Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Intervju sa Dejvom Egersom o njegovom novom romanu, „Parada“

Od „Kruga“, „Holograma za kralja“ i „What Is the What“ dolazi nam napeta i neizvesna priča o ulozi dvojice posetilaca u krhkom miru jedne nacije. Neimenovana država izlazi iz tame višedecenijskog rata, i u znak primirja vlada naručuje izgradnju novog puta koji će povezati dve polovine države. Dvojica muškaraca, stranih izvođača radova, poslati su da dovrše autoput. Dok je jedan neodgovoran i neoprezan, drugi – sa nadimkom Sat – samo želi da završi posao i da ide kući. U ovoj bezvremenoj paraboli, obojica muškaraca će na kraju morati da se suoče sa aspurdnostima njihovih pozicija, kao i sa strašnim posledicama svog prisustva.
Intervju sa Dejvom Egersom o njegovom novom romanu, „Parada“ - slika 1
Izdavač Knopf postavio je Egersu pitanja u vezi sa knjigom.

Recite nam kako je  nastao roman  „Parada“.

Prva ideja se javila 2004, kada smo Valentino Deng i ja putovali nazad u današnji Južni Sudan. Leteli smo iz Najrobija u Lokihodžo, gde je tada bilo stecište međunarodne pomoći Jugu. Išli smo ka Valentinovom rodnom mestu, Marial Baiju.

Išli ste putem, kao što je put u „Paradi“?

Pa, ne, nije bilo puteva kojim ste mogli ići od Kenije sve do Marial Baija. Morali smo da letimo, ali tada nije bilo komercijalnih letova za Južni Sudan. Građanski rat je još uvek trajao, mada je na snazi bio prekid vatre. Tako da smo leteli od Najrobija do Lokihodžoa, a onda je Valentino pregovarao sa ljudima iz neke norveške humanitarne agencije da nam dozvole da se prevezemo u skladišnom delu aviona koji je prenosio lekove i bicikle u državu.

I stigli ste do Marial Baija?

Jesmo, ali je pre toga avion svraćao na više mesta, uključujući Nubijske planine. Tamo smo izašli na sat dva, i dok se deo tereta istovarivao, neki džip je niotkuda dojurio do piste, pun petoro ili šestoro zapadnjačkih muškaraca i žena pod vojnom opremom. Naši ruski piloti – tada je izgledalo da su svi piloti koji idu u Južni Sudan Rusi – su nam rekli da su to inspektori naoružanja koji su tu da se uvere da avion ne unosi oružje u državu. Ozbiljno su shvatili svoj posao, ali su ga radili i pomalo razmetljivo. Skočili su sa džipa kao da su u muzičkom spotu. Taj mi se prizor urezao.

Avanturista u ratnoj zoni. Da li je to model za lik nazvan Devetka? Trebalo bi da istaknem da  dvojica glavnih likova imaju lažna imena, Četvorka i Devetka, pošto ne žele da se nađu u situaciji da ih neko kidnapuje. Četvorka ima nadimak „Sat“ i odgovorniji je i poslovniji, dok je Devetka neodgovoran i nepouzdan.

Ima malo tih inspektora naoružanja u Devetki. On je tip koji bi iskočio iz džipa sa zatamnjenim naočarima.

Ali četvorka i Devetka nisu inspektori naoružanja iz UN, i nisu povezani ni sa jednom vladom.

Ne, oni su samo privatni izvođači radova. Grade puteve tamo gde ih plate. Prilikom drugog putovanja u Južni Sudan, videli smo početak ogromnog autoputa koji se gradio da bi povezao delove juga sa severom. Izgledalo je kao da preseca šumu kao tornado. Upravo su uklonili svako drvo i svako ljudsko stanište. Bilo je neverovatno. Ovo je bilo tek nakon građanskog rata, a trebalo je da predstavlja simbol povezivanja dve prethodno zaraćene polovine države.

Pretpostavili bismo da su putari Amerikanci, pošto su SAD učestvovale u uspostavljanju mira između severa i juga?

Pa, baš to je zanimljivo. Putari su Šveđani. Sva oprema je švedska. Švedski radnici su gradili put kroz Južni Sudan.

Bilo bi lako posmatrati ovo kao komentar na američke intervencije, ili zapadnjački kolonijalizam. Ali izgleda da ste se baš potrudili da nijedna država ne bude imenovana – ni država u kojoj je radnja smeštena, ni nacionalnost izvođača radova.

Američki čitaoci brzopleto pretpostavljaju da su uvek oni krivi. Dobar deo naših ljudi pretpostavlja da je sve što naša država radi plemenito i čisto, a postoji i manji, ali veoma snažan, segment našeg društva koji čine Amerikanci sa osećajem krivice, koji pretpostavljaju da smo odgovorni, ili saučesnici, za svako zlo u svetu. Ali obe strane pate od nacionalne narcisoidnosti koja je verovatno pomalo jedinstvena za SAD – dobro ili loše, uvek se radi o nama.

Tako je. Ali to sve više nije tačno.

Ovi izvođači radova, Četvorka i Devetka, mogli bi biti iz bilo koje industrijalizovane države. Sada, na primer, puteve u Južnom Sudanu, a i u velikom delu Afrike, grade Kinezi. Po celom svetu, već vekovima, strani izvođači grade puteve, luke, mostove i brane. I to često rade ne vodeći računa kako ove stvari pomažu autokratskim režimima ili produžuju patnju ljudi u toj državi. Takve teme me zanimaju. Ne želim da se „Parada“ čita kao komentar na američke intervencije, zato što bi to ograničilo njen opseg, kao što bi joj ograničilo opseg kada bi se na knjigu gledalo kroz prizmu toga da se radnja odvija u Južnom Sudanu. Pošto sam video kako se gradi autoput u Južnom Sudanu pre petnaest godina, viđao sam slične infrastrukturne projekte u mestima kao što su Saudijska Arabija i Bosna, i uvek postoje sličnosti u interakciji između stranih radnika i lokalnog stanovništva.

