Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Intervju – Vuk Drašković: U svakom kontekstu, nevina žrtva je krajnji pobednik

„Isusovi memoari“ novi roman Vuka Draškovića priča je o Veljku Vujoviću, zvanom Ćopavi Isus, hromom foto-reporteru iz Hercegovine,  koji kamerom i perom svjedoči o smrti Jugoslavije, ali i o starim i novim mržnjama, novim zločinima i zločincima. Draškovićevi opisi građanskog rata 90-ih godina prošlog vijeka, Beograda u vrijeme talasa demonstracija, Veljkovog zavičaja i porodice u Hercegovini, zakulisnih igara iza kojih se kriju nedodirljivi bogovi rata - spadaju u antologijske stranice.
Intervju – Vuk Drašković: U svakom kontekstu, nevina žrtva je krajnji pobednik - slika 1
Kritičarka Ljiljana Šop kaže: „Ovako književno uvjerljivog i potresnog antiratnog romana nema u novijoj srpskoj književnosti. Dvije decenije od rata devedesetih pojavljuje se prvi roman ni na čijoj strani u nacionalnom i ideološkom smislu, drama jedinke koja poprima razmjere antičke tragedije.“ 

„Isusovi memoari“ su svojevrsni nastavak Draškovićevog romana „Nož“, samo što su zamijenjene uloge žrtve i dželata. U novoj knjizi žrtve su muslimani iz sela Donja Čemernica koji stradaju od srpske ruke. Vidjevši šta se dešava u državi, a i u svom selu Veljko Vujović je nemoćan da bilo šta promijeni, a njegove riječi razuma djeluju iritirajuće na njegove neistomišljenike. A, tu svoju smjelost da svakom odgovori i bude na strani pravde, Draškovićev junak će skupo platiti. „Isusovi memoari“ su roman o tragičnom ljudskom usudu, ali i knjiga koja nas podstiče na proispitivanje zločina iz nedavne prošlosti. „Isusove memoare“ nedavno je objavila Laguna u prvom tiražu (od 30.000) primjeraka.

Vuk Drašković (1946, Međa kod Žitišta), je pisac, političar, osnivač i predsjednik Srpskog pokreta obnove. Po završenim studijama pravnih nauka u Beogradu 1968, radio je kao novinar u Tanjugu i dopisnik iz afričkih zemalja. Od 1980. posvetio se književnosti, a od kraja 80-ih godina do danas je i politički angažovan. Osnovao je stranku Srpski pokret obnove 1990. godine i bio najsnažniji i najuticajniji predstavnik opozicije i protivnik režima Slobodana Miloševića u posljednjoj deceniji 20. vijeka, zbog čega je više puta, sa suprugom Danicom, bio zatvaran i izlagan policijskoj torturi, a nekoliko puta i meta atentata kriminalizovanih struktura državne bezbjednosti.  Objavio je romane „Sudija“, „Nož“, „Molitva“, „Ruski konzul“, „Noć đenerala“, „Doktor Aron“, „Via Romana“, „Tamo daleko“, autobiografsku prozu „Meta“; knjige eseja „Ja, malograđanin“, „Odgovori“, „Koekude, Srbijo“, „Podsećanja“, te knjige govora, intervjua i članaka „Sve moje izdaje“ i „Kosovo“. Njegove knjige prevođene su na engleski, francuski, ruski, grčki, rumunski, češki i druge jezike. 

Šta spaja vaše romane „Nož“ i „Isusovi memoari“? Zločini? U čije ime?

- Spaja ih zločin. Početkom 1942, u zlovremenu ustaškog krvavog pira u razbijenoj Jugoslaviji, muslimani istrijebljuju srpsko selo Jugoviće. Pola vijeka kasnije, u zlovremenu ubijanja Jugoslavije, Srbi istrijebljuju muslimansko selo Donju Čemernicu.

Jedan od junaka „Isusovih memoara“ kaže: „Teško nama ako nam kućom budu upravljali vladike, muftije i biskupi“. Svaka religija zagovara mir i toleranciju. Otkud ovakav stav pripovijedača prema sveštenim licima? Snose li i oni dio odgovornosti?

