Prije više od trideset godina Ljubivoje Ršumović napisao je sonetni vijenac „Kuća” sa željom da se oduži zavičaju, roditeljima i djetinjstvu jer je odatle potekao i njegov književni svijet, jezik kojim se s lakoćom igra i kojim nas podučava, ali i životne mudrosti i vrijednosti koje su temelj njegovog stvaralaštva. Kada je došlo vrijeme da svoje znanje i iskustvo prenese novoj generaciji na temeljima sonetnog vijenca, Ršumović je sazidao „Kuću sa okućnicom”, zbirku priča ili, tačnije rečeno, jezičkih bravura koje nas nekad sa sjetom, nekad veoma duhovito podučavaju dobroti i iskrenosti, podsjećaju koliko je blago sam naš jezik i, više od svega, koje nam prenose generacijama sticanu mudrost. Sa znamenitim piscem razgovaramo o „Kući sa okućnicom”, o ćirilici, srpskom jeziku i stvaralačkom putu dugom šest decenija.

Kako pamtite prošlu godinu?

– Pamtim, i pamtiću dugo 2016. godinu, upakovanu u veliki porodični gubitak i tugu. Ali, sa druge strane, otvorenu za neke važne i ljekovite buduće poduhvate. „Fazoni i fore” se ponovo, izgleda definitivno, nastanjuju u domaćinstvu Televizije Vojvodine. Vuk završava novu seriju od petnaest epizoda, koja će krenuti oko Nove godine. Završio je i scenario za svoj novi dugometražni film. Opština Čajetina i Turistički savez Zlatibora blagonaklono gledaju na ideju o Akademiji „Saradnici sunca”, u kojoj će mladi ljudi, talentovani za literarno stvaralaštvo, moći da se usavršavaju u kreativnom pisanju, a mi stariji da se bavimo ozbiljno i odgovorno fenomenima i tajnama djetinjstva. I da ne zaboravim, Laguna objavljuje moju knjigu „Imate li Ršuma”, sa namjerom da najzad od čitalačkog naroda izmami odgovore na to opasno pitanje. I da ne prekidam kad je najljepše, spremam se da 2017. godine proslavim 60 godina književnog rada. Ne razumijem se mnogo u proslave, ali valjda će se naći neko da me posavjetuje kako se to radi. Evo, raspisujem tender za to! (Od latinske reči tendere koja znači težiti, ispružiti...) Dakle, težim ka toj proslavi, i ispružam ruku da neko udijeli crkavicu da se proslava održi! (Crkavica, srpska riječ koja znači sitan iznos, ali dovoljan da posluži).

„Kuća sa okućnicom” predstavlja svojevrsnu krunu Vašeg stvaralaštva u poslednjih nekoliko godina. Dočarajte nam djelo ustrojeno u duhu simbolike ovog divnog naslova.

– Simbolika kuće i okućnice je sveta, mitološka. Stanište nije samo prostor u kome obitava naše tijelo, već više od toga: prostor u kome se formira ličnost čovjeka, i u kome obitava njegova duša. Kod Andrića nije prokleta okućnica, već avlija. Kuća je ono poslednje, dragocjeno, što se brani životom, a okućnica je ono što nam ostane ako kuću ne odbranimo: kumovi, rođaci, komšije, prijatelji, i grob u Prentovoj strani. Sve ono što će nas čuvati i braniti u budućnosti. Knjiga „Kuća sa okućnicom” je poslednji, četrdeseti tom u mojim sabranim djelima, koja zasad stanuju ušuškana u mom kompjuteru. Kada su mi Književne novine 1957. godine objavile prve pjesme imao sam osamnaest godina. Od tada se računa moj radni i literarni staž. Sjećam se, pun sreće pravio sam dvanaestogodišnji plan: šta da objavim do svoje tridesete godine, jer sam iskreno vjerovao da bi bilo skaredno da živim duže od Jesenjina! Kad se sada, u sedamdeset sedmoj, sjetim toga, bude mi žao mene blesavoga i zaluđenog poezijom. Srećom nisam se ubio u tridesetoj, jer sam već imao sina Branka i ta emocija je pobijedila. A što se „krune stvaralaštva” tiče – nisam monarhista, još pokušavam da napišem nešto revolucionarno.

