Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Intervju: Razgovor Dejana Stojiljkovića sa Igorom Marojevićem

Intervju: Razgovor Dejana Stojiljkovića sa Igorom Marojevićem - slika 1
Novo izdanje romana "Dvadeset i četiri zida" je nova, prerađena verzija, mnogi pisci ne vole da prerađuju i čitaocima nude drugačije verzije svojih starih knjiga, neki čak to smatraju svetogrdnim, a tebi je ovo već drugi roman za koji radiš neku vrstu remixa, šta su motivi za tu reviziju sopstvenih dela?

Koliko su kod nas stvari koje se nazivaju svetima stvarno svete, toliko su one koje se nazivaju svetogrdnima istinski svetogrdne.

Miodrag Bulatović je pre tridesetak godina ponudio poboljšanu verziju Heroja na magarcu a staru, onu iz 1967, ostavio otprilike čitaocima koji vole stare knjige, kako je rekao, knjige sa greškama. Pri tome uopšte nije prvi srpski pisac koji je tako nešto učinio, da o primerima iz svetske literature ne govorimo. Oba načina pisanja su legitimna, i prerađivanje i večita vernost originalu. Sve bi bilo mnogo bolje kad ne bismo posvećivali puno prostora tome šta misle oni koji ne misle.

Pre dve godine sam, pop jezikom rečeno, objavio extended verziju Žege, što ne znači da sam se odrekao originala iz 2004. To su dve različite verzije. Sindrom Heroja na magarcu nije primenjen na Žegu ali jeste na ovo izdanje Dvadeset i četiri zida.

I u tvom prethodnom romanu "Parter" ljubav je jedna od glavnih tema. Šta je različito u percepciji ljubavi u ova dva romana?

U Dvadeset četiri zida do ljubavi je mnogo teže doći jer je glavna prepreka koja joj je postavljena – sida – mnogo skliskija od glavne prepreke koja joj je postavljena u Parteru, a koja je oličena u svojevrsnom zbiru neuroza.

O čemu je teže pisati, o ljubavi ili ratu?

Što se neposrednog ličnog iskustva tiče, za potonju temu nemam materijala. S te strane je jednostavnije tražiti izvor u sopstvenoj empiriji nego u raznim vrstama tekstualne građe, i sam znaš kako pristup građi mora da bude postupan. Čak i ako pisac želi da izostavlja delove ključnog materijala za ratnu temu, prvo mora da se uputi u ono što će da izostavlja. Opet, pisanje o ljubavi mnogo je, što se izbegavanja opštih mesta tiče, skliskije nego pisanje o ratu. Takođe, rat je, u kontekstu istoriografije, sam po sebi dobrim delom fikcija jer istoriju poznajemo jedino putem pisanog, vizuelnog i govornog teksta, a ja u prva dva romana petoknjižja Etnofikcija, Žegi i Šnitu, pišem o ratovima iz prve polovine dvadesetog veka. Trenutno je manje bitno koliko ja u tim romanima aludiram na poslednje balkanske sukobe. Sve u svemu, nemoguće mi je da na ovo tvoje pitanje dam rezolutan odgovor.

AIDS je tema koju ćemo retko sresti u savremenoj domaćoj prozi. Ni nakon toliko godina od prvog izdanja romana stvari se nisu promenile. Zbog čega srpski pisci beže od ove teme?

Generalno gledano, u srpskoj književnosti se izbegava i opis ljubavne scene, pa zašto bi neko pisao o ljubavi opterećenoj sidom. Naravno, ne mora se pisati o sidi. Naravno, ne mora se pisati ni o ljubavi. Naravno, ne mora se ni pisati.

U pogovoru za roman Slobodan Vladušić tvrdi da ti "pripovedaš nepostmoderno". Da li se slažeš sa tim ili je to samo slučaj u romanu "Dvadeset i četiri zida" gde pišeš o "postmodernoj bolesti"?

Ipak mislim da se Dvadeset i četiri zida oslanja, a tačno je da se ne oslanja u svojoj srži, na neke postmoderne strategije. Doduše, u ovoj verziji to je znatno manje očigledno. Sam po sebi, Šnit je nešto postmoderniji, barem kad se čita izdvojeno, van Etnofikcije.

Često se dešavalo da srpska književna kritika ne proceni tvoju prozu na pravi način, kasnije neki kritičari revidiraju svoje stavove... Da li misliš da je toproblem samo u slučaju autora poput tebe ili je problem na nekom globalnijem nivou, možda u nezrelosti i nekompetentnosti naših kritičara?

Zašto bi funkcionisala nacionalna književna kritika ako se raspadaju svi ključni državni segmenti? Sve teče vrlo harmonično i logično, po zajedničkom principu. I inače nam je umetnost nešto bolja od kritike, mada to stvarno nije teško. Takođe, vrlo je logično da umetnost jedne propale zemlje bude nešto bolja od njene privrede i agrikulture i onoga što sebe smatra merodavnom inteligencijom. Izuzeci su retki i dragoceni, ako sve to uopšte još nekoga u Srbiji zanima.