- Na ovom našem svijetu opasnih vjerskih mržnji i sukoba, bilo bi manje i mržnje i smrti, kada mnogi religijski dostojanstvenici ne bi propovijedali „mir i toleranciju“, kada bi, ako ništa drugo, zaćutali. Koliko ih je koji su se, tobože u ime Hrista, odmetnuli od Hrista? Zbog njih, a oni su u većini, hrišćanstvo je u najvećoj krizi. U većini su i oni koji, tobože u ime Božijeg poslanika Muhameda, propovijedaju sve suprotno onome što je u svetoj knjizi muslimana. Satanski nauk, a ne Hristov, propovijedali su srpski sveštenici i episkopi koji su na ratišta Jugoslavije odlazili sa mitraljezima, ili su na Miloševićevoj televiziji pokazivali lobanje, lažući namjerno da su to svježe lobanje srpske djece zaklane od hrvatskih ustaša. Nijesu i ne mogu biti Hristove vladike koje, javno, u nebo uzdižu Srbe optužene za masakr u Srebrenici. Očajan, patrijarh Pavle je zavapio: „Budimo ljudi, iako smo Srbi.“ Izvrgnut je medijskom ruganju zbog toga što se, eto, usred divljanja mnogih srpskih vladika, usudio da kaže da moramo, najpijre, biti ljudi, pa tek potom Srbi. Ti episkopi mu to nikad nisu oprostili i pokušavali su i da ga smijene. Pitate da li te i takve vladike, ti i takvi sveštenici snose dio odgovornosti? Snose, i to ogromni dio.

 „Ne lažite da su mrtvi oni što su pobijeni“, odjekuje sablasni glas iznad Gornje Čemernice. Kako protumačiti ove riječi u kontekstu vašeg romana?

- U svakom kontekstu, nevina žrtva je krajnji pobjednik. Iz nevine Hristove žrtve niklo je i hrišćanstvo.
Vaš junak Veljko Vujović vidi zlo ali je nemoćan da bilo šta promijeni. Da li se u tome ogleda njegova tragika?

- U vremenu zla, gubitnici i žrtve nijesu perjanici zla, nego obični, mali i dobri ljudi.

Neđo Baksuz iz romana „Isusovi memoari“ je čovjek Službe bezbjednosti koja poput hobotnice pruža krake i do najudaljenijih zabiti. Kakva je sudbina Službe, od vremena s početka devedesetih do danas, je li evoluirala, postala podložna mimikriji ili je ostala ista?

- Nema odavno Jugoslavije, nema Sovjetskog Saveza, nema Varšavskog pakta, nema Tita, nema Saveza komunista Jugoslavije, nema JNA, nema ni Kosova u Srbiji. Ima, u Srbiji, samo nepromijenjenih i nekažnjenih službi bezbjednosti, glavnih režisera rata, zločina i pljačke. Ništa više u Srbiji nije tajna, zaključana sa sedam državnih brava, sem tajnih dosijea smrti i kriminala tajnih službi. Srbija je, i danas, njihova hacijenda, njihov plijen. Te službe, njihova mreža, koja je svuda, brane politiku nacionalnog poraza devedesetih, kriju zločine, slave zločince, ruše svako zidanje evropske i ljudske budućnosti Srbije. Ruše, evo, i Briselski sporazum. Gdje god nagazite, njihove su mine. Gdje god zagrebete, neki je Neđo Baksuz. „Moji misle da sam njihov, a ja sam vaš“, laskaju premijeru Srbije, „podržavajući“ njegov put ka Briselu i Zapadu. Oni, naravno, idu u Meku, ali sa prasetom u naručju. Kliču da su za Srbiju u EU, a u Požarevcu, na Miloševićevom grobu, uzvikuju da je njega, za vođu Srbije i Srba, bio izabrao sami Bog.
Intervju – Vuk Drašković: U svakom kontekstu, nevina žrtva je krajnji pobednik - slika 2
Mnoge stvarne ličnosti i događaji našli su mjesta u ovom romanu: demonstracije 9. marta 1991, aktere tog događaja, uključujući i vas samog, pod imenom Maksim, o kome likovi često govore u negativnom kontekstu. Pred kakvim se iskušenjima nalazi pisac kada stvarne događaje pretače u fikciju?

- Najveće iskušenje pisca je da piše o događajima čiji je bio akter, i to nezaobilazni. To je najveća muka. Da bih se oslobodio sebe, odnosno Maksima, ja sam njega u romanu Via Romana ubio. U Isusovim memoarima gurnuo sam ga na periferiju. On ništa ne kaže, a o njemu govore drugi, i to negativno. U stvarnosti, onih zlih godina, za većinu u Srbiji bio sam jeretik, izdajnik, špijun CIA. To sam i sada.

Miodrag Bulatović vam je dao sugestiju povodom objavljivanja „Noža“ da promijenite ulogu žrtava i zločinaca. Nijeste ga tada poslušali, ali ste to ipak učinili u „Isusovim memoarima“. Šta očekujete? Ono što vam je rekao Bulatović da će biti, ako poslušate njegov savjet?

- Znam šta će biti. Završiću kao i Ćopavi Isus u mom romanu. Službe bezbjednosti i njihova mreža znaju kako se satanizuju i knjige i autori koji upiru prstom u njih. Moja jedina odbrana i nada su čitaoci.