Za svoj rad dobili ste mnoge ugledne nagrade i priznanja. Koja Vam je najdraža?

– Nagrade, definitivno, nisu „šaša koja se govedima podastire, da im bude udobnije u štali”, kako sam nekad pubertetski samozadovoljno govorio. Bilo je to ono vrijeme kada je petnaesto izdanje moje knjige „Ma šta mi reče” štampano u sedamdeset hiljada primjeraka za lektiru u Bosni i Hercegovini. Ako bih sada promijenio poređenje sa govedima, a ostao ipak pri stoci, rekao bih da su nagrade zob koja se daje konjima da bolje trče i rade i da zadovoljnije ržu! Dakle, nadobijao sam se te zobi, i u čancima, i u zobnicama, pa i u vrećama. I dalje zadovoljno ržem. A najdražom smatram onu šaku zobi koju mi je, ne poznajući me, poslao Duško Radović, tada urednik „Pionirskih novina”, a u obliku jedne grafitne olovke sa gumicom. Imao sam jedanaest godina. Tu šaku zobi i danas preživam i preživljavam.

Vi ste jedan od naših danas prvih čuvara ćirilice. Kako biste opisali tu svoju borbu?

– Ne bih se složio da sam ja jedan od prvih čuvara ćirilice. Jedni od prvih su Ćirilo i Metodije, pa Vuk, pa Dositej, pa naš srpski pravoslavni narod. Nisam dostojan tih čuvara. Ali sam očajan i ojađen kako nam prestoni Beograd izgleda, okićen stranim pismom i stranim riječima, razočaran neodgovornim odnosom, pomodnim i slugeranjskim, prema srpskom jeziku! Kako se borim? Tako što sam tražio od Dejana Papića, direktora Lagune, i on naravno pristao, da moje knjige štampa ćiricom! A ja sam, opet, njemu dao odobrenje da moje knjige za latinična područja može štampati i latinicom. Da se razumijemo, nemam ništa ni protiv kompjutera, ni protiv latinice, ni protiv stranih jezika, sve to i ja koristim, ali sve to služi meni – a ne ja njemu!
Neke od sedamdesetih godina prošlog vijeka Televizija je uputila tri ekipe u tri grada da naprave programe za Novu godinu. Skale Mitić u Lisabon, Zora Korać u Budimpeštu, a ja u Moskvu! Kad smo se vratili, izmontirali emisiju i počeli titlovati, ja naravno počnem prevode sa ruskog potpisivati ćirilicom. Urednici Bora Mirković i Zora Korać ljutito me pozovu u centralnu režiju, i narede da izbacim ćirilicu. Nije vrijedilo moje mišljenje da sovjetske kosmonaute, pjesnika Voznesenskog, reditelja Ljubimova, šahistu Karpova, glumca Vladimira Visockog ne treba potpisivati latinicom! Na kraju sam bijesan zatražio da generalni direktor presudi! Vukos je, naravno, bio na mojoj strani, i to je bila moja prva pobjeda u borbi za ćirilicu.

Šta Vas je, ko Vas je izgradio kao pisca? Da li je u Vašem slučaju to sudbina, talenat ili rad?

– Duga je lista tih „graditelja”. Prva je majka Milesa koji mi je u djetinjstvu često recitovala Zmajevu pjesmu „Kad je Bože zemlju stvaro”. Druga je učiteljica Milica. Treći je otac Mihailo koji me nije grdio što „dangubim” čitajući knjige i „piskarajući”, četvrti Branko Ćopić čiju sam poemu „Deda, unuk i petogodišnji plan” znao napamet, peti Duško Radović koji me je nagradio za pjesmu „Zlatibore ti si zlato, ja te volim zato...” Da ne nabrajam dalje. Na nekom od poslednjih mjesta sam ja, moja fascinacija jezikom, riječima, rimama, pjesmama... I Sreća, sa velikim S, da na prvom koraku u Beogradu sretnem upravo Duška Radovića, koji me je nagradio povjerenjem i zaposlio u Radio-televiziji Beograd!

