Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Intervju Elif Šafak za sajt PEN International

Neverovatna zaostavština ženskih pisaca i novinara je ono što inspiriše sajt PEN da nastavi da se bori protiv mnogih prepreka sa kojima se žene u ovim profesijama suočavaju. Bilo da je reč o cenzuri u obliku fizičkog ili emotivnog nasilja, društvenim stereotipima i marginalizacijama ili izdavačkoj industriji koja i dalje smatra da žene manje zarađuju. Ovi problemi utiču na sve nas jer su nam svima potrebni dobra priča i različiti glasovi.

Sajt PEN International sa ponosom predstavlja seriju intervjua koje smo uradili sa autorkama koje svojom borbom doprinose zajedničkom cilju. Prvi od njih je sa jednom od najvažnijih autorki Bliskog istorka, Elif Šafak.

Kada ste shvatili da želite da postanete pisac?

Počela sam da pišem veoma rano, kada sam imala osam godina. Ne zato što sam želela da postanem pisac, nisam shvatala da postoji takva mogućnost. Pisala sam jer sam bila usamljena. Bila sam jedinica koju je odgajala samohrana majka i knjige su mi otvorile nove i neotkrivene svetove. Volela sam reči. Odluka da postanem pisac je došla negde kada sam imala 18 godina i počela da pišem sa namerom. Dakle, prvo je došla ljubav prema knjigama pa tek onda odluka da postanem pisac.

Na koji način su se Vaša iskustva kao pisca i kao žene spojila?

Na prvi pogled književni svet u Turskoj deluje kao veoma liberalan, dobro obrazovan i zapadnjački. Ali kada zagrebete ispod površine, u stvari je isti kao i ostatak turskog društva. U Turskoj ako ste pisac i muškarac, pre svega ste poznati kao pisac, ali ako ste ženski pisac, onda ste pre svega žena pa tek onda pisac. Postoji taj polni objektiv kroz koji se sve posmatra. Autorke postaju priznate kada ostare, ali do tada su neprestano omalovažavane, ismevane i posmatrane sa visine. Mnogo je teže ženama koje se bave pisanjem, novinarstvom, poezijom i akademskim radom da dobiju ista priznanja kao njihove muške kolege.

Da li je to i Vaše iskustvo?

Da, to je i moje iskustvo. Bila sam veoma mlada, 22 godine, kada mi je objavljena prva zbirka priča, a sledeće godine sam objavila prvi roman i neprestano su me ismevali i rugali mi se.

Jedna od najvećih lekcija koje sam naučila kao pisac došla je u vreme kada je objavljeno „Istanbulsko kopile“. Turska elita me napala, optužila da sam izdajnik jer sam govorila o jermenskom genocidu. Tada sam shvatila da se turska elita veoma razlikuje od turskog naroda.

Knjiga je postala popularna širom sveta tako što su je ljudi preporučivali jedni drugima, a ne zbog marketinške kampanje. Neko bi je pročitao i dao prijatelju koji bi je posle dao svojoj tetki, a ona bi je preporučila svom sinu koji bi je kasnije dao kolegi – ljudi su delili moju knjigu. To mi je mnogo značilo u trenucima kada su me politička i književna elita napadale. Od svojih čitalaca sam dobila neverovatne pozitivne reakcije i ljubav. Nisam elitista, pišem za čitaoce i kroz umetnost pripovedanja se osećam povezano za čitaocima što mi je veoma važno.

Brojne autorke sa kojima smo sarađivali doživele su neku vrstu nasilja i pretnji što je jedan od oblika cenzure. Mislite li da polne uloge mogu da ograniče pisce i ono o čemu pišu?

Mislim da smo svi u svakodnevnim životima svedeni na određene uloge i identitete bez obzira na to gde se nalazimo u svetu. Ali lepota fikcije i umetnost pripovedanja je u tome što možete da budete više osoba. Oduvek sam branila mnoštvo, kao pisac imam mnogo ličnosti. Verujem da piščevo pero mora da bude biseksualno, mnogoliko. Posao pisca je da postavlja teška pitanja, da izaziva stereotipe i tabue, ne da pruža odgovore, do njih moraju da dolaze sami čitaoci.

Glasovi manjina i „drugih“ uvek igraju veliku ulogu u mom pisanju. Želim da dajem glas ljudima koji su ućutkani. Mnogo puta sam se u životu osetila kao oni, čak i u svojoj domovini. Imam veliku empatiju prema drugima, i u prošlosti i danas. Smatram da fikcija ne mora uvek da bude autobiografska, to mi je dosadno. Mnogo je zanimljivije ući na neko drugo mesto, postati neko drugi. To je prava transcendencija, prava sloboda.

Ko je prvi ženski književni lik koji Vas je zaista inspirisao i zašto?

