Nikola Malović: Pero umočeno u more
Formula za pisanje je ova: pisati svakog dana, uzeti od stvarnosti sve ljepote i sve gadosti; junake postaviti tako da im se vide i emotivni i polni organi; sebe razvući kao oklagijom, i filovati u dva sloja: onim što vidimo kod nas, te onim što vidimo i sa jedne i sa druge strane Atlantika.
Ona: Da li je slučajnost ili su se „Prugastoplave storije“ namerno pojavile nakon glavne turističke sezone? Pa da ljubitelji Mediterana guštaju malo mora i kad su na kontinentu?
NM: Porođaj svake knjige uvijek je planiran, najmanje 9 mjeseci unaprijed. Lično, volim da objavljujem ljeti jer pišem o moru, iako me je tada teško čitati pod suncobranom. Zanimljivo je da u zimski izgled mora niko ljeti ne bi povjerovao. Nisam lak pisac. Volim da provociram čitaoca. U priči Nimbus 2012. Soul jedan će se tinejdžer uzeti da prostituiše ne bi li došao do tehnološke ikone, do telefona čudesnih performansi. Pitam čitaoca da li bi i on? „Prugastoplave storije“ ako ništa drugo, odgovaraju na najvažnije globalno pitanje: može li nam biti bolje ako stalno idemo ka gorem?
Ona: U kojoj su boji snovi pisca prugastoplavih storija?
NM: Oni snovi na javi uvijek su mi u jasnim, crvenim i plavim bojama, bijelu ne računamo li. Noću slabo sanjam.
Ona: Kada i kako su nastale vaše „Prugastoplave storije“?
NM: Nastajale su tri godine, od trenutka potpunog prestanka rada motora na romanu „Lutajući Bokelj“ koji je ovih dana doživio 6. izdanje. Pitate, kako? Formula je bila ova: pisati svakog dana, uzeti od stvarnosti sve ljepote i sve gadosti; junake postaviti tako da im se vide i emotivni i polni organi; sebe razvući kao oklagijom, i filovati u dva sloja: onim što vidimo kod nas, te onim što vidimo sa jedne i sa druge strane Atlantika.
Ona: Ko je prvi pročitao priče?
NM: Nestvarno će zazvučati iskreno priznanje: bukvalno prvi čitalac. Onaj nepoznati, koji je kazao nekom knjižaru: - Kupujem „Prugastoplave storije“ Nikole Malovića. Istini za volju, nešto storija bilo je objavljeno u specijalizovanim književnim časopisima, ali zbirku, dok konačno nije stavljena na tas tržišta i kulturne javnosti, niko sem mene nije pročitao. To zato što ne spadam u one pisce koji svoje tekstove dijele unaokolo prije objavljivanja. Pet preliminarnih čitalaca imaće sedam različitih mišljenja. Pisac sa iskustvom sam je sebi uporedni sistem.
Ona: Da li je slučajnost ili su se „Prugastoplave storije“ namerno pojavile nakon glavne turističke sezone? Pa da ljubitelji Mediterana guštaju malo mora i kad su na kontinentu?
NM: Porođaj svake knjige uvijek je planiran, najmanje 9 mjeseci unaprijed. Lično, volim da objavljujem ljeti jer pišem o moru, iako me je tada teško čitati pod suncobranom. Zanimljivo je da u zimski izgled mora niko ljeti ne bi povjerovao. Nisam lak pisac. Volim da provociram čitaoca. U priči Nimbus 2012. Soul jedan će se tinejdžer uzeti da prostituiše ne bi li došao do tehnološke ikone, do telefona čudesnih performansi. Pitam čitaoca da li bi i on? „Prugastoplave storije“ ako ništa drugo, odgovaraju na najvažnije globalno pitanje: može li nam biti bolje ako stalno idemo ka gorem?
Ona: U kojoj su boji snovi pisca prugastoplavih storija?
NM: Oni snovi na javi uvijek su mi u jasnim, crvenim i plavim bojama, bijelu ne računamo li. Noću slabo sanjam.
