Simonida Milojković: Elitna prostitucija u Hrvatskoj je tajna, a u Srbiji javna
Kad je prije trinaest godina na književnu scenu Srbije bivša novinarka Simonida Milojković lansirala svoj prvi roman, „Grabljivica“ je bila top tema kod naših susjeda zbog kontroverzne teme o kojoj progovara – elitne prostitucije.
„Ovo je ispovijest Violete, djevojke koja je iz jednog sela u Srbiji došla u Beograd i postala sponzoruša, a kasnije i prostitutka.
Nakon veze s poznatim kriminalcem i izlaska iz zatvora, ona odlazi u Frankfurt i zapošljava se u javnoj kući. Priča je istinita. Svi događaji i likovi su potpuno autentični.
Pogledaj. Možda ćeš u nekom kutku ovog ogledala ugledati svoj lik. Ne plaši se, promijenila sam ti ime“, stoji na koricama „Grabljivice“.
U trenutku kad skandal s elitnom prostitucijom po tko zna koji put potresa zemlje regije, a jedna od glavnih akterica je starleta Tijana Ajfon, koja je krajem svibnja uhićena jer je vodila djevojke na masovne orgije s čak 26 muškaraca, odlučili smo porazgovarati sa Simonidom o temi koja, otkako je svijeta i vijeka, uvijek iznova intrigira javnost.
Posljednjih tjedana zemlje regije po tko zna koji put potresa skandal elitne prostitucije. Koliko je ona rasprostranjena na području bivše Jugoslavije? Čini se da je to i više nego što mislimo.
Nažalost, prostitucije ima sve više. Pad životnog standarda dovodi i do pada morala. Život je postao pazar, a telo roba. Izgubila se sramota, nema osećaja stida, moralne kočnice se izgleda ne ugrađuju u homo sapiense nove generacije. Ljudi su oboleli od svedopuštenosti.
Što je s Hrvatskom? Kakva su vaša saznanja o našoj zemlji?
Slično je u celoj regiji. Samo što se u Hrvatskoj to radi tajno, a u Srbiji javno.
Je li novac glavni motiv zbog kojeg te djevojke odluče prodavati svoje tijelo?
Da. Želja za nerealnim i lažnim luksuznim životom koji se propagira u medijima dovodi devojke do stranputice, do ponora bez dna, do potpunog gubitka ljudskog dostojanstva.
Tko su sve njihovi klijenti? Iz kakvih slojeva društva dolaze?
Širok je dijapazon, od biznismena, političara i sportista do narkodilera i lopova.
Kako se kreću cijene za usluge tih cura?
Od deset evra do nekoliko hiljada eura. Najnižu cenu imaju one jadne žene koje rade na ulici. Najtužnija priča koju sam čula je da na železničkoj stanici u Beogradu jedna žena u godinama često pruža seksualnu uslugu u zamenu za obrok i bocu piva. Ništa manje strašna nije ni činjenica da u noćnim klubovima devojka često pođe u toalet za nekim muškarcem za koga se zna da ima kokain. Ona mu tu na licu mesta pruži seksualnu uslugu za crtu kokaina.
Među njima ima i onih koje nam se redovito smiješe s naslovnica časopisa i portala, sudjeluju u raznim reality programima... Njihova je cijena, pretpostavljam, zato i veća?
Da. Devojke se trude da postanu poznate kako bi im skočila cena i zato čine sve da se dokopaju medija. Reality programi su pravi rasadnici prostitutki. One otvoreno na televiziji govore o tome čime se bave i kolika je cena kojoj devojci.
Kako izgleda dogovaranje jednog takvog sastanka? Koje su djevojke najtraženije?
Makroi se dogovaraju s klijentom, devojka ode na adresu, odradi posao i za to dobije oko 50 posto cene. Retko koja radi samostalno, kriminalci organizuju i vode posao. Iz prostitucije je veoma teško izaći jer su uglavnom navučene na kokain i spremne su na sve da bi došle do droge. Tužno.
Jesu li jahte na Jadranu uistinu najčešća mjesta na kojima se odvija elitna prostitucija?
