Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Intervju sa Igorom Marojevićem: Verističko prikazivanje srpskog društva

Već je poslovična neujednačena recepcija knjiga Igora Marojevića. Kao i neka druga njegova dela, inertna domaća kritika je i poslednje, zbirku priča „Beograđanke“ u kojoj se pripovedač zaklanja iza glasova osam različitih junakinja, ocenila sa hvalospevima i, s druge, strane sa žučnim kritikama. Pritom je izostalo pominjanje nekih od najbitnijih osobina njegove poslednje knjige priča koja je samo za nekoliko meseci doživela pet izdanja! Jedna od takvih osobina je nesumnjiva angažovanost „Beograđanki“. O tome za „Republiku“ govorimo sa autorom.

■ Čini se da se Vaše novo delo hvata u koštac sa preispitivanjem raznih neuralgičnih tačaka srpskog društva dvadesetprvog veka? Mobing, rasizam, kućno i školsko nasilje, neravnopravnost LGBT populacije ali i ženskog pola u odnosu na muški, premoć koju virtualni svet u poslednje vreme uzima nad realnim... samo su neke od osetljivih društvenih tema koje propituje Vaša hit-knjiga? Da li je tako autentičan, pitko-angažovan prozni recept posledica Vaše namere, ili ste naprosto veristički prikazivali srpsko društvo dvadesetprvog veka pa niste mogli da izbegnete ni pomenute teme?

S jedne strane, ukoliko neko želi da piše zaista realistički o večitoj srpskoj tranziciji i poziciji junak(inj)a u takvim okolnostima,  ne može da izbegne takve teme. Sa druge, mislim da je svako moje delo angažovano, ali ne na sartrovski način, koji je po meni pomalo neodmeren, naročito primenjeno na dvadesetprvovekovne okolnosti. U svakoj mojoj knjizi naći ćete, ako pažljivije čitate, etičko ohrabrivanje na individualizam. U uslovima večite srpske tranzicije, taj individualizam se prelama kroz iskušenja prema društvu i njegovo nipodaštavanje te vrste pogleda na svet. Metodi tog tlačenja su, manje-više, oni koje ste pomenuli u pitanju, koje dobro skenira neke od manjkavosti u recepciji ovog štiva. Štaviše, ne računajući knjigu eseja „Kroz glavu“, koja je angažovana po prirodi žanra, mislim da su „Beograđanke“ moje najangažovanije delo posle „Majčine ruke“ i „Žege“, iako je taj njihov segment za sada ostao praktično neprimećen.  Pri svemu tome moram da pomenem da ne osećam nikakvu gorčinu zbog toga ili sličnih pitanja pošto nalazim elementarno logičnim da u društvu koje je već najmanje dvadeset pet godina u potpunosti naopako, ni književna kritika ne može biti kako treba.

■  U pričama „Muška priča“ i „Filozofija za svakog“ mobing je način  na koji se društvo obračunava sa ženama. Da li mislite da je taj mobing u srpskom društvu nešto manji prema muškarcima?

Mislim da jeste, bez obzira koliko ta vrsta prinude u srpskom socijumu postojala i prema pripadnicima telesno jačeg pola. Ali za razliku od njih, žene nisu u mogućnosti da se fizički obračunaju sa rđavim poslodavcem, imaju mesečni ciklus u kojem delom ne funkcionišu kao inače i žrtve su ne samo muške solidarnosti nego i gestova raznih ženskih petokolonašica koje se poistovećuju sa mačističkim viđenjem žena. Moja knjiga na neki način poziva i na prijavljivanje svakog slučaja mobinga, naravno to čini indirektno inače ne bi mogla da pretenduje da bude iole ozbiljna knjiga proze. 

■ Da li vidite način da se pitanje polne neravnopravnosti relaksira u našem društvu u dogledno vreme?