Ona: Kada i kako su nastale vaše „Prugastoplave storije“?
NM: Nastajale su tri godine, od trenutka potpunog prestanka rada motora na romanu „Lutajući Bokelj“ koji je ovih dana doživio 6. izdanje. Pitate, kako? Formula je bila ova: pisati svakog dana, uzeti od stvarnosti sve ljepote i sve gadosti; junake postaviti tako da im se vide i emotivni i polni organi; sebe razvući kao oklagijom, i filovati u dva sloja: onim što vidimo kod nas, te onim što vidimo sa jedne i sa druge strane Atlantika.
Ona: Ko je prvi pročitao priče?
NM: Nestvarno će zazvučati iskreno priznanje: bukvalno prvi čitalac. Onaj nepoznati, koji je kazao nekom knjižaru: - Kupujem „Prugastoplave storije“ Nikole Malovića. Istini za volju, nešto storija bilo je objavljeno u specijalizovanim književnim časopisima, ali zbirku, dok konačno nije stavljena na tas tržišta i kulturne javnosti, niko sem mene nije pročitao. To zato što ne spadam u one pisce koji svoje tekstove dijele unaokolo prije objavljivanja. Pet preliminarnih čitalaca imaće sedam različitih mišljenja. Pisac sa iskustvom sam je sebi uporedni sistem.
Ona: Vašu suprugu s Dorćola, Viktoriju, upoznali ste na fakultetu. Ona je, kažete, maštala da će se udati za pisca...
NM: Više je od toga. Maštala je da će taj pisac da se zove Nikola, da će imati plave oči, i da će da živi na moru. Ipak, ostanimo realni iza ove nevjerovatne konstelacije. S piscem nije lako živjeti. Kakav je to čovjek koji piše svakog dana nekoliko sati? Osobenjak je, bre.
Ona: Kako je Viktorija reagovala na priču pod nazivom Žena je opipala koliko je želim?
NM: Nije uvijek piščeva žena ona žena koju junak u prvom licu naziva suprugom. Jer: književnost nije preslikana stvarnost, nego je modelovana, stilizovana, znalački poslagana, red imenica, red glagola, i sa prilozima i predlozima... izmiješana, zbog čega književnost i jest umjetnost. Junak priče koju pominjete srpski je obalni biznismen, čije bogatstvo sve vrijeme zavisi od mnogo većih finansijskih igrača. Oni hoće da kupe tri jedina nezagađena zalivska izvora pitke vode. Godinama pod stresom, godinama bez iole posvećenijeg vođena ljubavi sa suprugom, junak prelama, jedne noći, otkazuje poslušnost: neće da proda vodu. Time odlučuje ne samo da osiromaši pred čitalačkim okom, nego i u oku žene. U zlo doba noći, pita je – je li budna? Srećom, bila je. Opipala ga je, spremnog, pod čaršavom. Do te ju je mjere, siromah, konačno poželio.
Ona: Knjigu s plavo-belom naslovnicom posvetili ste bratu Borisu, oficiru pomorske trgovačke mornarice. Da li ste ga time iznenadili?
NM: Moj brat zna da su iz štampe izašle „Prugastoplave storije“, ali o posveti ne sluti ništa. Trenutno plovi na relaciji Iran – Japan; očekujemo ga u Zalivu za Tomindan. Prošli se put u Boku Kotorsku vratio preko Madagaskara, južnoafričkog Kejptauna, grada na Rtu Dobre nade, Londona, Frankfurta i dubrovačkih Čilipa. Dolazak pomorca uvijek je obnova prvine; deboto se na to majka nikad ne može da navikne.
Ona: Na naslovnoj strani „Prugastoplavih storija“ čitamo neuobičajenu preporuku: „Knjiga od značaja za srpsku kulturu po oceni beogradskog ogranka 12 vekova stare (!) ogranizacije Bokeljska mornarica“. Preporuku potpisuje admiral, dr Branko Sbutega. Zar postoji udruženje ljudi zvanično staro 1.200 godina?
