Jovan Ristić: Živimo u civilizaciji laži i dezinformacija
Prva verzija romana nastala je dve godine posle novele, ali nisam mogao da nađem izdavača za njega. Uoči pandemije, kada sam stupio u kontakt sa Lagunom, dobio sam od urednika nekoliko korisnih saveta. A pandemija je uradila ono što prethodne godine nisu – podarila mi je uvid u uzroke širenja teorija zavere i podarila mi paralelnu radnju koja je unapredila rukopis.
Rekao je ovo za Glas Srpske književnik, novinar i prevodilac Jovan Ristić, autor romana „Poplavljeni um“, koji se u formi napetog psihološkog trilera, na krajnje zanimljiv i autentičan način bavi tzv. teorijama zavjere, objašnjavajući kako je od početne ideje, preko novele „HAARP i druge priče“, nakon sedam godina stigao do romana „Poplavljeni um“. Kritike njegovog ostvarenja su pozitivne, a on vjeruje da njegovi čitaoci mogu razlučiti granicu između književne fikcije i stvaranog ulaska na teritoriju teorije zavjera.
„Raduje me što u radnji i likovima nešto nalaze za sebe i protivnici i pobornici teorija zavere, ali i zastupnici raznih srpskih podela. Svako ono što se dešava u knjizi analizira na svoj način, iz svog ugla. A ja ne volim da crtam poente. Puštam publiku da sama donosi zaključke na osnovu onog što prikazujem. Verujem u njenu inteligenciju“, jasan je pisac.
U opisima „Poplavljenog uma“ često se koriste riječi triler, misterija, fantastika, ali sudeći po samom djelu, maštovitost stvarnosti je po ko zna koji put nadmašila fantastiku, posebno kada se uzme u obzir da je sama priča na početku proistekla iz novinarskog zadatka „provjere djelovanja HAARPA u Beljini“?
Ja sam smatrao da sam novinarski zadatak obavio objavljivanjem članka o suludoj peticiji „Uklonimo HAARP sa srpske zemlje“. Bio je u skladu sa činjenicama koje sam utvrdio i u skladu sa zdravim razumom. Kako je jedan deo kolega bio sumnjičav, uputio sam se samoinicijativno na teren, i kao novinar i kao pisac – suštinski radi provere zdravog razuma. Znao sam da u selu Beljina, na 50 kilometara od Beograda, nema nikakvog HAARPA, ali sam otišao da vidim čega tamo stvarno ima i da popričam sa stanovnicima. Dobio sam provod svoga života. I književnu inspiraciju.
Citirate Krisa Kartera („Dosije iks“) na početku knjige „da je istina negdje tamo“, ali sudeći po svijetu u kojem se kreću Vaši junaci, a koji je čini nam se prilično jasan odraz naše realnosti, istine više nema nigdje, makar tako djeluje blagim uvidom u naslove medija i društvene mreže?
Stvara se utisak da je nema nigde, da je postala žrtva propagandističkog stila izveštavanja oficijelnih medija i bombardovanja ljudi svakojakim „informacijama“. Kad se istina pojavi – mi joj ne verujemo, jer smo s razlogom sumnjičavi pa po principu „malo odavde, malo odande“, u skladu sa onim što nam se sviđa, sklapamo sopstvene, neretko bizarne istine od parčića svega i svačega što se može naći na društvenim mrežama, kao „alternativnim izvorima informacija“. A to je već recept za savršenu oluju na civilizacijskom nivou. I nisu žrtve samo neobrazovani, kako mnogi to vole da veruju. Žrtve smo svi. Doba vladavine razuma i prosvećenosti zamenjeno je dobom vladavine klovnova i iracionalnosti.
Paradoksalno je da u svijetu nikad modernije tehnologije i nikad pristupačnijih informacija nikad manje nismo bili informisani i nikad više podložni vjerovanju u laž i propagandu. Neka vrsta modernog mračnog srednjeg vijeka je na djelu?
U ovo doba globalne informatičke umreženosti informacije se prenose trenutno. Kad je internet nastao, mislili smo da će se preko njega prenositi znanja. A sada vidimo da se preko njega prenose i laži, i poluistine, i propagandni otrov. Toliko toga ima da ne stižemo da proverimo. I ne marimo za to. Verujemo u gluposti zato što više ne verujemo „sistemu“, „establišmentu“ i „elitama“. A nepoverenje nam se pothranjuje igrom na naše emocije i marketinškim praćenjem naših navika. Dobijamo „ono što želimo“. Postajemo tehno-pagani. Neko se šalio, plasiravši teoriju zavere da „ptice nisu stvarne“, ali mnogi su poverovali.
Sam roman bez obzira na pravo bogatstvo ideja i mašte, sa druge strane odlikuje vrlo jednostavan, ali i vrlo efikasan i upečatljiv prozni stil. Koliko je Vaše dugogodišnje bavljenje novinarstvom uticalo na Vas kao pisca i gdje možemo tražiti korijene Vaše proze?
