Pisac Igor Marojević razgovarao sa čitaocima u Podgorici o svojim romanima i preimenovanju srpskog jezika
Nakon 20 godina Igor Marojević, jedan od najpopularnijih pisaca u Srbiji, došao je u Podgoricu da promoviše svoj novi roman „Prave Beograđanke”, a koji je na neki način logičan sled njegove hit knjige priča „Beograđanke”. Roman je predstavio u podgoričkoj Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” ali, kako je i sam primetio, pred malobrojnim čitaocima. To ipak nije umanjilo vrednost ovog kulturnog događaja, jer su čitaoci bili izuzetno raspoloženi da razgovaraju s piscem baš o ovom romanu, ali i njegovim drugim knjigama, pa i o lingvistici.
Tako je jednog od posetilaca zanimao piščev odnos prema pitanju imenovanja jezika kojim se govori u Crnoj Gori, pošto je Marojević najavio da piše roman o Crnogorcu iz Boke koji dolazi u Beograd. Sa „tvrde” ijekavice je, kako bi se asimilirao, prešao na ekavicu... Pitanje o jeziku usledilo je i u svetlu činjenice da je Marojević završio Srpski jezik i književnost i da prevodi sa španskog i katalonskog, te je publiku zanimalo kako se snalazi s crnogorskim.

Pojasnio je da izvorno govori srpski na ekavici, jer je i rođen u Srbiji, a govorio je tako jedno vreme i kad se kao dete preselio u Crnu Goru. Pišući, kada je u pitanju „crnogorska ijekavica” imao je poteškoća, naročito na početku karijere pisca.
– „Crnogorska ijekavica” je nezgodna za urbane narative, prirodna je, ali nije dovoljno artificijelna – kaže Marojević. Neoperativna je za njega i zato je upotrebio kroatizme. Na opasku da kada je u pitanju crnogorski jezik, dobro je imati i takav izbor, Marojević dodaje da što se njega tiče, ako je izbor između nečeg što je normativizovano, i nečeg što je usmeno, „gde ne može ni da se da ocena jedan iz tog predmeta u školi”, onda ne zna kakav je to jezik.

„Prave Beograđanke” pisao je strastveno. Likove žena, Beograđanki, birao je konkursno, realno, gdje su i on sam, kao i njegova porodica i prijatelji likovi dela. Roman je pisao u prelomnom životnom momentu.
– Kao stvaralac, ovaj put sam pustio likove da urade svoje – kaže Marojević. To je postupak koji odvaja ovaj njegov roman od prethodnih ostvarenja.
– Ovaj put sam pisao iz utrobe, strastveno sam pisao – ističe on.
Dodaje i da raznovrsne žanrovske odrednice njegovog književnog rada, kao i uopšte njegovih kolega, ne doživljava ozbiljno, i misli da kaskaju za realnošću književnog stvaralaštva. – Mislim da iznad toga sam – kaže Marojević – moj životni projekat je šestoknjižje Etnofikcija, a to je zasebna poetika.
Izvor: „Dan“
Autor: Ž.J.



