NM: Prugastoplave storije imaju na naslovnoj strani zaista unikatnu posvetu. Korice sa najpoznatijim modnim dezenom, onim mornarskim – sem naslova i imena autora – krasi i preporuka beogradskog ogranka Bokeljske mornarice, bez sumnje najstarijeg udruženja ljudi na planeti Zemlji (od 809). Admiral Sbutega svojim je potpisom i pečatom Mornarice htio da podvuče, čini mi se, ono što bi neopreznom čitaocu moglo da promakne iza ovlašnog čitanja ili olakotnog pristupa jednoj važnoj temi...
Ona: Važnoj temi?
NM: Pitaću, da bih time i odgovorio: koliko možete da nabrojite značajnih, ili – nagrađivanih – srpskih obalnih pisaca nakon Sima Matavulja? U tri vijeka, imenom ili brojem...?
Ona: Koliko je u vašoj knjizi Nikole kao pisca, a koliko je Malovića kao knjižara hercegnovske gradske Knjižare So?
NM: Našaliću se. Nas dvojica smo tek pola. Drugu polovinu predstavlja naš tekst. Bez sve šale, roman „Lutajući Bokelj“ najprodavanije je libro bilo kog srpskog pisca na prostorima Boke Kotorske ikad, iza svih zavjesa neskromnosti, kad i iza stidnoga zareza.
Ona: Priče su podeljene na bele i plave. Za druge kažete da su manje vredne. Kako pisac to može da proceni?
NM: Nisu plave manje vrijedne, nego predstavljaju manju prepreku čitalačkom oku, koje možebiti nije naviklo da pred sobom sve vrijeme ima „malo težu književnost“. Zato neke storije i postoje kao plave, kao sasvim narodne. Ko se pronađe u tim lakšim, plavim, neka se onda oproba i u svijetu bijelih. Moguće je. Neki mi čitaoci javljaju da im se više dopadaju složenije priče. Drugi već kazuju kako su neke plave doživjeli kao sasvim bijele. Ima nas plavobijelih, raznih.
Ona: Opčinjeni ste morem, Bokom, savremenom tehnikom, globalizacijom, umetnošću i ljubavlju. Pronađite uljeza u ovom nizu...
NM: Globalizacija je uljez u našoj kućici nalik krompirovoj. Napredak nam se prodaje kao rog za svijeću. Svi to vidimo. To znaju i naši političari. Ali ne glasaju po savjesti. Nego da se dopadnu onima koji – njih – personalno, bodovnim sistemima stimulišu da nastave, Bambi nagradama i ostalim...
Ona: U knjizi su fotografije Branislava Strugara. Otkud to?
NM: Poželio sam da po prvi put jedno književno djelo bude ukrašeno profesionalnim fotografijama one geografije koja se pominje u srpskoj književnosti. Tutulom Majstora fotografije, šjor Branislav Strugar oslikao je planetu Boka Kotorska. Sada imamo izložbu najpoznatijih zalivskih perspektiva unutar novog Laguninog izdanja, pri čemu se svi ti motivi mogu kupiti u javnoj prodaji, u formi razglednica velikog formata.
Ona: Ako je Balašević panonski mornar, onda je Malović...?
NM: Ona druga od svega dvije vrste Mediteranaca. Koja hvali more, a drži se kraja.
Ona: Vi ste jedini kuvar morskih specijaliteta na svetu čija se jela samo čitaju. Obećali ste ženi da ćete naučiti da kuvate. Šta vas sprečava u tome da odmah ispunite obećanje?
NM: Iskreno? Ne bih, a – izvinjavam se na poređenju koje može u nečijem oku da poprimi negativnu konotaciju – mogao da kuvam kao žena. U prevodu sa srpskog na srpski to znači da više ne bih nastojao samo da nas nahranim zdravo a brzo, što čine naše plemenite, zlatne, uposlene, žene – nego bih se, jer znam sebe – ponašao u skladu s tim who the fuck I am. To će reći poprilično neoperativno. Noću bih proučavao, recimo, začine koje je u 16. vijeku iz Indije dopremao do Portugalije Vasko da Gama, ali je pitanje da li bih uspio da znalački, u tanjiru, ukrstim ukus karanfilića, recimo, sa jednim od narodnijih, ili plavih, obalnih specijaliteta. Običnom paštašutom.
