidjeti promjenem, a i vežu me sjećanja
Kakve su promjene koje ste primijetili?
Govorim konkretno o Biblioteci „Radosav Ljumović“, a ako mislite na grad vidi se da se promijenio, arhitektonski jeste mnogo. A što se društva tiče, ja bih rekao da se ništa što se tiče ljudi nije promijenilo. Što se tiče političke scene: gledam opoziciju kako se koprca i vidim Srbiju koja je u tom segmentu preslikala crnogorski model. Milo Đukanović uspijeva da animira Aleksandra Vučića koji je počeo da se ponaša isto kao on. Isto tako je i opozicija nesvjesno počela da kopira ovu vašu koja je poznata po visokim dometima svrgavanja vlasti, tako da smo u situaciji koja ne može biti gora.
Crna Gora trenutno nema ministra kulture. Spominjali ste ranije da je Vaš stav da to ministarstvo nije potrebno državama. Da li je onda ovaj naš trenutni model dobar?
Ne da nije potrebno Ministarstvo kulture, nego ga treba apsolutno i automatski ukinuti, zato što je to bruka i sramota koliko se novca izdvaja za kulturu. Ako je kultura segment koji prima 0.6 odsto onda ga treba ukinuti ili ga svesti kao podministarstvo, kao kancelariju u nekom drugom ministarstvu, to je Izrael uradio. Na primjer, može da se stavi u Ministarstvo prosvjete, ali ja bih rado preporučio da se stavi u Ministarstvo unutrašnjih poslova, ali naravno da to neće uraditi kako bi moglo da ispadne da se kulturno uzdižemo, a koliko se kulturno uzdižemo je sramota.
U romanu se povremeno spominju bendovi i pjesme koje akteri slušaju, da li ste napravili neku plejlistu za čitaoca?
Jesam, naravno. Ja i dok pišem pustim neku tihu muziku, uglavnom iz 21. vijeka ali uglavnom alternativne bendove koji nijesu mnogo slušani. Malo ko sluša tu muziku... Oni koji je slušaju moguće da će im se život iskomplikovati jer u dobroj muzici ima nešto stomačno, ali i nešto pametno da se čuje.
Kako biste predstavili knjigu ljudima koji je nijesu čitali?
Ovo je knjiga za ljude sa tvrdim stomakom i ne preporučujem da se olako čita.
Autor: Jelena Kontić
Izvor: vijesti.me
Napomena: puna verzija intervjua
Autor: Igor Marojević
