Josip Mlakić: Usamljenost je prirodno stanje jednog pisca
Josip Mlakić (Bugojno, 1964) jedan je od najznačajnijih suvremenih pisaca u regiji, ponajprije u Hrvatskoj, gdje objavljuje svoje knjige, te Bosni i Hercegovini gdje živi u mjestu Gornji Vakuf-Uskoplje. Po struci inženjer strojarstva, Mlakić je vrlo plodan autor s opusom od dvadesetak naslova. Objavio je čak četrnaest romana: „Živi i mrtvi", „Kad magle stanu", Tragom zmijske košuljice", Ljudi koji su sadili drveće", „Psi i klaunovi", „Čuvari mostova", „Planet Friedman", „Svježe obojeno", „Božji gnjev", „Majstorović i Margarita", „Bezdan", „Crni gavran i bijele vrane", „Skica u ledu", „Evanđelje po Barabi" i „O zlatu, ljudima i psima" te četiri zbirke priča: „Puževa kućica", „Odraz u vodi", „Obiteljska slika" i „Ponoćno sivo".
Dobitnik je više književnih nagrada. Godine 2002. dobio je V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman „Živi i mrtvi" 2014. nagradu „Vladimir Nazor" za roman „Svježe obojeno", a regionalnu nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman Balkan noir dobio je dva puta: 2014. za „Božji gnjev" i 2018. za „Crni gavran i bijele vrane". Za roman „Skica u ledu" dobio je 2018. nagradu „Mirko Kovač".
Piše i scenarije za filmove. Po njegovom romanu „Živi i mrtvi" snimljen je istoimeni film u režiji Kristijana Milića koji je osvojio osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoge druge filmske nagrade. Također, pisao je scenarije za filmove Zrinka Ogreste („Tu"), Branka Ištvančića („Most na kraju svijeta" i „Ponoćno sivo"), Branka Schmidta („Imena višnje") i već spomenutog Kristijana Milića („Mrtve ribe"). Napisao je scenarije i za dva dokumentarca „Putevi duhana" i „Ljudi koji su sadili drveće".
Vaša djela su snažno inspirirana tematikom rata i tranzicijskog poraća u Bosni i Hercegovini, a okušali ste se u različitim formama, od takoreći klasičnog romana i priča do krimića i distopija. Međutim, postoji li neka zajednička poetička ili kakva druga nit koja povezuje Vaša brojna djela, osim naravno imena i prezimena autora?
Mislim da takvo što ne postoji, ali sam ja, kad je o ovome riječ, možda subjektivan. Ako, ipak, postoji nešto slično, onda je to možda iskustvo rata. A razlog za to je vrlo jednostavan: ne postoji ništa u mojemu životu što me je odredilo u tolikoj mjeri kao rat. A svaki pisac treba u principu pisati o onome što najbolje poznaje. Naravno, to ne znači da je književna imaginacija nevažna. Spadam u pisce kojima je imaginacija mnogo važnija od pukog opisa stvarnosti koju živimo. Ali i ona, kao takva, mora počivati na određenim temeljima. U mojemu slučaju to je rat i poratna svakodnevica, bez obzira na moje česte „izlete" u prošlost. Ili budućnost, kao u nekim mojim distopijskim romanima. Osnovni princip kojim se rukovodim prilikom pisanja o ratu je taj da to nužno mora biti antiratna literatura. Ali to ne smije biti eksplicitno, pamfletsko, već taj suspens gradim preko ljudskih drama, da je što manje vidljiv, i da taj efekt po mogućnosti kulminira u završnici romana.
Neke od Vaših knjiga mogu se naći u knjižnicama u Srbiji, a nedavno Vam jeobjavljena prva knjiga u Srbiji – roman O zlatu, ljudima i psima u izdanju beogradske Lagune. Predstavite nam ukratko ovaj roman.