Ona: Da li će i sledeća vasa knjiga biti prugastoplava, sa tragom morske soli na komodi, kraj kreveta?
NM: Mora je u srpskoj književnosti, do danas, bilo ne malo. Nego premalo. Mislim da ima smisla očekivati da perom umočenim u more nastavim da pišem o tome kako se na globalne teme posmatra s nulte nadmorske, s rubnog prostora srpske književnosti.
Izvor: Ona
Autor: Branislava Mičić
NM: Više je od toga. Maštala je da će taj pisac da se zove Nikola, da će imati plave oči, i da će da živi na moru. Ipak, ostanimo realni iza ove nevjerovatne konstelacije. S piscem nije lako živjeti. Kakav je to čovjek koji piše svakog dana nekoliko sati? Osobenjak je, bre.
Ona: Kako je Viktorija reagovala na priču pod nazivom Žena je opipala koliko je želim?
NM: Nije uvijek piščeva žena ona žena koju junak u prvom licu naziva suprugom. Jer: književnost nije preslikana stvarnost, nego je modelovana, stilizovana, znalački poslagana, red imenica, red glagola, i sa prilozima i predlozima... izmiješana, zbog čega književnost i jest umjetnost. Junak priče koju pominjete srpski je obalni biznismen, čije bogatstvo sve vrijeme zavisi od mnogo većih finansijskih igrača. Oni hoće da kupe tri jedina nezagađena zalivska izvora pitke vode. Godinama pod stresom, godinama bez iole posvećenijeg vođena ljubavi sa suprugom, junak prelama, jedne noći, otkazuje poslušnost: neće da proda vodu. Time odlučuje ne samo da osiromaši pred čitalačkim okom, nego i u oku žene. U zlo doba noći, pita je – je li budna? Srećom, bila je. Opipala ga je, spremnog, pod čaršavom. Do te ju je mjere, siromah, konačno poželio.
Ona: Knjigu s plavo-belom naslovnicom posvetili ste bratu Borisu, oficiru pomorske trgovačke mornarice. Da li ste ga time iznenadili?
NM: Moj brat zna da su iz štampe izašle „Prugastoplave storije“, ali o posveti ne sluti ništa. Trenutno plovi na relaciji Iran – Japan; očekujemo ga u Zalivu za Tomindan. Prošli se put u Boku Kotorsku vratio preko Madagaskara, južnoafričkog Kejptauna, grada na Rtu Dobre nade, Londona, Frankfurta i dubrovačkih Čilipa. Dolazak pomorca uvijek je obnova prvine; deboto se na to majka nikad ne može da navikne.
Ona: Na naslovnoj strani „Prugastoplavih storija“ čitamo neuobičajenu preporuku: „Knjiga od značaja za srpsku kulturu po oceni beogradskog ogranka 12 vekova stare (!) ogranizacije Bokeljska mornarica“. Preporuku potpisuje admiral, dr Branko Sbutega. Zar postoji udruženje ljudi zvanično staro 1.200 godina?
NM: Prugastoplave storije imaju na naslovnoj strani zaista unikatnu posvetu. Korice sa najpoznatijim modnim dezenom, onim mornarskim – sem naslova i imena autora – krasi i preporuka beogradskog ogranka Bokeljske mornarice, bez sumnje najstarijeg udruženja ljudi na planeti Zemlji (od 809). Admiral Sbutega svojim je potpisom i pečatom Mornarice htio da podvuče, čini mi se, ono što bi neopreznom čitaocu moglo da promakne iza ovlašnog čitanja ili olakotnog pristupa jednoj važnoj temi...
Ona: Važnoj temi?
NM: Pitaću, da bih time i odgovorio: koliko možete da nabrojite značajnih, ili – nagrađivanih – srpskih obalnih pisaca nakon Sima Matavulja? U tri vijeka, imenom ili brojem...?