Recite mi kako pišete, imate li neke svoje posebne rituale, neki red, plan, ili...?

– Dok sam bio mlađi nisam morao da čekam „iznenađenja duše”, smišljao sam pjesme i dok sam vozio kola, i kad sam spavao. Sad radim „po narudžbini”, nekad je naručilac neki izdavač, nekad neka draga osoba, a najčešće sam od sebe naručujem šta da napišem. Mnogo tih mojih narudžbina čeka, neke će vjerovatno morati da urade moji sinovi ili unuci!

Živimo u vremenu pomjerenih vrijednosti, vremenu koje zbunjuje mlade ljude, dezorjentiše ih. Kako bi glasio Vaš savjet mladima?

– Neću da ih gnjavim savjetima. Trebalo bi da vjeruju srpskom narodu, tom našem kolektivnom savjetodavcu, koji je odavno rekao: „Bez muke nema nauke”, i „Nema hljeba bez motike”, i „U kući poštuj roditelje, a van kuće starije ljude”, i „Triput mjeri, a jednom sjeci”, i „S kim si – onaki si”, i „Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada”, i najzad „Svačiju slušaj, ali svoju sviđaj”, što znači – narod ti reče, a ti sam odluči šta ćeš i kako ćeš!

Recite mi koji su Vam planovi u godini koja dolazi?

– Moliću se Bogu da i meni pomogne, da je preživim nekako, i oposlim sve one porudžbine koje sam naručio od sebe, a prije svega da završim knjigu „Šumkula u škripcu”, pa da je ilustruje Duško Petričić, i da je izda Laguna. Da Šumkula, posvećena Nađi, najmlađoj u porodici, bude posvećena i šezdesetogodišnjici moga književnog poslovanja!

Besmrtan

Bog Vam je podario divnu porodicu. Neki od potomaka su krenuli u Vašem pravcu, stvaralačkim putem...

– Lijepo je vidjeti kako se moji sinovi, snajke i unuci slažu i pomažu. Da, to je moje najveće bogatstvo. Svi su oni, na neki uzbudljiv način, na mom putu, ali svako u svome, rekao bih dobrome, pravcu. Ako je vjerovati Anatolu Fransu koji kaže: „Život je kratak, ali čovjek živi u djeci. U tome je besmrtnost na zemlji”, onda ja mogu skromno reći da sam besmrtan.

Sve dugujem Zlatiboru i Ljubišu

I u ovom svom djelu vraćate se zavičaju... Ako gledamo ukupno Vaše djelo, pak, Vi ga, zapravo nikada niste napuštali i čitav stvaralački put predstavljao je u izvjesnom smislu povratak korijenima, sebi. Da li je tako?

– Moram po ko zna koji put da citiram Frojda: „Djetinjstvo je roditelj čovjekove ličnosti”. Zaista sve dugujem Zlatiboru i Ljubišu, nebu nad Carevim poljem i izvoru ispod Borkovca, pa onda ljudima i školskim drugarima o kojima sam i pisao u „Kući sa okućnicom”, i uz koje sam trošio svoje djetinjstvo. Više sam naučio od zmije ispod kućnog praga i od svog konja Cvetka nego u školi, više iz knjiga koje sam čitao nego od vaspitača u internatima. Imao sam, doduše, sreću da u Ljubiš, u Murtenicu, znači Bogu iza leđa, dođe jedna mlada učiteljica, Milica Vođević, koja me uputila da pišem. Pisati, stvarati neki paralelni život, koji ne postoji u stvarnosti, niti iko zna za njega osim mene, i osjećati veliku radost od tog rada, to me činilo srećnim i važnim. Bio sam inferiorno, bolešljivo dijete, vazda pod nekom terapijom i roditeljskom sekiracijom, pa je normalno što sam satisfakciju našao u nečemu čime se niko u Ljubišu nije bavio. Tako je to počelo i tako, evo, traje do danas.

Autor: M. Milosavljević
Izvor: dan.co.me