Bio sam agencijski novinar, a tamo vladaju hladnoća i sažetost izraza, sa oslanjanjem na faktografiju. Od književnih uticaja Robert Silverberg i Ričard Metison su na prvom mestu. Majstori su psihologije. Silverberg ukršta percepcije likova, kao i ja. Metison, inače pisac i scenarista, naučio me je da pasus može biti dugačak, ali da se može sastojati i iz jedne kratke rečenice. Stvar naglaska, stvar ritma. A Stiven King me je navukao na dijalog svesnog i nesvesnog, na prikaze probijanja nesvesnog u svesno.
Dugo ste u vodama fantastike, kao novinar, urednik, prevodilac i autor, sa velikim iskustvom, od fanzina „Emitor“ preko rada na Festivalu srpskog filma fantastike, do samostalnih poduhvata. Kako danas vidite mjesto fantastike, kako u srpskoj kulturi tako i ostatku svijeta?
Fantastike danas ima svuda. To važi i za srpsku književnost. Ona je sada deo mejnstrima. Više se niko ne može žaliti da je neko ignoriše ili, ne daj bože, suzbija.
„Poplavljeni um“, i generalno Vašu prozu, odlikuje atmosfera filmičnosti, kao stvorena za ekranizaciju. Da li biste voljeli da vidite adaptaciju svog romana i pod kojim uslovima biste pristali na to?
Svakako bih voleo, jer je film važan izvor inspiracije u mom pisanju. U „Poplavljenom umu“ ćete prepoznati motive iz nekoliko filmova, npr. iz Šijanovog „Ko to tamo peva“, Karpenterovog „U čeljustima ludila“ i Parkerovog „Anđeoskog srca“. A kad pišem, razmišljam montažno. Volim kad ritmična interakcija između dešavanja u spoljnom svetu i unutrašnjim svetovima likova stvara dramu i tenziju. Pristao bih na filmsku adaptaciju, ako bi bila luđa od onog što sam stavio u roman.
Sa druge strane diplomirani ste pravnik pa možete li nam objasniti gdje se krije tajna veza jednog poziva sklonog realnosti činjenica i strogih zakonskih normi sa svijetom fantastike sklonog mašti i kreativnoj slobodi?
Moje pravničko obrazovanje i agencijsko novinarstvo susreću se u mojoj ljubavi prema hladnom prikazu činjenica koje govore za sebe. A to je, uveren sam, najbolji način da u prozi potaknete emocije. One se nalaze između redova. Ne morate ih eksplikacijama ukucavati čitaocima u čelo.
Autor: Branislav Predojević
Izvor: Glas Srpske
Foto: Matija Krstić
Rekao je ovo za Glas Srpske književnik, novinar i prevodilac Jovan Ristić, autor romana „Poplavljeni um“, koji se u formi napetog psihološkog trilera, na krajnje zanimljiv i autentičan način bavi tzv. teorijama zavjere, objašnjavajući kako je od početne ideje, preko novele „HAARP i druge priče“, nakon sedam godina stigao do romana „Poplavljeni um“. Kritike njegovog ostvarenja su pozitivne, a on vjeruje da njegovi čitaoci mogu razlučiti granicu između književne fikcije i stvaranog ulaska na teritoriju teorije zavjera.
„Raduje me što u radnji i likovima nešto nalaze za sebe i protivnici i pobornici teorija zavere, ali i zastupnici raznih srpskih podela. Svako ono što se dešava u knjizi analizira na svoj način, iz svog ugla. A ja ne volim da crtam poente. Puštam publiku da sama donosi zaključke na osnovu onog što prikazujem. Verujem u njenu inteligenciju“, jasan je pisac.
U opisima „Poplavljenog uma“ često se koriste riječi triler, misterija, fantastika, ali sudeći po samom djelu, maštovitost stvarnosti je po ko zna koji put nadmašila fantastiku, posebno kada se uzme u obzir da je sama priča na početku proistekla iz novinarskog zadatka „provjere djelovanja HAARPA u Beljini“?
Ja sam smatrao da sam novinarski zadatak obavio objavljivanjem članka o suludoj peticiji „Uklonimo HAARP sa srpske zemlje“. Bio je u skladu sa činjenicama koje sam utvrdio i u skladu sa zdravim razumom. Kako je jedan deo kolega bio sumnjičav, uputio sam se samoinicijativno na teren, i kao novinar i kao pisac – suštinski radi provere zdravog razuma. Znao sam da u selu Beljina, na 50 kilometara od Beograda, nema nikakvog HAARPA, ali sam otišao da vidim čega tamo stvarno ima i da popričam sa stanovnicima. Dobio sam provod svoga života. I književnu inspiraciju.
Citirate Krisa Kartera („Dosije iks“) na početku knjige „da je istina negdje tamo“, ali sudeći po svijetu u kojem se kreću Vaši junaci, a koji je čini nam se prilično jasan odraz naše realnosti, istine više nema nigdje, makar tako djeluje blagim uvidom u naslove medija i društvene mreže?
