Nakon umjetnica Fride Kalo i Dore Mar u novom ste se biografskom romanu posvetili nesuđenoj znanstvenici Milevi Ajnštajn rođenoj Marić. Je li ona bila žrtva Alberta Ajnštajna, svog karaktera ili nesretnih okolnosti?

Ni u jednom od tri spomenuta romana nije mi bio cilj pokazati ženu samo kao žrtvu, niti se može reći da su Frida i Dora bile isključivo žrtve muškaraca s kojima su živjele. Zanimali su me kreativni parovi, što se događa kad dvoje talentiranih ljudi živi i stvara zajedno i kako se dogodi da žena – recimo, Dora Mar – u toj vezi izgubi sebe. Naravno, tu su i okolnosti koje su u to vrijeme, prije nekih osamdeset godina, rijetko ženama išle u prilog. Ali i sam njihov karakter.

Ove su tri žene vrlo različite, kao i njihov život. Frida Kalo postala je ikona! Tko se još sjeća njezina muža, u to vrijeme slavnog slikara Dijega Rivere? Ona se u svom braku nije odrekla slikanja i Dijego ju je u tome podržavao. Borila se s bolešću i to joj je bio najveći problem. U odnosu na nju, za Doru bi se moglo reći da je bila slabija, popustljivija osoba, fascinirana Pikasovim genijem do granice mazohizma. Mileva Marić Ajnštajn bila je također talentirana matematičarka i fizičarka, ali startna pozicija ipak joj nije bila jednaka kao Albertova. U njezinu su slučaju, čini mi se, okolnosti kao što je smrt prvog djeteta i njezino psihičko stanje nakon toga odigrale vrlo važnu ulogu u odustajanju od znanstvene karijere.

Jeste li se u knjizi o Milevi Ajnštajn striktno držali dostupnih činjenica o njezinu životu?

Biografija je u ovakvim romanima zadani okvir i nema razloga da je se ne držim. Dapače, činjenice mi ne smetaju, nego pomažu. Moj je posao povijesnu ličnost oživiti na sasvim drugačiji način od biografa. Činim to literarizirajući odnosno dramatizirajući pojedine događaje iz njezina života koji mi se čine važnima. I tako pokušavam doći do odgovora zašto je njezin život išao baš tim putem. No treba imati na umu da se ipak radi o literarnoj interpretaciji lika.

Upravo su nevjerojatni uvjeti koje Albert Ajnštajn postavlja svojoj zakonitoj supruzi Milevi u srpnju 1914, gdje stoji i rečenica: prestat ćeš mi se obraćati, ukoliko ja to zatražim. Je li to mogla napisati normalna osoba?

Toliko je o njemu napisano, a i svi se biografi slažu da je bio osebujan čovjek, sklon ispadima zbog kojih bi mu kasnije bilo žao. On je svoje uvjete za život s Milevom stavio na papir, mnogi muškarci jednako se ponašaju, ali ne ostavljaju pisani trag. Mileva se nakon jedanaest godina braka našla u teškoj situaciji. Budući da nije diplomirala niti bila zaposlena, bila je financijski potpuno ovisna o njemu. Zato je prvo pristala na te njegove okrutne uvjete, ali se odmah predomislila. U njoj se probudio ponos i odlučila je da neće dozvoliti da je ponižava. Napustila ga je.

U romanu se više bavite Milevom, manje Albertom Ajnštajnom. Ali što možete reci u njegovu obranu?

Roman je pisan iz Milevine perspektive, i to samo od napuštanja Alberta – od 1914. do 1933. godine. Željela sam čitateljicama približiti njezine osjećaje u ključnim trenucima njezina života. Ona je tog čovjeka i dalje voljela, i dalje su komunicirali, svađali se i mirili. Imali su dva sina, od kojih je onaj mlađi, Eduard, bio slaba zdravlja. Albertu su dječaci nedostajali, jako ih je volio, ali nije nalazio dovoljno vremena za njih. Osim toga, njegova druga supruga i daljnja rođakinja Elsa nije ga ohrabrivala u brizi za dječake. U svakom slučaju treba reći da je Albert Ajnštajn izdržavao Milevu i njihova dva sina – često uz proteste, doduše. Također joj je prepustio novac od Nobelove nagrade.

I tema abortusa nekako lebdi iznad priče o životu Mileve Marić. Mislite li da bi njen život išao drugim tijekom da je pobacila svoje prvo dijete rođeno u tajnosti izvan braka?

Možemo samo nagađati o tome. Koliko se zna, Mileva nije nikada govorila o tome da želi brak i djecu, samo znanstvenu karijeru. Ali nema nikakvih svjedočanstava ili pisama koja bi upućivala na to da su njih dvoje u bilo kojem trenutku pomišljali na pobačaj. Veselili su se djetetu. No da se saznalo za izvanbračnu djevojčicu, u Švicarskoj gdje su živjeli doživjeli bi društvenu osudu, a on bi teško dobio posao. Ionako je imao problema sa zapošljavanjem, njegovi profesori nisu mu željeli napisati preporuke. Zato su se potrudili skloniti djevojčicu k njenim roditeljima koji su živjeli u Novom Sadu.

U romanu pišete i da je Mileva pohađala isključivo mušku gimnaziju u Zagrebu, što je bila iznimka za koju se izborio njen otac. Otada je prošlo nešto više od stotinak godina, a sada opet slušamo zagovaratelje odvojenih muških i ženskih škola?

Ona je dobila dozvolu ministarstva da pohađa samo satove fizike u muškoj gimnaziji. Smatralo se da žene fizika ne zanima. Danas čovjek ima osjećaj da se društvo kreće unatrag, a ne naprijed. Ne vjerujem da podijeljene škole, osim što pridonose daljnjim podjelama u društvu, mogu dobro pripremiti djecu na život. Predavala sam neko vrijeme u SAD na ženskom koledžu pa imam iskustvo. Međutim, u Hrvatskoj je utjecaj Katoličke crkve toliki da se ne bih čudila da se sutra izglasa takav zakon.

O Milevi Marić donedavno se malo znalo. Sada ipak o njoj postoji opera, drama, Vaš roman... Odakle interes za nju?

Teško je reći... vjerojatno potreba da se bavimo zanemarenim ženama iz prošlosti koje su pokušale nešto postići, napraviti karijeru, ali im tadašnje društvo to nije omogućilo. Mogli bismo štošta naučiti iz toga, na primjer koliko je bilo teško doći do toga da sve žene imaju pravo studiranja. Danas se to smatra normalnim i mlada generacija je nesvjesna da ženska prava nikada nisu zagarantirana. Pogledajte samo što govori novi američki predsjednik. Ili kamo vode rasprave o pravu na pobačaj kod nas.

Autor: Denis Derk
Izvor: Večernji list, 19. 11. 2016.