Semezdin Mehmedinović: Šteta što mi se prijevodi nisu dogodili prije 30 godina kad sam im se znao radovati
Semezdin Mehmedinović kao da ima problem s tajmingom. Iz Sarajeva je otišao nakon što je rat završio, dakle, u vrijeme kad su se njegovi izbjegli sugrađani počeli vraćati u poharani grad. Skoro četvrt stoljeća proveo je potom u Sjedinjenim Američkim Državama, da bi prije dvije godine povukao crtu ispod egzila i konačno se vratio doma. Zato zadnjih tjedna o svom američkom uspjehu može samo čitati, svjedočiti njegovim odjecima s goleme, nesavladive distance, a ne uživati na licu mjesta.
Prijevod njegove knjige „Me'med, crvena bandana i pahuljica“, koja je u SAD objavljena pod naslovom „My Heart“, dočekan je aklamacijom kritičara i kolega pisaca koji kao da se utrkuju tko će autora počastiti dubljim naklonom. Libar je izvorno objavljen 2017. godine u nakladi zaprešićke Frakture, potom su slijedila izdanja u Italiji, Sloveniji i Srbiji, a nakon engleskog, spremaju se i prijevodi na turski i rumunjski, što je uistinu impresivan saldo za tek trogodišnji život knjige koja nije žanrovsko djelo, nego rahli, introspektivni roman o ljubavi, očinstvu, braku i pamćenju.
Američko izdanje „Me'meda, crvene bandane i pahuljice“ bilježi tako moćne komplimente kritike da se razložno upitati jesi li u krivo vrijeme odlučio vratiti se iz Sjedinjenih Država doma. Ovdje, naravno, aludiram na mogućnost „građenja karijere“, pa makar se radilo i o spisateljskoj, koju je lakše ganjati na licu mjesta nego s prekooceanske distance?
Meni je, prije svega, drago da je knjiga objavljena u izvrsnom prijevodu Celije Hawkesworth. Važne su mi, naravno, reakcije kritike. Već se u ovih dvije, tri sedmice pojavio priličan broj tekstova o knjizi. A što se karijere tiče, tu ja baš nisam pokazivao neki dar i brigu u prošlosti. Nije mi žao zbog toga. Pisanje sam uvijek podređivao sebi, pisao samo onda kad sam osjećao nagonsku potrebu, i objavljivao onda kad sam bio sasvim zadovoljan napisanim. Drago mi je da se na ovaj način značajno uvećava broj mojih čitatelja. I možda bi bilo bolje da sam sada tamo u Sjedinjenim Državama dok se sve ovo događa, ali čini mi se da bi još bolje bilo da se sve ovo dogodilo prije trideset godina, kad sam bio mlad i kad sam se ovakvim događajima znao radovati.
POHVALE AUSTERA I KERETA
Od komplimenata kritike još mi se važnijim čine komplimenti kolega, velikih pisaca, u rasponu od Paula Austera preko Etgara Kereta do Aleksandra Hemona.
Važno je, slažem se. Mi prije svega u piscima vidimo svoje najbitnije čitatelje. Lijepo je dobiti mišljenje o svojoj knjizi od nekoga ko proces pisanja poznaje iznutra, ko iz prve ruke razumije neke tvoje metode primijenjene u tekstu, a što „normalnim“ čitateljima uglavnom ostaje nepristupačno i nepoznato.
Zašto si se nakon četvrt stoljeća odlučio na povratak kući? U jednom davnom razgovoru si mi rekao kako je obitelj – shvaćena u najužem smislu, kao zajednica u kojoj su žena, muškarac i djeca – jedina domovina s kojom čovjek može računati. Nije li onda svejedno gdje si?
Vratio sam se zbog toga jer ovdje mogu sebi organizirati život tako da imam više vremena za svoje pisanje. Toga u Sjedinjenim Državama nisam imao. I sada zaista sve vrijeme imam za sebe. Ta razlika je bitna. Ali povratak nije ispao onakav kakvim sam ga planirao i zamišljao. Imao sam mnogo planova šta ću sve raditi ovdje. Pandemija je donijela veliku promjenu. U međuvremenu sam od svega odustao. Sada osjećam potrebu za usporavanjem i za tišinom.
