Prije svega moram objasniti da nisam imao namjeru pisati knjigu. Jednostavno sam, od trenutka kada sam otišao u tzv. egzil i bio siguran da više nikada neću snimati filmove, počeo zapisivati razne ideje u fajl koji sam nazvao: „Mojih 100 najboljih filmova koje nikada neću snimiti“. I tako se u tih tridesetak godina u mom fajlu nakupilo mnoštvo priča, skica, fotografija i svega ostalog.

Rekao je ovo za Glas Srpske Rajko Grlić, legendarni režiser i scenarista, objašnjavajući kako se iz njegovog „čeprkanja po prošlosti“ izrodila knjiga „Neispričane priče“, jedna krajnje zanimljiva retrospektiva o ljudima koji su na neki način podijelili njegov životni i umjetnički put. Proslavljeni autor poznat po filmovima „Samo jednom se ljubi“, „Štefica Cvek u raljama života“, „Čaruga“, „Karaula“, „Ustav Republike Hrvatske“ i brojnim drugim radovima, kaže da se pomenuto „čeprkanje“ uz malu pomoć prijatelja pretvorilo u pravu knjigu, koja je dočekala drugo dopunjeno izdanje, kako u Hrvatskoj (Telegram) tako i u Srbiji (Laguna), te desetak prevoda na druge jezike.

„Jednoga dana sam odlučio da to malo sredim i da sve skupa ostavim svojim američkim unucima da znaju šta se događalo prije njih. Onda sam to pokazao Anti Tomiću, on Marini Vujčić, koja je tada bila urednica u izdavačkoj kući, i onda me ona punu godinu nagovarala da joj dam taj rukopis. Na kraju je moj ego popustio i tako se rodila knjiga.

Želja da se u jednom trenutku života okrenemo prošlosti dolazi svima, prije i kasnije, ali koliko je teško bilo pomiriti pogled kroz nostalgični vizir koji često stavljamo na oči kad gledamo unazad i objektivne činjenice, koje ste (pre)često imali prilike gledati na pređenom autorskom putu?

Da, panično sam pokušavao da to ne bude biografija. Jer svi znamo onu čuvenu: „Ko nije pisao autobiografiju, ne zna kako je lako mijenjati istoriju.“

U novoj verziji knjige za radoznale brojače krvnih zrnaca, krajnje precizno „izračunavate“ svoj nacionalni i vjerski sastav, ali jasno ističete da ste Zagrepčanin prije svega, što se ruku na srce saznalo i daleko ranije gledanjem Vaših filmova, ali koliko je danas teško biti Zagrepčanin poput Vas, jer priznajete negdje u knjizi da je Vaša želja za povratkom potpuno iracionalna?

U doba ovog sirovog nacionalizma koji vlada u svakoj od ovih naših novonastalih država, u kojoj vlast živi od toga i za to, dosta je teško biti neko ko im jednostavno ne želi pripadati. Zagreb je moj rodni grad, tu sam kod kuće i to je moj svijet. Sve šire od toga je vrlo apstraktni pojam neke nametnute mi plemenske zajednice.

Bavite se u knjizi, potpuno očekivano, kinematografijom iz mnogo uglova, ali činjenice su neumitne u tom „rigidnom i nedemokratskom“ sistemu. Snimalo se mnogo više, filmovi su bili mnogo priznatiji i, što je najvažnije, mnogo gledaniji… Iz Vašeg ugla i iskustva, šta je krenulo po zlu za filmsku umjetnost kada smo se svi najzad dočepali dugo željene demokratije i slobode?

Izgubio se buntovnički naboj. Zapanjujući broj tzv. „intelektualaca“ i „umjetnika“ se bukvalno slizao sa vlašću i pokušavao i još to čini u svemu iskazati svoju plemensku pripadnost. S druge strane filmovi se nažalost rade novcem. Njega je za film sve manje i manje. Danas u Hrvatskoj, a mislim da je isto i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije, niko ne živi od filmske profesije. Nema režisera, ni scenarista koji mogu da žive od filma. Film je postao hobi. Nešto kao pravljenje goblena.

Kada pominjemo filmove, trenutno se čeka Vaš 12. film „Svemu dođe kraj“, rađen sa Antom Tomićem kao koscenaristom, po motivima proze Miroslava Krleže, film koji ste opisali kao ljubavni triler. Čekanje iz ugla publike djeluje predugo, ali pretpostavljam da ste Vi imali i subjektivne razloge i objektivne okolnosti da ne žurite?

Objektivne okolnosti se krajnje banalno zovu – nedostatak novca. Današnja realnost je dosta okrutna po film. Da bi nam u Hrvatskoj dali odobrena sredstva, moj producent i ja smo morali potpisati da se odričemo honorara. Zato je sve tako dugo trajalo. Ali to trajanje ponekad ima i svoje vrijednosti; možete raditi na scenariju dok zaista nije ono što mislite da bi trebalo da bude.

Otkud Krležino djelo kao motiv iz kojeg je nastao film, nekako djeluje da Krležu danas mnogi svojataju kad im je potreban ugled tog imena, ali se, objektivno gledano, vrlo malo njegovih djela danas adaptira, a reklo bi još manje čita?

Krleža nije obljubljeni pisac nacionalista. Naprotiv. Njegove rečenice o hrvatskom nacionalizmu bi teško pale na dušu tih ljudi. Jedina je sreća da ga oni ne čitaju, inače bi već davno pokrenuli još jednu hajku na pokojnika. Mi smo vjerovali da se njegov najznačajniji roman „Na rubu pameti“ može ekranizovati, ali smo pažljivim iščitavanjem shvatili da je to sjajan esej, a ne dramsko tkivo. Međutim, vrijeme koje opisuje gotovo u potpunosti se podudara sa današnjim, taj bijes koji kipti iz tog romana pokušali smo zadržati, dakle njegov duh. Zato će na špici filma pisati inspirisano romanom „Na rubu pameti“ Miroslava Krleže.