Jahte, hotelske sobe, vikendice… Reč „elitno“ i reč „prostitucija“ zapravo ne mogu i ne smeju biti u istoj rečenici. Ničeg elitnog nema u tome kada se jedan ili grupa muškaraca iživljava nad drogiranom devojkom. Jedna doktorka, ginekološkinja, pričala mi je da često noću pred vrata njene ginekološke klinike u Beogradu izbace iz auta unakaženu devojku s ozbiljnim povredama reproduktivnih organa koje hirurzi jedva nekako zakrpe. To su strašne stvari. U tim odnosima klijent–prostitutka ima mnogo sadizma.
Mislite li da će prostitucija jednog dana na ovom području biti legalizirana?
Nadam se da neće. Seks treba biti kruna ljubavi i bliskosti, a ne kupoprodajni odnos. Ljudi nisu roba.
Jedna ste od najčitanijih srpskih autorica, vaše su knjige štiva o kojima se još dugo govori. Sve je počelo 2007. kad ste napisali knjigu „Grabljivica“, koja je u kratkom vremenu postala hit na Balkanu, pa čak i u Engleskoj, prodana je u više od 200 tisuća primjeraka, a doživjela je i svoj nastavak. Je li vam bilo teško doći do djevojke koja vam je pristala ispričati svoju životnu priču? Kako ste zadobili njezino povjerenje?
Grabljivicu sam upoznala na jednoj kućnoj zabavi. Nas nekoliko devojaka ostalo je do kasno, malo se i popilo pa je razgovor postajao sve opušteniji i iskreniji. Razgovarale smo o muškarcima, a onda je ona počela da priča. Bila sam šokirana jer je spominjala poznate muškarce iz sveta politike, biznisa, kriminala… Imala je seksualne odnose s njima u zamenu za poklone, nakit, novac. Danas se takve devojke zovu starlete, a tada smo o njima govorili kao o sponzorušama. Radila sam kao novinarka u dnevnom listu Blic i zamolila sam je da mi dopusti da njenu priču objavim uz garanciju da će nen identitet biti sakriven. Pristala je. Kada smo se sledeći put sastale, shvatila sam da ima toliko materijala i da je bolje da napišem knjigu. Nekoliko meseci smo sedele i razgovarale, onda je prestala da se javlja.
Muškarac s kojim je bila u vezi učestvovao je u ubistvu srpskog premijera Zorana Đinđića. Bila je uhapšena i nekoliko meseci provela je u istražnom zatvoru. Nakon izlaska na slobodu počela je da se bavi klasičnom prostitucijom. Bila je navučena na kokain i nije videla drugi izlaz niti mogućnost da se vrati normalnom životu. Prvo je radila u ilegalnim javnim kućama u Beogradu, bila žrtva nasilja kriminalaca i makroa, a zatim je otišla u Nemačku, gde je prostitucija legalna. Provela sam sedam dana u Frankfurtu, obilazila sam javne kuće i razgovarala s njom i prostitutkama iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Tako je nastao roman „Grabljivica“, istinita i šokantna ispovest.
Kako vam je bilo uroniti u taj mučan svijet? Što vas je kao autoricu najviše šokiralo?
Šokiralo me je šta sve klijenti traže od prostitutke. Toliko ima bizarnih i bolesnih seksualnih fantazija da me je povremeno boleo želudac i imala sam nagon za povraćanjem. Ne začuđuje stoga što su gotovo sve prostitutke navučene na alkohol i drogu. Osoba čistog mozga to ne može raditi. Saosećala sam s tim devojkama, nisam ih osuđivala, nego žalila.
Pamtite li neki trenutak koji vas je najviše dirnuo?
Te 2008. godine u Frankfurtu na drugom spratu jedne javne kuće radile su devojke iz bivše Jugoslavije: iz Srbije, Hrvatske, BiH… Neke od njih bile su iz mešovitih brakova, u ratu su izgubile svoje domove, roditelje, braću, a poslom kojim su se bavile izdržavale su preživele članove svojih porodica. Volele su se i pomagale jedna drugoj. Bile su sestre po muci. Kada je jedna od njih umrla od heroina, grlile su se na sahrani, plakale i pevale pjesmu Lepe Brene „Jugoslovenka“. To je scena od koje srce puca.