Teorijski ga vidim u rigoroznim kaznama za svaku vrstu pomenutog mobinga – naročito onog koji uključuje ispoljavanje seksizma – kao i porodičnog nasilja, i drugih formi ispoljavanja polne neravnopravnosti. S obzirom na to da srpsko društvo kanda ne želi da uđe u Evropsku uniju, nego da bude na putu ka njoj, uzimajući od nje izvesna nužna pravila a zadržavajući pravo na privilegije pojedincima kakve proističu iz lokalnog javašluka, u praksi nažalost znatno manje prepoznajem način za relaksiranje dotične neravnopravnosti. Ja sam sa svoje strane sopstvenim skromnim sredstvima učinio jedino što sam mogao: da deo ženskih problema u trenutnom srpskom društvu izrazim kroz ženske glasove.

■  Ko je, zapravo, kriv za vršnjačko nasilje kakvo opisujete u priči „Igrica“? Društvo ili porodica? Za neupućene čitaoce Vaše knjige, ako takvih još ima, nije nebitna napomena da je u pitanju maltretman nad vršnjakinjom koja trijumfuje u jednoj videoigrici i pritom pripada romskoj populaciji...

Vinovnike bi u ovom slučaju bilo više nego teško razdvojiti. Srpsko društvo je pokazalo da gleda sa simpatijama na neravnopravnost Roma i na to što pravoslavni belci vole da ih s vremena na vreme podsete ko je u njemu stariji od koga. Ja sam pak od raznih roditelja, pripadnika majoriteta, kroz neformalne kontakte čuo da plaše decu nekakvim fiktivnim Cigankama za slučaj da ona nešto ne obave dobro. Pritom je srpska porodica takođe sklona da uzima sopstvenu decu u apriornu zaštitu bez obzira na njihove moguće greške.  Verujem da familija ima srazmerno veću inicijalnu krivicu, koju možda pak ne bi imala da nije unapred ohrabrena saznanjem da se srpsko društvo neće potresti ako njihova deca budu agresivno nepravična prema pripadnicima minoriteta. To je otprilike ono kako ja vidim i odnos vinovništva porodice i društva a propos političkih nepravilnosti koje smo kao nacija počinili devedesetih a od kojih neke i dalje činimo. 

■  Vaša knjiga pripada novom pravcu u srpskoj književnosti, poznatim pod nazivom „digitalni realizam“.  Da li smatrate da je internet uvek mesto progona kakav mreža omogućuje u „Igrici“?

Naravno da ne. Internet podrazumeva ogromne mogućnosti, a lična je stvar da li će nas više inspirisati one pozitivne – poput mogućnosti brzog sticanja raznih i relativno pouzdanih informacija – ili negativne, poput onih opisanih u „Igrici“. Štaviše, verujem da ako su političke scene u praksi zloupotrebile pa i iscrple mogućnost demokratije, internet nije. U tom smislu podržavam većinu napora Eduarda Snoudena i verujem u mrežu kao u poslednju mogućnost uspostavljanja neke vrste slobode.  

■  U priči „Poslednji Filipsov model“ stiče se utisak da glavna junakinja ne bi morala da pribegne nasilju da je u društvu lezbijsko ispoljavanje manje tabuizirano?

Najverovatnije. Agresivni idioti koji se usuđuju da propisuju drugima pravila seksualnosti i ostala pravila ličnog izbora, uglavnom previđaju šta sve sa takvom nadmenošću,  svojevrsnim civilnim fašizmom, ukidaju drugima. Pomenuta pripovest je pokušala da u tom smislu diskretno upozori  na krajnje posledice pojedinih neformalnih zabrana koje prvost propisuje drugosti, a koje se mogu obiti o praznu glavu većine.

■ U završnoj pripovesti u knjizi, „Sivi komplet“, nudite blago rečeno ambivalentan pristup Ivi Andriću? Koliko posle svega prepoznajete političke štetnosti u apsolutnoj zaštićenosti lika i dela jedinog srpskog nobelovca?