Roman „O zlatu, ljudima i psima"„ drugi je dio neke moje zamišljene distopijske trilogije koju sam započeo romanom „Planet Friedman", koji je objavljen 2012. godine, dok na trećem dijelu, „Druga Noina arka", već poodavno radim. Radnja romana odvija se u Bosni i Hercegovini 2084. godine. Pomicanje radnje u budućnost, u postorwellovsku 2084. godinu, određeno je ponajprije žanrovskim elementima. Radi se, naime, o drami s elementima distopije, koja se nužno mora odvijati u bližoj ili daljnjoj budućnosti, iako je svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti. Izmicanjem radnje u budućnost postiže se efekt sličan onome kad promatrate neki objekt, koji najbolje vidite tek kad se izmaknete na dovoljnu udaljenost pa ga možete sagledati u cjelini, kao na širokom filmskom kadru. Ili efekt karikature, na kojoj se najlakše uočavaju sve anomalije, što mi je bio i konačni cilj koji sam želio postići. Postoje tri knjige koje su mi bile posebno važne prilikom pisanja ovog romana, a prema kojima je moguće odrediti eventualna čitateljska očekivanja. Radi se o romanima„O miševima i ljudima" Johna Steinbecka, „Božje dijete" Cormaca McCarthyja i romanu „Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona" Stephena Kinga. Prve dvije knjige važne su mi zbog socijalne tematike, jer jedna, Steinbeckova, govori o Velikoj depresiji, a druga o bijedi ruralne Amerike iz 60-ih godina prošlog stoljeća, što ima mnogo dodirnih točaka s današnjom (i sutrašnjom) BiH, dok treća knjiga, ona Kingova, govori na jedan superioran način o ljudskim strahovima. Po mojemu mišljenju, distopija je danas možda najbolji mogući primjer književnog angažmana u svijetu gdje je takvo što poprilično obesmišljeno. U romanu sam želio na neki način iskarikirati grotesknu svakodnevicu Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj živim, a koja je danas jedno potpuno urušeno i obesmišljeno društvo, društvo u kojem cvjetaju jedino korupcija i politička piromanija. To je pogotovo destruktivno zbog kompleksnosti Bosne i Hercegovine, zemlje s „viškom povijesti" i manjkom zdravog razuma da se ti povijesni resentimani pomire i zatvore za sva vremena. U romanu sam želio pokazati kamo, po mojemu mišljenju, takva svijest vodi.
Jesu li i koliko za književnost važni nacionalni identitet autora i jezik na kojem stvara? Pojednostavljeno rečeno: smatrate li se Vi bosanskohercegovačkim, hrvatskim ili pak hrvatskih piscem iz Bosne i Hercegovine?
Nacionalni identitet nije toliko važan za književnost koliko za samog autora, jer svaki pisac piše iz neke vlastite perspektive, gdje je od tog identiteta nemoguće pobjeći sve da to netko i hoće. Tu je prvenstveno važan jezik. „Jezik je jedina piščeva otadžbina", napisao je jednom veliki Danilo Kiš. U mojemu slučaju to je, naravno, hrvatski jezik. Međutim, danas više nije moguće gledati na to pitanje jednoznačno. Književnost nije isključiva po sličnim pitanjima. Može se danas biti i hrvatski i bosanskohercegovački pisac istovremeno. Pa i svjetski, ako hoćete, poput Ive Andrića ili spomenutog Kiša. „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat, zato što nisam samo Hrvat", napisao je svojevremeno Ivan Lovrenović i ne postoji čini mi se bolja i točnija izjava od ove, a koja opisuje pisce koji djeluju, poput mene i samog Lovrenovića, u dva civilizacijska kruga. A univerzalna je, čini mi se, i primjenjiva i na hrvatske pisce koji žive i djeluju u Srbiji. Na žalost, ta pozicija se ne doživljava tako. Književnik i književni teoretičar Nebojša Lujanović, koji živi u Splitu, a rođen je u Bosni i Hercegovini, u Novom Travniku, objavio je prije nekoliko godina znanstvenu studiju Prostor za otpadnike, u kojoj je definirao poziciju sličnih pisaca na jedan potpuno novi način. On tvrdi da slični pisci nisu do kraja prihvaćeni niti u onoj sredini u kojoj žive, dakle bosanskohercegovačkoj, niti u onoj u kojoj uglavnom djeluju, u Hrvatskoj u ovom slučaju. On svoje teze razrađuje na primjeru Ive Andrića, a u manjoj mjeri i na mome i na primjeru Miljenka Jergovića. S druge strane, meni takva pozicija savršeno odgovara, jer je usamljenost zapravo prirodno stanje jednog pisca.
