Napomena: razgovor je vođen u decembru 2016. godine i pred vama je deo intervjua.

Novi roman „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ Slavenke Drakulić literarni je hommage toj velikoj ženi čiji je život obilježila bolest, brak s najznačajnijim znanstvenikom 20. stoljeća, depresija. Knjiga stoji u redu s drugim iznimnim ženama koje su obilježile prošlo stoljeće, poput Fride Kalo i Dore Mar, o kojima je autorica također pisala. Slavenka Drakulić (1949) u svojim se publicističkim knjigama uglavnom bavila postkomunizmom i ratom, dok je u književnim djelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi. Kao novinarka objavila je tekstove u prestižnim časopisima i novinama poput The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books, Suddeutsche Zeitung, Internazionale te u lokalnim medijima.

Njezina prva publicistička knjiga „Smrtni grijesi feminizma“ iz 1984. jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“, po kojoj je rađena hvaljena predstava u ZKM-u Dine Mustafića, „Balkan Express“, „Cafe Europa“, „Oni ne bi mrava zgazili“, za koju je na Sajmu knjiga u Lajpcigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje, „Tijelo njenog tijela“ i „Basne o komunizmu“.

Objavila je romane „Hologrami straha“, „Mramorna koža“ (koja je nedavno bila proglašena nepoćudnom da bi ušla u lektiru), „Božanska glad“, „Kao da me nema“, „Frida ili o boliׅ“, „Optužena“ i „Dora i Minotaur“. S autoricom smo razgovarali o novom romanu, stanju u medijima i feminističkom odgovoru na duboko problematičnu političku zbilju.

Gospodo Drakulić, nakon Fride Kalo i Dore Mar književno ste obradili lik Mileve Ajnštajn. Njihova nit poveznica svakako je inherentan patrijarhat i bol, kao i veze s kreativnim i inteligentnim muškarcima koji su u nekoj krajnosti i narcisoidni, oprostite ako banalno psihologiziram. Veže ih i nužna, u širem smislu shvaćena – autodestrukcija, ako smijem primijetiti. Što još?

Zanimale su me te tri žene ali i odnos s muškarcima koji se smatraju genijima. Njihovi doživljaji odnosa napisani su iz njihove perspektive. Jer ih taj odnos i društvene okolnosti bitno određuju. Odnos dvoje kreativaca puno je bogatiji i kompleksniji i ne može se svesti na samo jednu dimenziju. Mislim da Frida Kalo nije bila autodestruktivna, bila je snažna i borbena, odupirala se okolnostima i ljudima, išla je protiv struje. Paradoksalno, snagu za to dala joj je – bolest. Niti Milevu Marić nisam tako doživjela. Ona je jednostavno u jednom času iskusila težak udarac, ali reagirala je posve različito od Fride. Ostala je psihički slomljena. Jedino je Dora, čini se, imala nešto autodestruktivno u sebi – ako već psihologiziramo. Samo što je meni bilo važno dramatizirati i njihov život i osvijetliti ga kroz neke važne ili zanimljive trenutke u njihovim životima. Ima još takvih žena odnosno veza, kipari Kamij Klodel i Ogist Roden, pijanistica Klara i kompozitor Robert Šuman ili pjesnici Silvija Plat i Ted Hjuz.

Dokument kojim otvarate roman „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ je Ajnštajnovo pismo Milevi u kojemu se on razotkriva kao mizogini idiot. Kako je izgledala priprema tog romana? Je li vam od početka bio jasan njezin glas?

Dokument o kojem govorite, pismo s uvjetima koje postavlja Milevi kako bi ostali zajedno nakon jedanaest godina braka i petnaest godina zajedništva, zbilja je strašan. On u detalje propisuje njezine obaveze, od pranja veša do ulaska u sobu i načina na koji mu se obraća. Zanimljivo je da je to pismo izašlo na vidjelo tek 1986, kad su oboje odavno bili mrtvi, i da je izazvalo zgražanje javnosti. Albert Ajnštajn prvi je znanstvenik zvijezda u modemom smislu, uz to i društveno angažiran kao pacifist i antifašist. Znalo se i da je bio sklon ženama, znalo se za njegove brojne veze i Milevinu izuzetnu ljubomoru. Ali ne i da ju je pred kraj njihova braka tako okrutno ponizio.

Međutim, i to pismo treba staviti u kontekst. Ne bih ga željela pravdati, ali brak im je ionako već dvije godine bio pred raspadom. Albert je znao biti nagao i neugodan, danas bi se reklo socijalno neprilagođen, i to mu je često stvaralo neprilike, naročito u mladosti. Ovo je pismo ekstremno, da, ali nije bio više mizogin od muškaraca svog vremena, Mileva je bila kolegica sa studija, poštovao ju je i surađivali su. Gajio je veliko poštovanje za Mariju Kiri. Kad je Milevi napisao to pismo, bio je u vezi s rođakinjom Elsom, kojom se kasnije oženio. Jednostavno rečeno, želio se osloboditi supruge. Budući da se još nije odlučio za razvod, pokušao ju je svesti na kućnu pomoćnicu. Vrijeme u kojem su živjeli i okolnosti davali su mu za pravo. Mileva je bila financijski ovisna o njemu i on je toga posve bio svjestan dok je pisao uvjete. Ipak, smogla je snage i odlučila ga napustiti.

Ipak, roman njeguje i određenu empatiju prema njemu. Iz čega se ona crpi? Albert je, tako izgleda, nju ipak financirao do kraja života, unatoč raznim otporima? Unatoč razvodu, ostala je ovisna o njemu...

On je bio muškarac toga vremena i tako se ponašao. Ne odmah, nego tek kad je došao do položaja i ugleda. Čini se kao da mu je slava godila, iako je koketirao sa skromnošću. Muškarcu koji se u mladosti osjećao izopćenim godila je pažnja, naročito ženska. A s Milevinom sve izraženijom psihičkom bolešću i posvećenošću djeci izgubio je ono najdragocjenije što ih je vezalo, partnerstvo u znanstvenim istraživanjima. U nekim se stvarima pokazao nezrelom osobom, to stoji. Međutim, ponio je svoj dio odgovornosti, barem financijske. Otkad je Mileva 1914. godine, nakon tog fatalnog pisma, odlučila napustiti ga i povesti sa sobom njihova dva sina, on ih je izdržavao. Ponekad uz velike poteškoće. Bilo mu je jasno da ona ne može zarađivati dovoljno za život.