Prvenac drugi put među čitaocima
Internet je preplavljen savetima kako napisati prvi roman. Često i sami pisci pišu „savete mladom piscu”; jer prvenac najavljuje njih i njihov glas na književnoj sceni. I uvek se lome koplja oko toga da li će druga knjiga da ponovi uspeh prve. Naši pisci u poslednje vreme objavljuju novo izdanje svog prvog romana, onog iz mladosti, nastalog pre 20 ili 30 godina.

– Knjiga je izašla 1983. u Zagrebu, u vreme kada sam bio mladi pisac za decu. Zato nisam hteo da ga objavljujem u Srbiji, da ne bih stvarao zabunu, otkud sad pisac za decu piše romane. Ponovo sam nedavno pročitao ovaj roman – kada mi je umrla supruga Nataša, koja se nalazi sa mnom na koricama romana ispred Elsinora u Danskoj – i učinilo mi se da bio zanimljiv za omladinu i za starije, za decu u ljudima i ljude u deci. Recenzenti su 1983. predlagali da se neki delovi izostave, ali urednik nije poslušao, tako da danas možemo da debatujemo da li je taj tekst celina ili nije – kaže Ršumović, koji nije dorađivao ovu knjigu.
Posle 15 godina opet je pred čitaocima prvenac Vedrane Rudan „Uho, grlo, nož”. Autorka je u predgovoru navela da je knjigu napisala „da se ne bi ubila”, nakon što je 2001. dobila otkaz po ko zna koji put i shvatila da nikada više neće dobiti posao u Hrvatskoj. Naglašava da joj je bilo bitno da se ova knjiga opet objavi u Srbiji, jer u njoj piše o Srbima i Hrvatima.
– Moja junakinja, žena iz ličkog sela Lovinac, gleda prema svojoj spaljenoj kući i kaže: Moj pas ne laje, moj petao ne kukuriče. Spoznaje da muk govori više nego hiljade reči. Knjiga izlazi u vreme kada su i hrvatski i srpski petlovi ostali bez teksta. Možda je ovaj strašni muk koji se valja našim zemljama samo noćna mora? Probudićemo se i spoznati da je rat besmislen – kaže Vedrana Rudan.
– Opet objavljujem roman jer je tema dragocena za čitaoce. Radila sam u jednoj sličnoj radnji, učila posao restauratora, slušala kazivanja kupaca i kolekcionara, i ta priča o tepisima i tkanju, kao i odnosima među polovima, otvorila mi se kao veličanstvena tema o kojoj malo ljudi zna – objašnjava Ljubica Arsić. Pošto je pre toga pisala pripovetke, za ovaj roman je dobila odlične kritike i osetila je da može da nastavi dalje u istom žanru.
Nešto drugačiji slučaj je s romanom „Ti i ja, Anđela” Vladimira Arsenijevića koji je napravio rimejk „Anđele” iz 1997. Knjiga ima stotinak stranica više od prve, a neki delovi su sada izostavljeni. Romanu o ratnim devedesetim pisac se vratio jer ga je, kako priznaje, 20 godina vukao osećaj da nije uradio stvar onako kako je trebalo. A i izdavač ga je „gurkao” nakon NIN-ove nagrade za knjigu „U potpalublju”.
– Shvatio sam da moram da pustim da knjiga ode relativno daleko, a i računao da ćemo izaći iz osećaja te stvarnosti devedesetih, i da ću moći da joj se vratim iz druge realnosti. Danas dobro znamo da je istorijska distanca mit, da se u beskrajnoj složenosti stvarnosti nikada ništa ne okončava i da jasnih preseka nema. Stomačni osećaj da između mene, nas i onoga o čemu se u toj priči pripoveda, iako su tolike godine odmakle, zapravo i dalje ne stoji bogzna kakav prostor, te da i danas valja pisati onako kako je jedino moguće, bez odmaka, bez distance, direktno iz stomaka zveri. Skliznuo sam, dakle, lakše nego što sam mislio ponovo u kloaku ranih devedesetih, a sve se potom odvijalo gotovo samo po sebi – ističe Arsenijević.
Prvenac Srđana Krstića „Mefisto i Zlatokosa” iz 1993. ima osam izdanja i tri verzije. U prvoj je podnaslov „ roman koji se menja kao vreme”, a u novoj „roman o ljubavi koja traje”.
– Nije reč o naknadnoj pameti, više o tragu vremenu. U novom izdanju se, na primer, duše pred paklom ne mere više na starom kantaru već na elektronskim vagama. I humor je prijemčiviji današnjem čitaocu. Mihajlo Pantić je sada pohvalio jezik romana, što nije učinio na prvoj promociji – izdvaja Krstić.
On postavlja pitanje kako bi danas izgledale knjige velikih pisaca da su vremena za prepravke, a odgovor može da ponudi kritičar Vasa Pavković.
– Svaki pisac veruje da je prvi roman vrhunac onoga što je u mladalačkom trenutku njegovog nastanka mogao da kaže i napiše. Ali godine prođu, i uspešni pisci dolaze u situaciju da im izdavači nude obnovu prvog romana – onoga s kojim je nezahvalna pustolovina pisanja romana i priča počela. Tada, pisac čita svoj prvenac i vidi da nema šta da se menja, da bolju knjigu i nije napisao. Ali ima pisaca koji uviđaju da prvenac ipak nije na nivou trećeg romana, ako je već, po pravilu, bolji od drugog koji je vazda najproblematičniji. I onda ga s više ili manje uspeha menjaju – kaže Vasa Pavković.
Navodi nam primer da je Mihailo Lalić, vrlo brzo posle objavljivanja, ponovo štampao, ali u veoma prerađenom izdanju, neke od svojih ranih, vrlo dobrih romana. „A nije ni čudo jer ih je pisao radeći u starim olovnim štamparijama, u buci linotipova i monotipova. Ima i pisaca koji ni slovo nisu menjali pri novim izdanjima – pošto su, s pravom smatrali da to nije potrebno, kao Voja Čolanović”, kaže Pavković.
Zaključuje da ukoliko pisac ima vremena, nije loše da tu i tamo popravi prvenca. Ipak naglašava da nije dobro ako to radi zato što više nema nikakvih ideja šta i kako dalje posle deset, dvadeset ili više godina.
Autor: Mirjana Sretenović
Izvor: Politika
Autor: Ljubica Arsić

