Pripremajući se za ovaj razgovor pada mi na pamet Orasio Kasteljanos Moja, pisac iz Hondurasa, autor romana „Bezumlje“ o kletvi nasilja, o genocidu u Gvatemali. Iako je iznosio samo istinu, prijećeno mu je smrću i imao je dosta problema u Srednjoj Americi, jer su se mnogi  prepoznavali u njegovim knjigama. U razgovoru mi je rekao da mnogi ljudi uživaju u laži i mrze one koji govore istinu. Zašto je tako? Koji bi bio vaš odgovor primijenjen na našu situaciju?

- Da, laž je, odavno, u Srbiji najcijenjenija roba, jer je Srbija, odavno, teško oboljela, a svaki teški bolesnik prezire ljekare i obožava vračare i nadriljekare. Kad se, jednog dana, otvore tajni dosijei službi smrti, kad se pred Srbijom otvore sve tajne, narod će se šokirati, ali će i ozdraviti. Zbog toga pišem, zbog toga se još borim.

Da li danas, skoro četvrt vijeka poslije 9. marta, vjerujete u moć revolucije i promjene? Da li biste ponovo krenuli istim putem?

- Sve nam je ovo od revolucije i pokušaja da se obavi evolucija revolucije. Ne može. Samo kontrarevolucija, temeljiti raskid sa revolucijom, i odlučni kurs Srbije ka EU, ka NATO alijansi, ka Zapadu, otvara kapije budućnosti.

U mnogim Vašim romanima pišete o zavičaju vaših predaka (istočnoj Hercegovini i nikšićkom kraju) kao i crnogorskom uticaju na ljude u Hercegovini. Pa,  je li pomenuto podneblje vaš literarni Makondo?

- Odrastao sam u Hercegovini i ona je u meni, ma gdje da sam i ma šta da pišem. Jeste, Hercegovina je moj književni Makondo.

Milošević i njegove službe zla

„Nož“ ste napisali prije 33 godine, kao mlad pisac. Nalazite li sličnost ondašnjeg trenutka sa današnjim“?

- Nema naročite sličnosti, sem u počinjenom zlu. Država, u kojoj je počinjen ustaški holokaust nad Srbima, bila je okupirana i raskomadana od nacističkog njemačkog Rajha. Pola vijeka kasnije, mi smo komadali tu istu državu i po njoj sijali grobove i ruševine. Mi, svi mi, ali ja mislim da je centralni krivac bio tadašnji režim u Beogradu. To sam govorio tada, to ponavljam i sada. Preskupo su Srbi i Crnogorci platili stvaranje prve Jugoslavije, prije sto godina, i njeno obnavljanje, prije sedam decenija. Svaki razuman režim u Beogradu bio je istorijski obavezan da, zbog golgote Srbije i Crne Gore za ideal ujedinjenja, brani taj ideal, uz sve kompromise i ustupke, a ne da brani ideološke i cezarističke strasti Slobodana Miloševića i njemu odanih službi zla i generala tadašnje naše vojske.

Autor: Vujica Ognjenović
Foro: arhiva Vijesti
Izvor: vijesti.me

Autor: Vuk Drašković

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Vuk Drašković

Vuk Drašković

Vuk Drašković (1946, Međa kod Žitišta), pisac, političar, osnivač i predsednik Srpskog pokreta obnove. Po završenim studijama prava u Beogradu 1968, radio kao novinar u Tanjugu i dopisnik iz afričkih zemalja. Od 1980. posvetio se književnosti, a od kraja 80-ih godina do danas je i politički angažovan. Osnovao je stranku Srpski pokret obnove 1990. godine i bio najsnažniji i najuticajniji predstavnik opozicije i protivnik režima Slobodana Miloševića u poslednjoj deceniji XX veka, zbog čega je više puta, sa suprugom Danicom, zatvaran i izlagan policijskoj torturi, a nekoliko puta bio je i meta atentata kriminalizovanih struktura državne bezbednosti. Objavio je romane Sudija (1981), Nož (1982, ekranizovan 1999), Molitva (1985), Ruski konzul (1988), Noć đenerala (1994), Doktor Aron (2009), Via Romana (2012), Tamo daleko (2013), Isusovi memoari (2015, i iste godine u prevodu na engleski The Memoirs of Jesus), Ko je ubio Katarinu (2017), Aleksandar od Jugoslavije (2018), I grob i rob (2020), Monah Hokaj (2023); autobiografsku prozu Meta (2007); knjige eseja Ja, malograđanin (1981), Odgovori (1987), Koekude, Srbijo (1989), Podsećanja (2001), te knjige govora, intervjua i članaka Sve moje izdaje (1992), Isečci vremena (2016). Autobiografiju Ožiljci života objavio je 2022. godine. Njegove knjige prevođene su na bugarski, češki, engleski, francuski, grčki, italijanski, poljski, rumunski, ruski, španski, turski i ukrajinski jezik, a svi romani su mu bili bestseleri i u srpskim i u jugoslovenskim okvirima. Romani Nož, Aleksandar od Jugoslavije i Ruski konzul su ekranizovani.

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844