Ima ih veoma mnogo jer je moje čitanje oduvek bilo eklektično. Dok sam odrastala, čitala sam mnogo turskih knjiga, ali i englesku, rusku i špansku književnost i sve je to imalo velikog uticaja na mene.

Kada sam bila mlada, obožavala sam „Male žene“, a posebno lik Džo koja mi je delovala blisko. Tokom vremena sam otkrila Džejn Ostin i Džordž Eliot, obožavala sam Gogolja i Dostojevskog. A posebno se živopisno sećam kada sam prvi put pročitala „Orlanda“ Virdžinije Vulf, zaista me je oduvala.

Da li pripovedanje ima snagu da utiče na društvene nepravde?

Apsolutno. Mislim da pripovedanje ima snagu da otvori unutrašnji svemir u svakome od nas, a to je nešto što je potpuno zapostavljeno u našim životima. Na primer, u Turskoj imam raznolike čitaoce – levičare, sekulariste, Turke, Kurde, Jevreje, Grke, ljude iz veoma konzervativnih sredina i žene koje nose hidžab. Mnogi od nas se osećaju veoma ogranično zbog delova naših identiteta, posebno javno. Ali razgovarala sam sa velikim brojem ovih ljudi koji su mi poverili da su bili duboko dirnuti patnjama mojih junaka koji su homoseksualni ili pak Jermeni. Tako da zaista postoji povezanost sa „drugima“ kroz moje romane iako im se u javnosti pogledi ne poklapaju. Mislim da kada smo sami i možemo da se povučemo u svoj unutrašnji svemir, postajemo otvoreniji i spremniji da osetimo empatiju prema pričama koje ne moraju nužno da liče na naše.

Ali kada smo u društvu, kada smo u grupi ili zajednici, postajemo zatvoreniji, mnogo smo spremniji da se priključimo grupnom narativu. Umetnost, u svakom obliku, otvara unutrašnje svemire u nama i može trajno da nas promeni.

Koju knjigu bi trebalo da pročita svaka devojčica?

Mislim da bi svaka devojčica trebalo stalno da čita. Naše omiljene knjige bi trebalo da se menjaju tokom vremena. Ali sam čin čitanja treba da se nastavlja, da ne prestaje, posebno ako želite da se bavite pisanjem.

Izvor: pen-international.org
Prevod: Dragan Matković
Foto: en.wikipedia.org

Autor: Elif Šafak

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Elif Šafak

Elif Šafak

Elif Šafak je nagrađivana književnica britansko-turskog porekla. Objavila je 19 knjiga, od kojih 12 romana, uključujući i poslednji Ostrvo nestalog drveća, koji se našao u užem izboru za nagradu Costa, British Book Awards, Ondačijevu nagradu Kraljevskog književnog društva i Women’s Prize for Fiction. Njena dela prevedena su na 57 jezika i nalaze se na listama bestselera širom sveta. Roman 10 minuta i 38 sekundi na ovom čudnom svetu bio je u užem izboru za Bukerovu nagradu i Ondačijevu nagradu Kraljevskog književnog društva; knjiga je izabrana i za Blekvelovu knjigu godine. Roman 40 pravila ljubavi je proglašen za jedan od 100 romana koji su oblikovali svet po izboru Bi-Bi-Sija. Šafakova je doktorirala političke nauke i predavala na univerzitetima u Turskoj, SAD i Velikoj Britaniji, uključujući Koledž Svete Ane na Oksfordu, gde je počasni profesor. Takođe ima počasni doktorat (Litterarum humanarum doctor) Univerziteta Bard. Šafakova je saradnica i potpredsednica Kraljevskog književnog društva, a Bi-Bi-Si ju je uvrstio među 100 najuticajnijih i najinspirativnijih žena. Članica je Saveta za kreativnu ekonomiju Svetskog ekonomskog foruma i jedan od osnivača Evropskog veća za spoljne odnose (ECFR). Kao borac za ženska prava, prava LGBTQ+ populacije i slobodu govora, Elif Šafak je inspirativan javni govornik, i dvaput je bila govornik na konferenciji TED. Elif Šafak objavljuje tekstove u mnogim velikim listovima širom sveta, a nosilac je i Ordena Viteškog reda umetnosti i književnosti. Godine 2017. medijska kuća Politiko uvrstila ju je među dvanaestoro ljudi „koji ulivaju preko potrebni optimizam“. Bila je u žiriju brojnih književnih nagrada i predsednik žirija književne nagrade Velkom, kao i nagrade PEN/Nabokov. Nedavno je nagrađena međunarodnom književnom nagradom Haldour Laksnes za doprinos „obnovi umetnosti pripovedanja“. elifshafak.com Foto: © Ferhat Elik

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844