Boka je Teatrum mundi, slika svijeta, onoliko koliko je Teatrum mundi svaki drugi globalni piksel. No za razliku od drugih globalnih piksela koje ne poznajem, poznajem Boku Kotorsku, neobičnu geografiju s 5.000 godina starom istorijom, jedini fjord na Mediteranu, koji ima duhovni istok na zalivskom zapadu, i duhovni zapad na zalivskom istoku.

U Vašem slučaju to je mesto života, predmet istraživanja, radno mesto, predmet pisanja. Da li bi isto bilo na drugom mestu?

Ne mogu to da znam jer živim u Zalivu, nekoj vrsti ostrva, s obzirom da je Boka trima stranama omeđena morem kamena, a sa četrvte strane morem mora. Ipak, vjerujem da bih konverzijom geografije promijenio sebe, čega se ne bojim (čovjek se mijenja taman i kad stoji u mjestu – zbog godina), ali da je teško odreći se mora – to mora da pretpostavljaju i oni koji nisu Primorci. Život na moru je povlašćen, posebno za bogataša, ali i za siromaha.

Ljudi su danas masovno izgubljeni u svetu, životu, sistemima vrednosti, društvenim sistemima. Koliko je bitno znati svoje koordinate? Kako ih odrediti?

Veoma je važno biti definisan. Definiciju daje svako za sebe, odgovorom na pitanje: kojoj sam naciji odlučio da pripadam, kojoj vjeroispovijesti, i kom polu. U remek-djelu „Mediteranski brevijar“ Predrag Matvejević kaže da je nacionalnost često bila kolebljiva kategorija na Mediteranu. Dodajem: i vjeroispovijest, ali sad već svuda po svijetu. Neko će koliko sutra dodati i pol na listu odluka koje upusujemo na listu parametara potrebnih za samodefiniciju. Sebe definišem kao pravoslavnog Srbina iz Boke Kotorske. Najprije moraš znati ko ti zbori, pa što ti zbori.

Kako je Bokelj lutajući, ako je lociran u Boki?

Pitate, a zaboravljate koje sile determinišu mitskog Odiseja... Odisej je poznatiji po lutanjima od druge njegove prave suštine: da rodnu Itaku nikad ne napušta. Hoću da kažem da se lutati može i po kori od oraha. Boka Kotorska je čak i širok ram za provesti život; nikad, recimo, nisam nogom kročio na najveće ostrvo u Boki Kotorskoj! Kako? Tako. Boke je toliko mnogo. Čudim se ljudima koji obilaze reklamirane turističke destinacije: nemoguće je obići Evropu autobusom za 7 dana. Nemoguće je obići Veneciju za 7 dana. Jer je nemoguće spoznati Boku za tri vijeka i kusur, koliko moj prugastoplavi gen pamti da je na pjeni od mora.

Kako je nastao autentični jezik „Lutajućeg Bokelja“?

U neku ruku iz nužde. Da se šira čitalačka publika upozna s nepreglednim blagom romanističke leksike, tako karakteristične za jedinu geografiju na kojoj naš narod, ruku pod ruku s drugima, i dalje živi uz more. Time je srpska književnost dodatno osoljena, rekao bih, jer nije isto reći navika ili užanca, vaga ili balanceta, kapci ili škure...

Ako uzmemo da ste zapravo Vi svetioničar iz Boke, kome je namenjeno svetlo tog svetionika?

Svima koji navigavaju okom i duhom, jer ja pišem da bih u dobroj namjeri bio razumljiv na svim meridijanima.

Imate li povratnu informaciju savremenih čitalaca? Kakvu?

Imam, itekakvu. Kao zalivski knjižar počesto sam u prilici da vlastiti roman preporučujem ljubiteljima prave iliti lijepe književnosti, u kojim prilikama o sebi pričam u trećem licu, ne zato što sam gord, nego zato što je tako bolje. Godinama mi se dešava da se kupci zahvaljuju, misleći da sam samo dobro upućeni knjižar, da priznaju gdje ih je opisani Perast u romanu „Jedro nade“ npr. privukao kao magnet, pa su pošli da obiđu grad iako nisu planirali; dolaze ljudi koji me poznaju da prijave gdje su „Lutajućeg Bokelja“ čitali nekoliko puta, itd, itd, što su, zapravo, prave nagrade, paralelne s oficijelnim, književnim.

Autor: Dubravka Matović