Kao književnik, ali i kolumnist portala Bljesak.info i Express.hr, javno se očitujete oko društveno-političkih pitanja. Stoga ste i dobar sugovornik i za neka od pitanja vezana za život u Bosni i Hercegovini, te tamošnju hrvatsku zajednicu. Kakav je iz Vaše vizure danas život Hrvata u Bosni i Hercegovini, etničke zajednice koja broji više od pola milijuna pripadnika?
Tu treba odmah na početku razgraničiti neke stvari. Nije isto biti Hrvat u većinskim hrvatskim sredinama, poput zapadne Hercegovine, i biti Hrvat na primjer u Sarajevu ili Bugojnu. Isto to vrijedi i za druga dva naroda. Dakle, brojni Hrvati (odnosno Bošnjaci ili Srbi) su u vlastitoj zemlji neka vrsta prezrenih manjinaca, što je neka vrsta paradoksa karakterističnog za višenacionalne zemlje koje još uvijek nisu riješile svoje unutarnje konflikte. Ja, na primjer, živim u sredini u kojoj Hrvati nisu većina, ali nisu ni toliko beznačajna manjina, u sredini u kojoj je muslimansko-hrvatski sukob bio iznimno žestok, s velikim brojem poginulih na obje strane. Međutim, međunacionalni odnosi danas su više nego dobri, odnosno korektni, što je možda maksimum koji treba očekivati. Ali ni ta sredina nije imuna na političku i svaku drugu pat-poziciju u društvu, tako da je kod nas sve privremenog karaktera, pa i položaj zajednice kojoj pripadam.
Kako gledate na današnji život u Bosni i Hercegovini, četvrt stoljeća nakon Daytona? Poznato je da je BiH u problemima, u jednom od ranijih odgovora kažete kako je to „danas jedno potpuno urušeno i obesmišljeno društvo". Vidite li negdje izlaz iz te situacije?
Na žalost, ne vidim. Ove godine obilježava se dvadeset i peta obljetnica Daytonskog mirovnog sporazuma. „Povijest se uvijek ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa", napisao je svojevremeno Karl Marx. Upravo ova rečenica na najbolji način opisuje stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini, koja kao da je napravila puni krug i vratila se na početne pozicije, u devedesete. Prošlo je, tako, dvadeset i pet godina kako se svi, od nečega što se sve vrijeme kolokvijalno naziva međunarodnom zajednicom pa do domaćih političkih snaga, upinju riješiti bosanskohercegovačku kvadraturu kruga, problem za koji je još 25. studenog 1943. godine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, postavljen jedini prihvatljiv model, prema kojemu je definirana arhitektura neke buduće i jedine moguće Bosne i Hercegovine, model koji je dodatno ovjeren u Daytonu, ali na jedan rogobatan način, nekom vrstom asimetrije koja je vodila računa o zatečenom ratnom stanju. Rezultat toga je većinska, „građanska" Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine kao aktivno bojno političko polje koje Daytonski mirovni sporazum doživljava kao neku vrstu zaleđenog konflikta, što je na bosanskohercegovačko društvo ostavilo nesagledive i, bojim se, trajne posljedice. Tu se prvenstveno misli na gubljenje multikulturalnih atributa u svim segmentima, jer živimo u kapilarno podijeljenom društvu koje se frankensteinovski održava svih ovih godina upravo na potenciranju tih razlika, često uz neskriveni govor mržnje.
Kao scenarist sudjelovali ste u desetak filmskih projekata, od dugometražnih i kratkih igranih filmova do dokumentaraca. Kako ste ušli u svijet filma? Što film pridodaje Vašoj književnosti i obratno?