Pisci su jedna od rijetkih društvenih skupina kojima pandemija, barem u teoriji, ne bi smjela u bitnome promijeniti život jer su i bez nje osuđeni na rad u osami. Kako podnosiš život na uvjetnoj slobodi?
Istina je da se mi zatvaramo u svoje sobe da bismo, kao i ranije, u samoći pisali, ali se promijenio kontekst tom našem samovanju. Promijenila se naša pozicija samoće. Odnos unutarnjeg i vanjskog se promijenio. U dobu pandemije, dijelom zbog toga što sam bio spriječen da putujem, kod mene je porasla čežnja za daljinom, potreba za bijegom odavdje. Prošle godine je Teju Cole objavio zanimljivu knjigu fotografija „Fernweh“, tako se zove, a na njenim stranicama su krajolici Švicarske. A fernweh je njemačka riječ koju je teško definirati, a dio onoga što znači je čežnja za udaljenim mjestima. Ovih dana često pomišljam na tu njemačku riječ, jer ovo trenutno stanje podnosim s nekom konstantnom tjeskobom. Vrijeme je umiranja. Previše ljudi iščezava, a o njima živi, iz nekog neobjašnjivog razloga, uglavnom nezainteresirano šute. I neka je bešćutnost zavladala: danas je na osmrtnici Želimira Altarca Čička, gradskog rockera koji je imao anđeosku prirodu, neka zla ruka iscrtala kukasti križ. Zbog tog stanja čeznem za nekim udaljenim mjestom, s limitiranim prisustvom ljudi.
Prijevod njegove knjige „Me'med, crvena bandana i pahuljica“, koja je u SAD objavljena pod naslovom „My Heart“, dočekan je aklamacijom kritičara i kolega pisaca koji kao da se utrkuju tko će autora počastiti dubljim naklonom. Libar je izvorno objavljen 2017. godine u nakladi zaprešićke Frakture, potom su slijedila izdanja u Italiji, Sloveniji i Srbiji, a nakon engleskog, spremaju se i prijevodi na turski i rumunjski, što je uistinu impresivan saldo za tek trogodišnji život knjige koja nije žanrovsko djelo, nego rahli, introspektivni roman o ljubavi, očinstvu, braku i pamćenju.
Američko izdanje „Me'meda, crvene bandane i pahuljice“ bilježi tako moćne komplimente kritike da se razložno upitati jesi li u krivo vrijeme odlučio vratiti se iz Sjedinjenih Država doma. Ovdje, naravno, aludiram na mogućnost „građenja karijere“, pa makar se radilo i o spisateljskoj, koju je lakše ganjati na licu mjesta nego s prekooceanske distance?
Meni je, prije svega, drago da je knjiga objavljena u izvrsnom prijevodu Celije Hawkesworth. Važne su mi, naravno, reakcije kritike. Već se u ovih dvije, tri sedmice pojavio priličan broj tekstova o knjizi. A što se karijere tiče, tu ja baš nisam pokazivao neki dar i brigu u prošlosti. Nije mi žao zbog toga. Pisanje sam uvijek podređivao sebi, pisao samo onda kad sam osjećao nagonsku potrebu, i objavljivao onda kad sam bio sasvim zadovoljan napisanim. Drago mi je da se na ovaj način značajno uvećava broj mojih čitatelja. I možda bi bilo bolje da sam sada tamo u Sjedinjenim Državama dok se sve ovo događa, ali čini mi se da bi još bolje bilo da se sve ovo dogodilo prije trideset godina, kad sam bio mlad i kad sam se ovakvim događajima znao radovati.
POHVALE AUSTERA I KERETA
Od komplimenata kritike još mi se važnijim čine komplimenti kolega, velikih pisaca, u rasponu od Paula Austera preko Etgara Kereta do Aleksandra Hemona.