Da je „Grabljivica“ postalala hit knjiga govori i to što upravo završavate scenarij za seriju od 12 nastavaka u kojoj ćete ispričati ovu priču. Kada je možemo očekivati na televiziji?
Epidemija je malo usporila pripreme za snimanje pa vam ne mogu dati nikakve informacije u vezi s rokovima. Svakako jedva čekam da na televiziji oživi neobična sudbina devojčice iz jednog malog planinskog sela koja dolazi u veliki grad, postaje sponzoruša, a potom završava u javnoj kući u Nemačkoj. Moj zadatak je da dam odgovor na pitanje kako je jedna dobra, inteligentna i talentovana devojčica postala prostitutka, narkomanka i alkoholičarka. I ona je, kao i ostale žene koje se bave time, proizvod političkog, ekonomskog i moralnog sunovrata. One su žrtve sastava koji je društvo stvorilo. Čini mi se da prodajući telo pokušavaju kupiti ljubav.
Jeste li se tijekom pisanja knjiga, s obzirom na to da obrađujete kontroverzne teme, ikad susreli s prijetnjama?
Ne. Junacima svojih knjiga menjam imena kako bih zaštitila i njih i sebe.
Čak 16 godina bavili ste se novinarstvom u jednim dnevnim novinama. Kako to da ste odlučili napustiti tu struku i posvetiti se pisanju? Na koju ste priču ili intervju najponosniji?
Novinarstvo je najbolji posao na svetu ako se na vreme ostavi. Žurnalistika je za mladog čoveka, a književnost zahteva izvesnu mudrost koju donosi životno iskustvo. Najznačajnije što sam pisala u novinama su ispovesti narkomana na lečenju koje su u nastavcima objavljivane. Sudbina jedne devojke me je inspirisala da napišem knjigu i pozorišnu predstavu „Ljubav u doba kokaina“, te ujedno počnem da održavam predavanja i organizujem tribine s ciljem prevencije narkomanije kod mladih.
Autori: Vinko Paić, Lenka Gospodnetić
Izvor: Slobodna Dalmacija
Foto: Emil Čonkić
„Ovo je ispovijest Violete, djevojke koja je iz jednog sela u Srbiji došla u Beograd i postala sponzoruša, a kasnije i prostitutka.
Nakon veze s poznatim kriminalcem i izlaska iz zatvora, ona odlazi u Frankfurt i zapošljava se u javnoj kući. Priča je istinita. Svi događaji i likovi su potpuno autentični.
Pogledaj. Možda ćeš u nekom kutku ovog ogledala ugledati svoj lik. Ne plaši se, promijenila sam ti ime“, stoji na koricama „Grabljivice“.
U trenutku kad skandal s elitnom prostitucijom po tko zna koji put potresa zemlje regije, a jedna od glavnih akterica je starleta Tijana Ajfon, koja je krajem svibnja uhićena jer je vodila djevojke na masovne orgije s čak 26 muškaraca, odlučili smo porazgovarati sa Simonidom o temi koja, otkako je svijeta i vijeka, uvijek iznova intrigira javnost.
Posljednjih tjedana zemlje regije po tko zna koji put potresa skandal elitne prostitucije. Koliko je ona rasprostranjena na području bivše Jugoslavije? Čini se da je to i više nego što mislimo.
Nažalost, prostitucije ima sve više. Pad životnog standarda dovodi i do pada morala. Život je postao pazar, a telo roba. Izgubila se sramota, nema osećaja stida, moralne kočnice se izgleda ne ugrađuju u homo sapiense nove generacije. Ljudi su oboleli od svedopuštenosti.
Što je s Hrvatskom? Kakva su vaša saznanja o našoj zemlji?
Slično je u celoj regiji. Samo što se u Hrvatskoj to radi tajno, a u Srbiji javno.
Je li novac glavni motiv zbog kojeg te djevojke odluče prodavati svoje tijelo?