Ta dva treba promatrati odvojeno. Ja volim citirati američkog književnika i scenarista E. L. Doctorowa koji u jednom svom romanu, „Božji grad", govori o književnosti i filmu kao o dva neusporediva medija. S druge strane, meni su oba ova medija jako važna. Ove godine sam planirao otići i korak dalje, režirati svoj prvi dugometražni dokumentarni film, za koji su već osigurana inicijalna sredstva, međutim pandemija koronavirusa je sve odgodila za neka bolja vremena.
Intervju vodio: Davor Bašić Palković
Preuzeto sa: hrvatskarijec.rs
Intergralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Piše i scenarije za filmove. Po njegovom romanu „Živi i mrtvi" snimljen je istoimeni film u režiji Kristijana Milića koji je osvojio osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoge druge filmske nagrade. Također, pisao je scenarije za filmove Zrinka Ogreste („Tu"), Branka Ištvančića („Most na kraju svijeta" i „Ponoćno sivo"), Branka Schmidta („Imena višnje") i već spomenutog Kristijana Milića („Mrtve ribe"). Napisao je scenarije i za dva dokumentarca „Putevi duhana" i „Ljudi koji su sadili drveće".
Vaša djela su snažno inspirirana tematikom rata i tranzicijskog poraća u Bosni i Hercegovini, a okušali ste se u različitim formama, od takoreći klasičnog romana i priča do krimića i distopija. Međutim, postoji li neka zajednička poetička ili kakva druga nit koja povezuje Vaša brojna djela, osim naravno imena i prezimena autora?
Mislim da takvo što ne postoji, ali sam ja, kad je o ovome riječ, možda subjektivan. Ako, ipak, postoji nešto slično, onda je to možda iskustvo rata. A razlog za to je vrlo jednostavan: ne postoji ništa u mojemu životu što me je odredilo u tolikoj mjeri kao rat. A svaki pisac treba u principu pisati o onome što najbolje poznaje. Naravno, to ne znači da je književna imaginacija nevažna. Spadam u pisce kojima je imaginacija mnogo važnija od pukog opisa stvarnosti koju živimo. Ali i ona, kao takva, mora počivati na određenim temeljima. U mojemu slučaju to je rat i poratna svakodnevica, bez obzira na moje česte „izlete" u prošlost. Ili budućnost, kao u nekim mojim distopijskim romanima. Osnovni princip kojim se rukovodim prilikom pisanja o ratu je taj da to nužno mora biti antiratna literatura. Ali to ne smije biti eksplicitno, pamfletsko, već taj suspens gradim preko ljudskih drama, da je što manje vidljiv, i da taj efekt po mogućnosti kulminira u završnici romana.
Neke od Vaših knjiga mogu se naći u knjižnicama u Srbiji, a nedavno Vam jeobjavljena prva knjiga u Srbiji – roman O zlatu, ljudima i psima u izdanju beogradske Lagune. Predstavite nam ukratko ovaj roman.