Važno je, slažem se. Mi prije svega u piscima vidimo svoje najbitnije čitatelje. Lijepo je dobiti mišljenje o svojoj knjizi od nekoga ko proces pisanja poznaje iznutra, ko iz prve ruke razumije neke tvoje metode primijenjene u tekstu, a što „normalnim“ čitateljima uglavnom ostaje nepristupačno i nepoznato.
Zašto si se nakon četvrt stoljeća odlučio na povratak kući? U jednom davnom razgovoru si mi rekao kako je obitelj – shvaćena u najužem smislu, kao zajednica u kojoj su žena, muškarac i djeca – jedina domovina s kojom čovjek može računati. Nije li onda svejedno gdje si?
Vratio sam se zbog toga jer ovdje mogu sebi organizirati život tako da imam više vremena za svoje pisanje. Toga u Sjedinjenim Državama nisam imao. I sada zaista sve vrijeme imam za sebe. Ta razlika je bitna. Ali povratak nije ispao onakav kakvim sam ga planirao i zamišljao. Imao sam mnogo planova šta ću sve raditi ovdje. Pandemija je donijela veliku promjenu. U međuvremenu sam od svega odustao. Sada osjećam potrebu za usporavanjem i za tišinom.
Pisci su jedna od rijetkih društvenih skupina kojima pandemija, barem u teoriji, ne bi smjela u bitnome promijeniti život jer su i bez nje osuđeni na rad u osami. Kako podnosiš život na uvjetnoj slobodi?
Istina je da se mi zatvaramo u svoje sobe da bismo, kao i ranije, u samoći pisali, ali se promijenio kontekst tom našem samovanju. Promijenila se naša pozicija samoće. Odnos unutarnjeg i vanjskog se promijenio. U dobu pandemije, dijelom zbog toga što sam bio spriječen da putujem, kod mene je porasla čežnja za daljinom, potreba za bijegom odavdje. Prošle godine je Teju Cole objavio zanimljivu knjigu fotografija „Fernweh“, tako se zove, a na njenim stranicama su krajolici Švicarske. A fernweh je njemačka riječ koju je teško definirati, a dio onoga što znači je čežnja za udaljenim mjestima. Ovih dana često pomišljam na tu njemačku riječ, jer ovo trenutno stanje podnosim s nekom konstantnom tjeskobom. Vrijeme je umiranja. Previše ljudi iščezava, a o njima živi, iz nekog neobjašnjivog razloga, uglavnom nezainteresirano šute. I neka je bešćutnost zavladala: danas je na osmrtnici Želimira Altarca Čička, gradskog rockera koji je imao anđeosku prirodu, neka zla ruka iscrtala kukasti križ. Zbog tog stanja čeznem za nekim udaljenim mjestom, s limitiranim prisustvom ljudi.
DOBRO DALMATINSKO ŠTIVO
Dovoljno je vremena prošlo od tvoga povratka da se više ne možeš vaditi na neupućenost. Kakvima ti se čine književne prilike na ovim prostorima, koje bi autorice i autore bezrezervno preporučio?
Čitao sam lokalnu književnost u zadnje dvije godine. Postoji pristojan broj solidnih pisaca i spisateljica. Katastrofalna politička stvarnost ide na ruku piscima, jer je takva pogodna za književnost. Bio bi to nepristojno dug spisak važnih autorica i autora, pa ću se limitirati na ono što se piše i objavljuje u Hrvatskoj. Mislim da je izvrsno ono što pišete vi splitske autorice i autori, jug je probuđen (to bi se moglo reći i za Bosnu, zapravo Hercegovinu u kojoj se trenutno pišu zanimljivije knjige), a ja s velikim zanimanjem pratim ono što objavljuje Olja Savičević Ivančević, njenu poeziju i prozu podjednako. Marko Pogačar je napisao neke knjige koje su mi drage, posebno ova posljednja, „Latinoamericana“, to je zanimljiv tekst koji u sebi spaja priču, putopis, memoar i poeziju... U formalnom smislu osvježenje mi je prva knjiga koju je napisao A. Z. Stolica, „Blizina svega“.