Kao što su?

Prisutna je rezervisanost, za početak – namerno održavanje distance, ponekad i sa teškim obezbeđenjem. Video sam to u Papua Novoj Gvineji – tamo je neverovatno obezbeđenje, a izvođači radova se transportuju u naoružanim vozilima. I često postoji utisak da radnici ne žele da imaju veze sa bilo kakvim političkim implikacijama vezanim za njihov posao. Žele da rade na miru, da obave svoj posao, budu plaćeni i odu kući. Na neki način je isti slučaj sa izvođačima radova koji su izgradili maketu  na meksičko-američkoj granici.

Uzorke Trampovog eventualnog zida?

Pre oko godinu dana, otišao sam na turneju sa još nekim novinarima, predvodili su nas ljudi iz Ministarstva unutrašnje bezbednosti i Pogranične patrole. Otišli smo u pustinju na granici između San Dijega i Meksika, i videli prototip zida, i bilo je to duboko nadrealno i uznemirujuće. Pogranični stražari i službenici Unutrašnje bezbednosti su bili vrlo otvoreni i voljni da odgovaraju na pitanja, ali nam nije bilo dozvoljeno da razgovaramo ili fotografišem nikoga od radnika koji su izgradili prototip zida. Prilično brzo su nam izašli iz vidokruga. Nisu hteli da imaju bilo kakve veze sa kontroverzama oko zida. Samo su hteli da pokupe honorare – inače, građevinske kompanije su odlično plaćene za te uzorke – i da idu kući. Uloga inženjera i fizičkih radnika koji su izgradili taj prototip bila je povezana, makar po mom mišljenju, sa Četvorkom i Devetkom koji grade svoj put u „Paradi“.

Samo izvršavaju naređenja.

Ali možda ne rade ništa loše. Zavisi od toga koliko pretpostavljamo da znaju o značaju svog rada. Ali zanima me kakve motivacije i pogled na svet bi  Devetka i Četvorka doneli sa sobom u takvom poslu. Da li su bili emotivno ili intelektualno uključeni u ono što se događalo, ili onim što se ranije dogodilo, tokom građanskog rata? Popločavaju autoput koji preseca bivša ratišta, i nesumnjivo su morali da sklanjaju u stranu ljudske i mehaničke dokaze rata, a prolaze kroz svu tu ratom uništenu zemlju, i moraju da ostanu emotivno zatvoreni za sve to, ili, ako se umešaju, projekat bi mogao da propadne i oni bi se mogli izložiti značajnoj opasnosti. Lakše je ćutati i završavati posao.

Ovo izgleda, na neki način, povezano sa Išigurovim batlerom u „Na kraju dana“, koji služi kao nemi svedok istorije.

Tako je. Zanimaju me likovi koji su blizu akcije, ali ne učestvuju u njoj. Ili nisu mislili da je neophodno da izaberu stranu.

Kada sam čitao „Paradu“, pomislio sam na Kucijev roman „Iščekujući varvare“, još jedan roman u kome autor namerno ne imenuje državu niti vreme kada se radnja dešava.

Kada sam završio „Paradu“, jedan od prvih ljudi kojima sam je poslao bio je pisac i urednik Njuol Tong, i odmah je pomenuo „Iščekujući varvare“. Ne možete da zamislite koliko se divim Kuciju i koliko mi znače njegove knjige, ali tada još nisam pročitao „Iščekujući varvare“. A onda sam je pročitao i, naravno, primetio isti pokušaj da se priča odvoji od neke pojedinačne nacije ili određenog vremenskog perioda. Ali to je priča smeštena u duboko naturalističkom okruženju. „Iščekujući varvare“ nije basna, a ni „Paradu“ ne bih nazvao basnom. Nisam siguran da bih mogao da joj nalepim etiketu, ali ta je priča već dugo sa mnom i dobar je osećaj isterati je iz sebe.

Izvor: mcsweeneys.net/
Prevod: Borivoje Dožudić
Foto: Rhododendrites - Own work / CC BY-SA 4.0 / Wikimedia Commons

Autor: Dejv Egers

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Dejv Egers

Dejv Egers

Dejv Egers autor je mnogih knjiga, od kojih su najpoznatije Monah iz Moke; Vaši očevi, gde li su? A proroci? Žive li zauvek?, koja je ušla u uži izbor za Međunarodnu književnu nagradu Dablin; Hologram za kralja, koji je bio finalista za Nacionalnu književnu nagradu; Šta je to šta, koji je bio finalista za nagradu Nacionalnog kruga književne kritike i dobitnik francuske nagrade Médicis Étranger. Osnivač je izdavačke kuće McSweeney i suosnivač književne serije Glas svedoka, koja koristi usmenu istoriju da osvetli krize ljudskih prava. Godine 2002. bio je suosnivač književnog centra za mlade pod nazivom 826 Valencia, koji ima uličnu radnju za piratsku razmenu, i inspirisao je slične projekte širom sveta. ScholarMatch, koji sada puni deset godina, povezuje donatore sa studentima u cilju da se omogući više školovanje za sve. Godine 2018. učestvovao je u osnivanju Međunarodnog kongresa za glasove mladih, koji predstavlja globalni zbor pisaca i aktivista mlađih od dvadeset godina. Dobitnik je Dejtonske književne nagrade za mir i nagrade za humanitarni rad Muhamed Ali. Član je Američke književne i umetničke akademije. Foto: Rhododendrites - Own work / CC BY-SA 4.0 / Wikimedia Commons

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844