Da. Želja za nerealnim i lažnim luksuznim životom koji se propagira u medijima dovodi devojke do stranputice, do ponora bez dna, do potpunog gubitka ljudskog dostojanstva.
Tko su sve njihovi klijenti? Iz kakvih slojeva društva dolaze?
Širok je dijapazon, od biznismena, političara i sportista do narkodilera i lopova.
Kako se kreću cijene za usluge tih cura?
Od deset evra do nekoliko hiljada eura. Najnižu cenu imaju one jadne žene koje rade na ulici. Najtužnija priča koju sam čula je da na železničkoj stanici u Beogradu jedna žena u godinama često pruža seksualnu uslugu u zamenu za obrok i bocu piva. Ništa manje strašna nije ni činjenica da u noćnim klubovima devojka često pođe u toalet za nekim muškarcem za koga se zna da ima kokain. Ona mu tu na licu mesta pruži seksualnu uslugu za crtu kokaina.
Među njima ima i onih koje nam se redovito smiješe s naslovnica časopisa i portala, sudjeluju u raznim reality programima... Njihova je cijena, pretpostavljam, zato i veća?
Da. Devojke se trude da postanu poznate kako bi im skočila cena i zato čine sve da se dokopaju medija. Reality programi su pravi rasadnici prostitutki. One otvoreno na televiziji govore o tome čime se bave i kolika je cena kojoj devojci.
Kako izgleda dogovaranje jednog takvog sastanka? Koje su djevojke najtraženije?
Makroi se dogovaraju s klijentom, devojka ode na adresu, odradi posao i za to dobije oko 50 posto cene. Retko koja radi samostalno, kriminalci organizuju i vode posao. Iz prostitucije je veoma teško izaći jer su uglavnom navučene na kokain i spremne su na sve da bi došle do droge. Tužno.
Jesu li jahte na Jadranu uistinu najčešća mjesta na kojima se odvija elitna prostitucija?
Jahte, hotelske sobe, vikendice… Reč „elitno“ i reč „prostitucija“ zapravo ne mogu i ne smeju biti u istoj rečenici. Ničeg elitnog nema u tome kada se jedan ili grupa muškaraca iživljava nad drogiranom devojkom. Jedna doktorka, ginekološkinja, pričala mi je da često noću pred vrata njene ginekološke klinike u Beogradu izbace iz auta unakaženu devojku s ozbiljnim povredama reproduktivnih organa koje hirurzi jedva nekako zakrpe. To su strašne stvari. U tim odnosima klijent–prostitutka ima mnogo sadizma.
Mislite li da će prostitucija jednog dana na ovom području biti legalizirana?
Nadam se da neće. Seks treba biti kruna ljubavi i bliskosti, a ne kupoprodajni odnos. Ljudi nisu roba.
Jedna ste od najčitanijih srpskih autorica, vaše su knjige štiva o kojima se još dugo govori. Sve je počelo 2007. kad ste napisali knjigu „Grabljivica“, koja je u kratkom vremenu postala hit na Balkanu, pa čak i u Engleskoj, prodana je u više od 200 tisuća primjeraka, a doživjela je i svoj nastavak. Je li vam bilo teško doći do djevojke koja vam je pristala ispričati svoju životnu priču? Kako ste zadobili njezino povjerenje?
Grabljivicu sam upoznala na jednoj kućnoj zabavi. Nas nekoliko devojaka ostalo je do kasno, malo se i popilo pa je razgovor postajao sve opušteniji i iskreniji. Razgovarale smo o muškarcima, a onda je ona počela da priča. Bila sam šokirana jer je spominjala poznate muškarce iz sveta politike, biznisa, kriminala… Imala je seksualne odnose s njima u zamenu za poklone, nakit, novac. Danas se takve devojke zovu starlete, a tada smo o njima govorili kao o sponzorušama. Radila sam kao novinarka u dnevnom listu Blic i zamolila sam je da mi dopusti da njenu priču objavim uz garanciju da će nen identitet biti sakriven. Pristala je. Kada smo se sledeći put sastale, shvatila sam da ima toliko materijala i da je bolje da napišem knjigu. Nekoliko meseci smo sedele i razgovarale, onda je prestala da se javlja.