Ona: Koliko je u vašoj knjizi Nikole kao pisca, a koliko je Malovića kao knjižara hercegnovske gradske Knjižare So?
NM: Našaliću se. Nas dvojica smo tek pola. Drugu polovinu predstavlja naš tekst. Bez sve šale, roman „Lutajući Bokelj“ najprodavanije je libro bilo kog srpskog pisca na prostorima Boke Kotorske ikad, iza svih zavjesa neskromnosti, kad i iza stidnoga zareza.
Ona: Priče su podeljene na bele i plave. Za druge kažete da su manje vredne. Kako pisac to može da proceni?
NM: Nisu plave manje vrijedne, nego predstavljaju manju prepreku čitalačkom oku, koje možebiti nije naviklo da pred sobom sve vrijeme ima „malo težu književnost“. Zato neke storije i postoje kao plave, kao sasvim narodne. Ko se pronađe u tim lakšim, plavim, neka se onda oproba i u svijetu bijelih. Moguće je. Neki mi čitaoci javljaju da im se više dopadaju složenije priče. Drugi već kazuju kako su neke plave doživjeli kao sasvim bijele. Ima nas plavobijelih, raznih.
Ona: Opčinjeni ste morem, Bokom, savremenom tehnikom, globalizacijom, umetnošću i ljubavlju. Pronađite uljeza u ovom nizu...
NM: Globalizacija je uljez u našoj kućici nalik krompirovoj. Napredak nam se prodaje kao rog za svijeću. Svi to vidimo. To znaju i naši političari. Ali ne glasaju po savjesti. Nego da se dopadnu onima koji – njih – personalno, bodovnim sistemima stimulišu da nastave, Bambi nagradama i ostalim...
Ona: U knjizi su fotografije Branislava Strugara. Otkud to?
NM: Poželio sam da po prvi put jedno književno djelo bude ukrašeno profesionalnim fotografijama one geografije koja se pominje u srpskoj književnosti. Tutulom Majstora fotografije, šjor Branislav Strugar oslikao je planetu Boka Kotorska. Sada imamo izložbu najpoznatijih zalivskih perspektiva unutar novog Laguninog izdanja, pri čemu se svi ti motivi mogu kupiti u javnoj prodaji, u formi razglednica velikog formata.
Ona: Ako je Balašević panonski mornar, onda je Malović...?
NM: Ona druga od svega dvije vrste Mediteranaca. Koja hvali more, a drži se kraja.
Ona: Vi ste jedini kuvar morskih specijaliteta na svetu čija se jela samo čitaju. Obećali ste ženi da ćete naučiti da kuvate. Šta vas sprečava u tome da odmah ispunite obećanje?
NM: Iskreno? Ne bih, a – izvinjavam se na poređenju koje može u nečijem oku da poprimi negativnu konotaciju – mogao da kuvam kao žena. U prevodu sa srpskog na srpski to znači da više ne bih nastojao samo da nas nahranim zdravo a brzo, što čine naše plemenite, zlatne, uposlene, žene – nego bih se, jer znam sebe – ponašao u skladu s tim who the fuck I am. To će reći poprilično neoperativno. Noću bih proučavao, recimo, začine koje je u 16. vijeku iz Indije dopremao do Portugalije Vasko da Gama, ali je pitanje da li bih uspio da znalački, u tanjiru, ukrstim ukus karanfilića, recimo, sa jednim od narodnijih, ili plavih, obalnih specijaliteta. Običnom paštašutom.
Ona: Da li će i sledeća vasa knjiga biti prugastoplava, sa tragom morske soli na komodi, kraj kreveta?
NM: Mora je u srpskoj književnosti, do danas, bilo ne malo. Nego premalo. Mislim da ima smisla očekivati da perom umočenim u more nastavim da pišem o tome kako se na globalne teme posmatra s nulte nadmorske, s rubnog prostora srpske književnosti.
Izvor: Ona
Autor: Branislava Mičić
Autor: Nikola Malović