Andrić je meni benignija aluzija na škodljivost našeg obrazovnog programa uopšte, u kojem su apsolutno zaštićeni lik i delo nekih ideološki znatno štetnijih autora, koji su stvarali u potpunosti izvan duha vremena, poput Njegoša ili Bore Stankovića. Benignija, utoliko što je Andrić za razliku od pomenutih praktično proširio srpski jezik i, s druge strane, svojim radom predvideo neke poetičke promene u svetskoj književnosti. E sada, i Andrić je u svojoj prozi ideološki narodnjak, što mi se znatno manje dopada.

■ U dotičnoj priči prilično žestoko je opisana srpska književna scena, sa svojim nepravilnostima. Da li im vidite leka?Već dvadesetak godina, a u poslednje vreme sve više i više, na delu je neka vrsta impresionističke kritike koja nije u stanju preciznije da objasni zbog čega je izvesno delo dobro ili rđavo, ili već kakvo. Srpska književna kritika je odustala od pouzdanijih merila, poput duha vremena, pa jednako blagonaklono gleda na savremenu srpsku književnost dvadesetog veka i onu sa prelaza iz dvadesetog u devetnaesti vek. To je već uveliko uzeliko maha i preraslo u neku vrstu psihoze, pa ne nazirem sistemskog leka takvom stanju, posebno ako pomenemo nesumnjivu koruptivnost srpske književne scene. Jedino rešenje koje vidim jeste okretanje što većeg broja kritičara – kao i, kako sam pominjao, čitalaca, ali i književnih likova – individualizmu, koji često ume da saznajno koincidira sa izvesnim osavremenjivanjem i savesnijim odnosom prema zajednici.

Autor: Domagoj Petrović
Izvor: Republika

Autor: Igor Marojević

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Igor Marojević

Igor Marojević

Igor Marojević rođen je 1968. u Vrbasu. Diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i studirao master iz Svetske književnosti na Univerzitetu Autonoma u Barseloni. Objavio je Beogradsko petoknjižje: romane „Dvadeset četiri zida“ (1998, 2010), „Parter“ (2009), „Prave Beograđanke“ (2017) i „Tuđine“ (2018) i zbirku priča „Beograđanke“ (2014, šest izdanja), kao i četiri romana iz „Etnofikcije“, još nedovršene pentalogije: „Žega“ (2004, 2008), „Šnit“ (2007, 2008, 2014), „Majčina ruka“ (2011) i „Ostaci sveta“ (2020, 2022). Ostala dela: novela „Obmana boga“ (1997), zbirke priča „Tragači“ (2001), „Mediterani“ (2006, 2008) i „Sve za lepotu“ (izbor kratke proze, 2021), knjigu sociokulturnih eseja „Kroz glavu“ (2012) i „Roman o pijanstvima“ (2019). Napisao je i drame: „Nomadi“ (u produkciji barselonskog Instituta za teatar izvođena 2004. na katalonskom i španskom, na kojem je i napisana), „Tvrđava Evropa“ (prevod prethodnog komada sa španskog, BELEF 2008) i „Bar sam svoj čovek“ (Beogradsko dramsko pozorište 2009‒2011). Prema njegovom romanu „Dvadeset četiri zida“ istoimena pozorišna adaptacija izvođena je takođe u BDP, 2003/2004. Njegova dela objavljivana su na španskom, ukrajinskom, katalonskom, mađarskom, portugalskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. Zastupljen u desetak reprezentativnih antologija srpske, ex-YU, južnoistočnoevropske i evropske kratke proze. Dobio je više od deset književnih nagrada, između ostalih Andrićevu, „Meša Selimović“, Nagradu grada Beograda, „Zlatni Beočug“, „Károly Szirmai“, Nagradu iz Fonda „Borislav Pekić“, „Desimir Tošić“… Izbor iz svojih književnih eseja sprema za zbirku pod radnim naslovom „Preteče“. Piše i knjigu pripovedaka „Granična stanja“. Preveo je preko 20 proznih knjiga sa španskog i katalonskog jezika. Član je Srpskog i Katalonskog PEN-a i Udruženja književnih prevodilaca Srbije te jedan od osnivača Srpskog književnog društva, preko kojeg od 2002. ostvaruje status samostalnog umetnika. Živi u Zemunu.

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844