Muškarac s kojim je bila u vezi učestvovao je u ubistvu srpskog premijera Zorana Đinđića. Bila je uhapšena i nekoliko meseci provela je u istražnom zatvoru. Nakon izlaska na slobodu počela je da se bavi klasičnom prostitucijom. Bila je navučena na kokain i nije videla drugi izlaz niti mogućnost da se vrati normalnom životu. Prvo je radila u ilegalnim javnim kućama u Beogradu, bila žrtva nasilja kriminalaca i makroa, a zatim je otišla u Nemačku, gde je prostitucija legalna. Provela sam sedam dana u Frankfurtu, obilazila sam javne kuće i razgovarala s njom i prostitutkama iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Tako je nastao roman „Grabljivica“, istinita i šokantna ispovest.
Kako vam je bilo uroniti u taj mučan svijet? Što vas je kao autoricu najviše šokiralo?
Šokiralo me je šta sve klijenti traže od prostitutke. Toliko ima bizarnih i bolesnih seksualnih fantazija da me je povremeno boleo želudac i imala sam nagon za povraćanjem. Ne začuđuje stoga što su gotovo sve prostitutke navučene na alkohol i drogu. Osoba čistog mozga to ne može raditi. Saosećala sam s tim devojkama, nisam ih osuđivala, nego žalila.
Pamtite li neki trenutak koji vas je najviše dirnuo?
Te 2008. godine u Frankfurtu na drugom spratu jedne javne kuće radile su devojke iz bivše Jugoslavije: iz Srbije, Hrvatske, BiH… Neke od njih bile su iz mešovitih brakova, u ratu su izgubile svoje domove, roditelje, braću, a poslom kojim su se bavile izdržavale su preživele članove svojih porodica. Volele su se i pomagale jedna drugoj. Bile su sestre po muci. Kada je jedna od njih umrla od heroina, grlile su se na sahrani, plakale i pevale pjesmu Lepe Brene „Jugoslovenka“. To je scena od koje srce puca.
Da je „Grabljivica“ postalala hit knjiga govori i to što upravo završavate scenarij za seriju od 12 nastavaka u kojoj ćete ispričati ovu priču. Kada je možemo očekivati na televiziji?
Epidemija je malo usporila pripreme za snimanje pa vam ne mogu dati nikakve informacije u vezi s rokovima. Svakako jedva čekam da na televiziji oživi neobična sudbina devojčice iz jednog malog planinskog sela koja dolazi u veliki grad, postaje sponzoruša, a potom završava u javnoj kući u Nemačkoj. Moj zadatak je da dam odgovor na pitanje kako je jedna dobra, inteligentna i talentovana devojčica postala prostitutka, narkomanka i alkoholičarka. I ona je, kao i ostale žene koje se bave time, proizvod političkog, ekonomskog i moralnog sunovrata. One su žrtve sastava koji je društvo stvorilo. Čini mi se da prodajući telo pokušavaju kupiti ljubav.
Jeste li se tijekom pisanja knjiga, s obzirom na to da obrađujete kontroverzne teme, ikad susreli s prijetnjama?
Ne. Junacima svojih knjiga menjam imena kako bih zaštitila i njih i sebe.
Čak 16 godina bavili ste se novinarstvom u jednim dnevnim novinama. Kako to da ste odlučili napustiti tu struku i posvetiti se pisanju? Na koju ste priču ili intervju najponosniji?
Novinarstvo je najbolji posao na svetu ako se na vreme ostavi. Žurnalistika je za mladog čoveka, a književnost zahteva izvesnu mudrost koju donosi životno iskustvo. Najznačajnije što sam pisala u novinama su ispovesti narkomana na lečenju koje su u nastavcima objavljivane. Sudbina jedne devojke me je inspirisala da napišem knjigu i pozorišnu predstavu „Ljubav u doba kokaina“, te ujedno počnem da održavam predavanja i organizujem tribine s ciljem prevencije narkomanije kod mladih.
Autori: Vinko Paić, Lenka Gospodnetić
Izvor: Slobodna Dalmacija
Foto: Emil Čonkić
Autor: Simonida Milojković