Posebno su mi važne knjige koje piše Lana Bastašić, ona je već internacionalna književna zvijezda zahvaljujući izvrsnom romanu „Uhvati zeca“, objavila je sada i odličnu knjigu priča „Mliječni zubi“. Zanimljiva mi je i zbog njenog komplikovanog identiteta, koji zbunjuje čistunce, jer je geografski ili nacionalno, da kažem, disperzivna, pa nije sasvim jasno da li je hrvatska, bosanska ili srpska spisateljica. Mogao bih ovako nastaviti nadugo i naširoko, jer spisak autorica i autora koji mi se čine bitnim nije mali. Zapravo smo mogli cijeli jedan intervju samo o tome...
Ako bi tvoje proze trebalo okarakterizirati jednom riječju, onda mi se čini kako bi najmanje pogrešno bilo reći kako se radi o autofikcijama. Nerviraju li te čitatelji koji razabiru samo prvi dio ove složenice, pa o tvojim tekstovima razmišljaju kao o pukim prilozima za biografiju?
Spadam u one osobe koje su u svome stvarnome životu magnet zanimljivim i bizarnim događajima. Pisac je onaj koji svoje iskustvo stavlja u centar svog zanimanja. Može on opisivati svoje lične doživljaje, a može opisivati svjetove koje je imaginirao, ali nezavisno od toga u centru njegovog zanimanja je lično iskustvo koje on u jeziku posreduje. Meni je svejedno kako će u formalnom smislu kritika odrediti moje pisanje, bitno mi je da moje rečenice vezuju pažnju čitatelja, i da se oni raduju mojim novim knjigama, a ja sam se uvjerio u to da takvih ima, i to u pristojnom broju.
KAD U GLAVI „POKIPI“
Imaš li radnu rutinu ili za pisaći stol sjedaš tek kad ti u glavi „pokipi“?
Pokušavam da se discipliniram i da pišem svakodnevno. Tako je već godinama. Nije bitno šta i koliko, važan mi je taj ritualni čin prevođenja nekog događaja u tekst. Nekad je potreba za pisanjem prirodna, i tada pišem s velikom lakoćom. A nekad se moram prisiliti da nešto završim. Tada proces pisanja zna biti mučan, ali poslije najčešće budem zadovoljan. A nekada imam potpuni blok, i tada nisam u stanju sastaviti suvislu rečenicu. I to se događa.
Na čemu trenutno radiš?
Već neko vrijeme pišem dnevnik čije fragmente sam objavljivao na sarajevskom portalu Žurnal. Trenutno je u Sarajevu stanje zaista uznemiravajuće, dnevno od virusa umire u prosjeku između 10 i 20 ljudi, što je više nego u ratu. Iščezavanje ljudi je tiho, bez drame, bez stvarnog žalovanja. Dakle, u tragičnom smo vremenu kad je, čini se, sve bitnije od pisanja. Ali istina je da se naša potreba za pisanjem uvećava upravo u ovakvim, tragičnim vremenima. Tako je bilo i u ratu. Pitanje je: odakle dolazi toliko jak nagovor na pisanje? Dnevnik mi je i zbog toga veliki književni izazov. I ne samo to. Nagovorio sam nekolicinu autorica i autora iz regije, do čijeg pisanja držim, da pišu svoje dnevnike, plan je da to bude zasebna edicija u kojoj će sve naše knjige u toku ove godine objaviti sarajevski Buybook.
Autor: Ivica Ivanišević, 07.04.2021.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
Dovoljno je vremena prošlo od tvoga povratka da se više ne možeš vaditi na neupućenost. Kakvima ti se čine književne prilike na ovim prostorima, koje bi autorice i autore bezrezervno preporučio?
