Intervju sa Vedranom Rudan
„Mislim da još uvijek nije napisan horor koji može biti strašniji od onoga u kome živimo mi i moji ili vaši susjediׅ“, kaže popularna hrvatska spisateljica Vedrana Rudan.
Godinama unazad krajem oktobra dolazila je u Beograd. Jer, između ostalog, Sajam knjiga je, kako je isticala i ističe, njena omiljena manifestacija. Iskustvo je pokazalo da je to bila velika radost i za čitalačku publiku koja bi u dugim redovima, pod sajamskim kupolama, čekala na njen potpis...
Jezik brojki kaže da ima izuzetno visoke tiraže, kao i da i reizdanja njenih knjiga pobuđuju neverovatno interesovanje.
U njenoj spisateljskoj radionici krčka se, veli, nova knjiga, pod naslovom „Poklon“, a o odsustvu Sajma, koje naravno ne isključuje prisustvo knjiga, naprotiv, Vedrana Rudan napominje: „Znala sam da od Sajma knjiga neće biti ništa.“
I?
Baš sam nesretna zbog toga. Beogradski sajam knjiga za mene je uvijek bila fešta u kojoj za sitne pare mogu uživati obični ljudi. Toliko knjiga koje možeš kupiti… Živim u zemlji u kojoj su knjige jezivo skupe, kod nas se knjiga tretira kao luksuz, tako da sam se ja na Sajmu osjećala poput pijane milionerke. Knjige su za mene ono što je kokain za političare koji, srećom, na Sajam rijetko zalaze. Korona je mnoge od nas ubola u dušu. Opet se širi poput kuge. Ubila je hiljade ljudi, još će ih toliko ubiti dok svi ne shvatimo da je cijepljenje, zasad, jedini spas. Prežalosna sam.
Kod nas će se uskoro pojaviti reizdanje Vaše knjige „Ljubav na posljednji pogled“. Više puta ste rekli da je to Vaša najbolja knjiga?
To jest moja najbolja knjiga. U Hrvatskoj se pojavila davne 2003. Zlostavljanje žena je tada u mojoj zemlji bilo vruća tema onako kako je ovih dana u Avganistanu. Zato se sve mužjačko i ženkačko iz hrvatske kulture koje je nešto mislilo o knjigama obrušilo na mene. Danas je borba za ženska prava trend. Svatko iz javnog života tko drži do sebe mora reći da je borac ili borkinja za prava žena. U običnom životu se, naravno, ništa nije promijenilo. Mužjaci s velikim užitkom masakriraju i ubijaju žene, političari ih štite, mnogi zakoni su na strani žena, ali su suci i sutkinje protiv njih. Pogledajte naslove vaših tabloida. Njima je sasvim normalno da Severinu nazovu „kurvom“ jer je izjavila ono što se njihovim vlasnicima ne sviđa. Sve su žene u vašem i našem medijskom prostoru „kurve“ osim onih koje mogu dokazati da su majke Tereze. U mojoj knjizi glavni lik „kurva“ uzima pravdu u svoje ruke. Mislim da nama ženama, ma gdje živjele, jedino to preostaje.
Na Vašem, izuzetno praćenom blogu jedan od poslednjih tekstova nosi naziv „Ponuda koja se ne odbija“ i pobudio je veliku pažnju, reakcije, komentare...
U kolumni koju spominjete pišem o odnosu roditelja i djece. Moja izdavačka kuća Laguna svakoga mi mjeseca šalje izvještaj o broju prodanih knjiga. Pretpostavljam da je jedina na svijetu koja se tako odnosi prema piscu. Zato znam da je moja najprodavanija knjiga „Život bez krpelja“. Odnos roditelji–djeca tema je koju mnogi pisci zaobilaze u širokom krugu. Oni koji to ne čine idealiziraju perverzni, mračni, bolesni odnos između krvnika i žrtve. Ta je veza zanimljiva jer se s vremenom uloge mijenjaju, tko je gospodar, postaje žrtva, žrtva postaje gospodar. Svi mi koji imamo djecu s vremenom shvatimo da smo uvučeni u pakleni krug bezgranične ljubavi i ogromne nesreće.
Šta zapravo pod tim podrazumevate?
Živimo u teškim vremenima kad stariji ljudi ne mogu od svojih bijednih prihoda platiti troškove golog preživljavanja, od imovine imaju samo krov nad glavom. Njihova djeca znaju da sebi nikad neće moći kupiti krov pa se s jedne strane starci bore za komad kruha, s druge strane djeca jedva čekaju smrt roditelja da bi se zaštitila od kiše, snijega, sunca, mjeseca. Mislim da još uvijek nije napisan horor koji može biti strašniji od onoga u kome živimo mi i moji ili vaši susjedi. Moraš zaista biti hrabar ako želiš napisati priču o onome što se događa između tebe i tvoje djece. To je tema knjige koju upravo pišem, zove se „Poklon“. Hoće li mi djeca nakon što izađe reći „dobar dan“, nije me briga. Mislim da moderan svijet starce tretira poput smeća, ako ne i gore jer ih ne može reciklirati. „Poklon“ će pokazati dokle može ići ljubav roditelja prema djetetu. Bit će to moj prvi krimić.
Korona hara i dalje, a da li ćete i kada, eventualno, ipak doći u Beograd?