Stvara se utisak da je nema nigde, da je postala žrtva propagandističkog stila izveštavanja oficijelnih medija i bombardovanja ljudi svakojakim „informacijama“. Kad se istina pojavi – mi joj ne verujemo, jer smo s razlogom sumnjičavi pa po principu „malo odavde, malo odande“, u skladu sa onim što nam se sviđa, sklapamo sopstvene, neretko bizarne istine od parčića svega i svačega što se može naći na društvenim mrežama, kao „alternativnim izvorima informacija“. A to je već recept za savršenu oluju na civilizacijskom nivou. I nisu žrtve samo neobrazovani, kako mnogi to vole da veruju. Žrtve smo svi. Doba vladavine razuma i prosvećenosti zamenjeno je dobom vladavine klovnova i iracionalnosti.
Paradoksalno je da u svijetu nikad modernije tehnologije i nikad pristupačnijih informacija nikad manje nismo bili informisani i nikad više podložni vjerovanju u laž i propagandu. Neka vrsta modernog mračnog srednjeg vijeka je na djelu?
U ovo doba globalne informatičke umreženosti informacije se prenose trenutno. Kad je internet nastao, mislili smo da će se preko njega prenositi znanja. A sada vidimo da se preko njega prenose i laži, i poluistine, i propagandni otrov. Toliko toga ima da ne stižemo da proverimo. I ne marimo za to. Verujemo u gluposti zato što više ne verujemo „sistemu“, „establišmentu“ i „elitama“. A nepoverenje nam se pothranjuje igrom na naše emocije i marketinškim praćenjem naših navika. Dobijamo „ono što želimo“. Postajemo tehno-pagani. Neko se šalio, plasiravši teoriju zavere da „ptice nisu stvarne“, ali mnogi su poverovali.
Sam roman bez obzira na pravo bogatstvo ideja i mašte, sa druge strane odlikuje vrlo jednostavan, ali i vrlo efikasan i upečatljiv prozni stil. Koliko je Vaše dugogodišnje bavljenje novinarstvom uticalo na Vas kao pisca i gdje možemo tražiti korijene Vaše proze?
Bio sam agencijski novinar, a tamo vladaju hladnoća i sažetost izraza, sa oslanjanjem na faktografiju. Od književnih uticaja Robert Silverberg i Ričard Metison su na prvom mestu. Majstori su psihologije. Silverberg ukršta percepcije likova, kao i ja. Metison, inače pisac i scenarista, naučio me je da pasus može biti dugačak, ali da se može sastojati i iz jedne kratke rečenice. Stvar naglaska, stvar ritma. A Stiven King me je navukao na dijalog svesnog i nesvesnog, na prikaze probijanja nesvesnog u svesno.
Dugo ste u vodama fantastike, kao novinar, urednik, prevodilac i autor, sa velikim iskustvom, od fanzina „Emitor“ preko rada na Festivalu srpskog filma fantastike, do samostalnih poduhvata. Kako danas vidite mjesto fantastike, kako u srpskoj kulturi tako i ostatku svijeta?
Fantastike danas ima svuda. To važi i za srpsku književnost. Ona je sada deo mejnstrima. Više se niko ne može žaliti da je neko ignoriše ili, ne daj bože, suzbija.
„Poplavljeni um“, i generalno Vašu prozu, odlikuje atmosfera filmičnosti, kao stvorena za ekranizaciju. Da li biste voljeli da vidite adaptaciju svog romana i pod kojim uslovima biste pristali na to?
Svakako bih voleo, jer je film važan izvor inspiracije u mom pisanju. U „Poplavljenom umu“ ćete prepoznati motive iz nekoliko filmova, npr. iz Šijanovog „Ko to tamo peva“, Karpenterovog „U čeljustima ludila“ i Parkerovog „Anđeoskog srca“. A kad pišem, razmišljam montažno. Volim kad ritmična interakcija između dešavanja u spoljnom svetu i unutrašnjim svetovima likova stvara dramu i tenziju. Pristao bih na filmsku adaptaciju, ako bi bila luđa od onog što sam stavio u roman.
Sa druge strane diplomirani ste pravnik pa možete li nam objasniti gdje se krije tajna veza jednog poziva sklonog realnosti činjenica i strogih zakonskih normi sa svijetom fantastike sklonog mašti i kreativnoj slobodi?
Moje pravničko obrazovanje i agencijsko novinarstvo susreću se u mojoj ljubavi prema hladnom prikazu činjenica koje govore za sebe. A to je, uveren sam, najbolji način da u prozi potaknete emocije. One se nalaze između redova. Ne morate ih eksplikacijama ukucavati čitaocima u čelo.
Autor: Branislav Predojević
Izvor: Glas Srpske
Foto: Matija Krstić
Autor: Jovan Ristić