Čitao sam lokalnu književnost u zadnje dvije godine. Postoji pristojan broj solidnih pisaca i spisateljica. Katastrofalna politička stvarnost ide na ruku piscima, jer je takva pogodna za književnost. Bio bi to nepristojno dug spisak važnih autorica i autora, pa ću se limitirati na ono što se piše i objavljuje u Hrvatskoj. Mislim da je izvrsno ono što pišete vi splitske autorice i autori, jug je probuđen (to bi se moglo reći i za Bosnu, zapravo Hercegovinu u kojoj se trenutno pišu zanimljivije knjige), a ja s velikim zanimanjem pratim ono što objavljuje Olja Savičević Ivančević, njenu poeziju i prozu podjednako. Marko Pogačar je napisao neke knjige koje su mi drage, posebno ova posljednja, „Latinoamericana“, to je zanimljiv tekst koji u sebi spaja priču, putopis, memoar i poeziju... U formalnom smislu osvježenje mi je prva knjiga koju je napisao A. Z. Stolica, „Blizina svega“.
Posebno su mi važne knjige koje piše Lana Bastašić, ona je već internacionalna književna zvijezda zahvaljujući izvrsnom romanu „Uhvati zeca“, objavila je sada i odličnu knjigu priča „Mliječni zubi“. Zanimljiva mi je i zbog njenog komplikovanog identiteta, koji zbunjuje čistunce, jer je geografski ili nacionalno, da kažem, disperzivna, pa nije sasvim jasno da li je hrvatska, bosanska ili srpska spisateljica. Mogao bih ovako nastaviti nadugo i naširoko, jer spisak autorica i autora koji mi se čine bitnim nije mali. Zapravo smo mogli cijeli jedan intervju samo o tome...
Ako bi tvoje proze trebalo okarakterizirati jednom riječju, onda mi se čini kako bi najmanje pogrešno bilo reći kako se radi o autofikcijama. Nerviraju li te čitatelji koji razabiru samo prvi dio ove složenice, pa o tvojim tekstovima razmišljaju kao o pukim prilozima za biografiju?
Spadam u one osobe koje su u svome stvarnome životu magnet zanimljivim i bizarnim događajima. Pisac je onaj koji svoje iskustvo stavlja u centar svog zanimanja. Može on opisivati svoje lične doživljaje, a može opisivati svjetove koje je imaginirao, ali nezavisno od toga u centru njegovog zanimanja je lično iskustvo koje on u jeziku posreduje. Meni je svejedno kako će u formalnom smislu kritika odrediti moje pisanje, bitno mi je da moje rečenice vezuju pažnju čitatelja, i da se oni raduju mojim novim knjigama, a ja sam se uvjerio u to da takvih ima, i to u pristojnom broju.
KAD U GLAVI „POKIPI“
Imaš li radnu rutinu ili za pisaći stol sjedaš tek kad ti u glavi „pokipi“?
Pokušavam da se discipliniram i da pišem svakodnevno. Tako je već godinama. Nije bitno šta i koliko, važan mi je taj ritualni čin prevođenja nekog događaja u tekst. Nekad je potreba za pisanjem prirodna, i tada pišem s velikom lakoćom. A nekad se moram prisiliti da nešto završim. Tada proces pisanja zna biti mučan, ali poslije najčešće budem zadovoljan. A nekada imam potpuni blok, i tada nisam u stanju sastaviti suvislu rečenicu. I to se događa.
Na čemu trenutno radiš?
Već neko vrijeme pišem dnevnik čije fragmente sam objavljivao na sarajevskom portalu Žurnal. Trenutno je u Sarajevu stanje zaista uznemiravajuće, dnevno od virusa umire u prosjeku između 10 i 20 ljudi, što je više nego u ratu. Iščezavanje ljudi je tiho, bez drame, bez stvarnog žalovanja. Dakle, u tragičnom smo vremenu kad je, čini se, sve bitnije od pisanja. Ali istina je da se naša potreba za pisanjem uvećava upravo u ovakvim, tragičnim vremenima. Tako je bilo i u ratu. Pitanje je: odakle dolazi toliko jak nagovor na pisanje? Dnevnik mi je i zbog toga veliki književni izazov. I ne samo to. Nagovorio sam nekolicinu autorica i autora iz regije, do čijeg pisanja držim, da pišu svoje dnevnike, plan je da to bude zasebna edicija u kojoj će sve naše knjige u toku ove godine objaviti sarajevski Buybook.
Autor: Ivica Ivanišević, 07.04.2021.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
Autor: Semezdin Mehmedinović