Ja sam se navukla na Beograd ma što netko mislio o tome. Doći ću za Noć knjige u decembru. Tad će već „Ljubav na posljednji pogled“ biti u knjižarama. Tri puta sam se cijepila kineskim cjepivom. Ako ni to ne pomogne… Postoji i gora smrt od one u lijepom malom hotelu na Terazijama.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Autor: Tatjana Nježić
Izvor: Blic
Jezik brojki kaže da ima izuzetno visoke tiraže, kao i da i reizdanja njenih knjiga pobuđuju neverovatno interesovanje.
U njenoj spisateljskoj radionici krčka se, veli, nova knjiga, pod naslovom „Poklon“, a o odsustvu Sajma, koje naravno ne isključuje prisustvo knjiga, naprotiv, Vedrana Rudan napominje: „Znala sam da od Sajma knjiga neće biti ništa.“
I?
Baš sam nesretna zbog toga. Beogradski sajam knjiga za mene je uvijek bila fešta u kojoj za sitne pare mogu uživati obični ljudi. Toliko knjiga koje možeš kupiti… Živim u zemlji u kojoj su knjige jezivo skupe, kod nas se knjiga tretira kao luksuz, tako da sam se ja na Sajmu osjećala poput pijane milionerke. Knjige su za mene ono što je kokain za političare koji, srećom, na Sajam rijetko zalaze. Korona je mnoge od nas ubola u dušu. Opet se širi poput kuge. Ubila je hiljade ljudi, još će ih toliko ubiti dok svi ne shvatimo da je cijepljenje, zasad, jedini spas. Prežalosna sam.
Kod nas će se uskoro pojaviti reizdanje Vaše knjige „Ljubav na posljednji pogled“. Više puta ste rekli da je to Vaša najbolja knjiga?
To jest moja najbolja knjiga. U Hrvatskoj se pojavila davne 2003. Zlostavljanje žena je tada u mojoj zemlji bilo vruća tema onako kako je ovih dana u Avganistanu. Zato se sve mužjačko i ženkačko iz hrvatske kulture koje je nešto mislilo o knjigama obrušilo na mene. Danas je borba za ženska prava trend. Svatko iz javnog života tko drži do sebe mora reći da je borac ili borkinja za prava žena. U običnom životu se, naravno, ništa nije promijenilo. Mužjaci s velikim užitkom masakriraju i ubijaju žene, političari ih štite, mnogi zakoni su na strani žena, ali su suci i sutkinje protiv njih. Pogledajte naslove vaših tabloida. Njima je sasvim normalno da Severinu nazovu „kurvom“ jer je izjavila ono što se njihovim vlasnicima ne sviđa. Sve su žene u vašem i našem medijskom prostoru „kurve“ osim onih koje mogu dokazati da su majke Tereze. U mojoj knjizi glavni lik „kurva“ uzima pravdu u svoje ruke. Mislim da nama ženama, ma gdje živjele, jedino to preostaje.
Na Vašem, izuzetno praćenom blogu jedan od poslednjih tekstova nosi naziv „Ponuda koja se ne odbija“ i pobudio je veliku pažnju, reakcije, komentare...
U kolumni koju spominjete pišem o odnosu roditelja i djece. Moja izdavačka kuća Laguna svakoga mi mjeseca šalje izvještaj o broju prodanih knjiga. Pretpostavljam da je jedina na svijetu koja se tako odnosi prema piscu. Zato znam da je moja najprodavanija knjiga „Život bez krpelja“. Odnos roditelji–djeca tema je koju mnogi pisci zaobilaze u širokom krugu. Oni koji to ne čine idealiziraju perverzni, mračni, bolesni odnos između krvnika i žrtve. Ta je veza zanimljiva jer se s vremenom uloge mijenjaju, tko je gospodar, postaje žrtva, žrtva postaje gospodar. Svi mi koji imamo djecu s vremenom shvatimo da smo uvučeni u pakleni krug bezgranične ljubavi i ogromne nesreće.
Šta zapravo pod tim podrazumevate?
Živimo u teškim vremenima kad stariji ljudi ne mogu od svojih bijednih prihoda platiti troškove golog preživljavanja, od imovine imaju samo krov nad glavom. Njihova djeca znaju da sebi nikad neće moći kupiti krov pa se s jedne strane starci bore za komad kruha, s druge strane djeca jedva čekaju smrt roditelja da bi se zaštitila od kiše, snijega, sunca, mjeseca. Mislim da još uvijek nije napisan horor koji može biti strašniji od onoga u kome živimo mi i moji ili vaši susjedi. Moraš zaista biti hrabar ako želiš napisati priču o onome što se događa između tebe i tvoje djece. To je tema knjige koju upravo pišem, zove se „Poklon“. Hoće li mi djeca nakon što izađe reći „dobar dan“, nije me briga. Mislim da moderan svijet starce tretira poput smeća, ako ne i gore jer ih ne može reciklirati. „Poklon“ će pokazati dokle može ići ljubav roditelja prema djetetu. Bit će to moj prvi krimić.
Korona hara i dalje, a da li ćete i kada, eventualno, ipak doći u Beograd?
Ja sam se navukla na Beograd ma što netko mislio o tome. Doći ću za Noć knjige u decembru. Tad će već „Ljubav na posljednji pogled“ biti u knjižarama. Tri puta sam se cijepila kineskim cjepivom. Ako ni to ne pomogne… Postoji i gora smrt od one u lijepom malom hotelu na Terazijama.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Autor: Tatjana Nježić
Izvor: Blic
Autor: Vedrana Rudan