Šta je teža književna disciplina, pripovetka ili roman?

Teža je pripovetka, s obzirom na to da je, iz tržišnih razloga, danas piscu teže da se odluči da se bavi ovim žanrom.

Poznat si kao autor koji koristi moderne metode komunikacije sa publikom, redovno pišeš blog, aktivan si na facebooku... Da li misliš da medij knjige može u jednom trenutku biti ugrožen od strane tih novih tehnologija?

Kada je otkriveno da cela jedna pristojna lična biblioteka može da stane u nekoliko diskova, na sve strane se pričalo da nema praktičnog razloga da knjiga opstane ali od toga nije bilo ništa. Ne može knjiga da svetluca, čovek čita da bi se manje varao, a ekran uvek, makar pomalo, vara. Druga je stvar čitati blog ili intervju, tu nema problema, a ako misli da u tome ima nečega trajnog, autor može da objavi zbirku blogova, intervjua isl. Knjiga može da nestane samo ako nestane čovečanstvo, što me doduše ne bi čudilo.

Možeš li nam reći nešto više o romanu na kojem trenutno radiš i čiji radni naslov je "Majčina ruka"?

To je treći deo Etnofikcije, u kojem je jedna od tema progon vojvođanskih Nemaca. Pripovedač Majčine ruke je petnaestogodišnji momčić koji je mnogo zainteresovaniji za devojčice i devojke nego za istoriju. Tako je barem dok ne shvati da živi u kući prognanih Nemaca, da mu je porodica štošta prećutkivala i da dve “folksdojčerke” koje upoznaje u školi, odnosno na bazenu u Vrbasu, imaju veze sa celom tom pričom. Doduše, i kada ga istorija napadne, i dalje ga interesuje ženski pol. Tako u ovom romanu, kao i u Žegi, Šnitu i Dvadeset i četiri zida, nastaje još jedan ljubavni trougao. S tim što je kontekst, očigledno, drugačiji. 

Razgovarao: Dejan Stojiljković
Izvor: www.knjizevnost.org

Autor: Igor Marojević

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Igor Marojević

Igor Marojević

Igor Marojević rođen je 1968. u Vrbasu. Diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i studirao master iz Svetske književnosti na Univerzitetu Autonoma u Barseloni. Objavio je Beogradsko petoknjižje: romane „Dvadeset četiri zida“ (1998, 2010), „Parter“ (2009), „Prave Beograđanke“ (2017) i „Tuđine“ (2018) i zbirku priča „Beograđanke“ (2014, šest izdanja), kao i četiri romana iz „Etnofikcije“, još nedovršene pentalogije: „Žega“ (2004, 2008), „Šnit“ (2007, 2008, 2014), „Majčina ruka“ (2011) i „Ostaci sveta“ (2020, 2022). Ostala dela: novela „Obmana boga“ (1997), zbirke priča „Tragači“ (2001), „Mediterani“ (2006, 2008) i „Sve za lepotu“ (izbor kratke proze, 2021), knjigu sociokulturnih eseja „Kroz glavu“ (2012) i „Roman o pijanstvima“ (2019). Napisao je i drame: „Nomadi“ (u produkciji barselonskog Instituta za teatar izvođena 2004. na katalonskom i španskom, na kojem je i napisana), „Tvrđava Evropa“ (prevod prethodnog komada sa španskog, BELEF 2008) i „Bar sam svoj čovek“ (Beogradsko dramsko pozorište 2009‒2011). Prema njegovom romanu „Dvadeset četiri zida“ istoimena pozorišna adaptacija izvođena je takođe u BDP, 2003/2004. Njegova dela objavljivana su na španskom, ukrajinskom, katalonskom, mađarskom, portugalskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. Zastupljen u desetak reprezentativnih antologija srpske, ex-YU, južnoistočnoevropske i evropske kratke proze. Dobio je više od deset književnih nagrada, između ostalih Andrićevu, „Meša Selimović“, Nagradu grada Beograda, „Zlatni Beočug“, „Károly Szirmai“, Nagradu iz Fonda „Borislav Pekić“, „Desimir Tošić“… Izbor iz svojih književnih eseja sprema za zbirku pod radnim naslovom „Preteče“. Piše i knjigu pripovedaka „Granična stanja“. Preveo je preko 20 proznih knjiga sa španskog i katalonskog jezika. Član je Srpskog i Katalonskog PEN-a i Udruženja književnih prevodilaca Srbije te jedan od osnivača Srpskog književnog društva, preko kojeg od 2002. ostvaruje status samostalnog umetnika. Živi u Zemunu.

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844