Roman „O zlatu, ljudima i psima"„ drugi je dio neke moje zamišljene distopijske trilogije koju sam započeo romanom „Planet Friedman", koji je objavljen 2012. godine, dok na trećem dijelu, „Druga Noina arka", već poodavno radim. Radnja romana odvija se u Bosni i Hercegovini 2084. godine. Pomicanje radnje u budućnost, u postorwellovsku 2084. godinu, određeno je ponajprije žanrovskim elementima. Radi se, naime, o drami s elementima distopije, koja se nužno mora odvijati u bližoj ili daljnjoj budućnosti, iako je svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti. Izmicanjem radnje u budućnost postiže se efekt sličan onome kad promatrate neki objekt, koji najbolje vidite tek kad se izmaknete na dovoljnu udaljenost pa ga možete sagledati u cjelini, kao na širokom filmskom kadru. Ili efekt karikature, na kojoj se najlakše uočavaju sve anomalije, što mi je bio i konačni cilj koji sam želio postići. Postoje tri knjige koje su mi bile posebno važne prilikom pisanja ovog romana, a prema kojima je moguće odrediti eventualna čitateljska očekivanja. Radi se o romanima„O miševima i ljudima" Johna Steinbecka, „Božje dijete" Cormaca McCarthyja i romanu „Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona" Stephena Kinga. Prve dvije knjige važne su mi zbog socijalne tematike, jer jedna, Steinbeckova, govori o Velikoj depresiji, a druga o bijedi ruralne Amerike iz 60-ih godina prošlog stoljeća, što ima mnogo dodirnih točaka s današnjom (i sutrašnjom) BiH, dok treća knjiga, ona Kingova, govori na jedan superioran način o ljudskim strahovima. Po mojemu mišljenju, distopija je danas možda najbolji mogući primjer književnog angažmana u svijetu gdje je takvo što poprilično obesmišljeno. U romanu sam želio na neki način iskarikirati grotesknu svakodnevicu Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj živim, a koja je danas jedno potpuno urušeno i obesmišljeno društvo, društvo u kojem cvjetaju jedino korupcija i politička piromanija. To je pogotovo destruktivno zbog kompleksnosti Bosne i Hercegovine, zemlje s „viškom povijesti" i manjkom zdravog razuma da se ti povijesni resentimani pomire i zatvore za sva vremena. U romanu sam želio pokazati kamo, po mojemu mišljenju, takva svijest vodi.
Jesu li i koliko za književnost važni nacionalni identitet autora i jezik na kojem stvara? Pojednostavljeno rečeno: smatrate li se Vi bosanskohercegovačkim, hrvatskim ili pak hrvatskih piscem iz Bosne i Hercegovine?
Nacionalni identitet nije toliko važan za književnost koliko za samog autora, jer svaki pisac piše iz neke vlastite perspektive, gdje je od tog identiteta nemoguće pobjeći sve da to netko i hoće. Tu je prvenstveno važan jezik. „Jezik je jedina piščeva otadžbina", napisao je jednom veliki Danilo Kiš. U mojemu slučaju to je, naravno, hrvatski jezik. Međutim, danas više nije moguće gledati na to pitanje jednoznačno. Književnost nije isključiva po sličnim pitanjima. Može se danas biti i hrvatski i bosanskohercegovački pisac istovremeno. Pa i svjetski, ako hoćete, poput Ive Andrića ili spomenutog Kiša. „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat, zato što nisam samo Hrvat", napisao je svojevremeno Ivan Lovrenović i ne postoji čini mi se bolja i točnija izjava od ove, a koja opisuje pisce koji djeluju, poput mene i samog Lovrenovića, u dva civilizacijska kruga. A univerzalna je, čini mi se, i primjenjiva i na hrvatske pisce koji žive i djeluju u Srbiji. Na žalost, ta pozicija se ne doživljava tako. Književnik i književni teoretičar Nebojša Lujanović, koji živi u Splitu, a rođen je u Bosni i Hercegovini, u Novom Travniku, objavio je prije nekoliko godina znanstvenu studiju Prostor za otpadnike, u kojoj je definirao poziciju sličnih pisaca na jedan potpuno novi način. On tvrdi da slični pisci nisu do kraja prihvaćeni niti u onoj sredini u kojoj žive, dakle bosanskohercegovačkoj, niti u onoj u kojoj uglavnom djeluju, u Hrvatskoj u ovom slučaju. On svoje teze razrađuje na primjeru Ive Andrića, a u manjoj mjeri i na mome i na primjeru Miljenka Jergovića. S druge strane, meni takva pozicija savršeno odgovara, jer je usamljenost zapravo prirodno stanje jednog pisca.
Kao književnik, ali i kolumnist portala Bljesak.info i Express.hr, javno se očitujete oko društveno-političkih pitanja. Stoga ste i dobar sugovornik i za neka od pitanja vezana za život u Bosni i Hercegovini, te tamošnju hrvatsku zajednicu. Kakav je iz Vaše vizure danas život Hrvata u Bosni i Hercegovini, etničke zajednice koja broji više od pola milijuna pripadnika?
Tu treba odmah na početku razgraničiti neke stvari. Nije isto biti Hrvat u većinskim hrvatskim sredinama, poput zapadne Hercegovine, i biti Hrvat na primjer u Sarajevu ili Bugojnu. Isto to vrijedi i za druga dva naroda. Dakle, brojni Hrvati (odnosno Bošnjaci ili Srbi) su u vlastitoj zemlji neka vrsta prezrenih manjinaca, što je neka vrsta paradoksa karakterističnog za višenacionalne zemlje koje još uvijek nisu riješile svoje unutarnje konflikte. Ja, na primjer, živim u sredini u kojoj Hrvati nisu većina, ali nisu ni toliko beznačajna manjina, u sredini u kojoj je muslimansko-hrvatski sukob bio iznimno žestok, s velikim brojem poginulih na obje strane. Međutim, međunacionalni odnosi danas su više nego dobri, odnosno korektni, što je možda maksimum koji treba očekivati. Ali ni ta sredina nije imuna na političku i svaku drugu pat-poziciju u društvu, tako da je kod nas sve privremenog karaktera, pa i položaj zajednice kojoj pripadam.
Kako gledate na današnji život u Bosni i Hercegovini, četvrt stoljeća nakon Daytona? Poznato je da je BiH u problemima, u jednom od ranijih odgovora kažete kako je to „danas jedno potpuno urušeno i obesmišljeno društvo". Vidite li negdje izlaz iz te situacije?
Na žalost, ne vidim. Ove godine obilježava se dvadeset i peta obljetnica Daytonskog mirovnog sporazuma. „Povijest se uvijek ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa", napisao je svojevremeno Karl Marx. Upravo ova rečenica na najbolji način opisuje stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini, koja kao da je napravila puni krug i vratila se na početne pozicije, u devedesete. Prošlo je, tako, dvadeset i pet godina kako se svi, od nečega što se sve vrijeme kolokvijalno naziva međunarodnom zajednicom pa do domaćih političkih snaga, upinju riješiti bosanskohercegovačku kvadraturu kruga, problem za koji je još 25. studenog 1943. godine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, postavljen jedini prihvatljiv model, prema kojemu je definirana arhitektura neke buduće i jedine moguće Bosne i Hercegovine, model koji je dodatno ovjeren u Daytonu, ali na jedan rogobatan način, nekom vrstom asimetrije koja je vodila računa o zatečenom ratnom stanju. Rezultat toga je većinska, „građanska" Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine kao aktivno bojno političko polje koje Daytonski mirovni sporazum doživljava kao neku vrstu zaleđenog konflikta, što je na bosanskohercegovačko društvo ostavilo nesagledive i, bojim se, trajne posljedice. Tu se prvenstveno misli na gubljenje multikulturalnih atributa u svim segmentima, jer živimo u kapilarno podijeljenom društvu koje se frankensteinovski održava svih ovih godina upravo na potenciranju tih razlika, često uz neskriveni govor mržnje.
Kao scenarist sudjelovali ste u desetak filmskih projekata, od dugometražnih i kratkih igranih filmova do dokumentaraca. Kako ste ušli u svijet filma? Što film pridodaje Vašoj književnosti i obratno?
Ta dva treba promatrati odvojeno. Ja volim citirati američkog književnika i scenarista E. L. Doctorowa koji u jednom svom romanu, „Božji grad", govori o književnosti i filmu kao o dva neusporediva medija. S druge strane, meni su oba ova medija jako važna. Ove godine sam planirao otići i korak dalje, režirati svoj prvi dugometražni dokumentarni film, za koji su već osigurana inicijalna sredstva, međutim pandemija koronavirusa je sve odgodila za neka bolja vremena.
Intervju vodio: Davor Bašić Palković
Preuzeto sa: hrvatskarijec.rs
Intergralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Autor: Josip Mlakić
