Sofi Goldberg o inspiraciji za roman „Mesečina nad Istanbulom“

Ventura Eskenazi je stigla u Meksiko 1927. godine, pa je Sofi čitala o periodu posle Meksičke revolucije, o tadašnjoj ekonomskoj situaciji u zemlji, o imigracionim zakonima u to vreme kako bi shvatila koji su bili tadašnji uslovi za imigrante i koje su se procedure poštovale, „a, osim toga, dugo sam sedela i prisećala se svih večernjih razgovora koje sam imala sa bakom. Odlazila bih da prespavam kod nje, a ona bi mi pričala priče iz svog života“, rekla je autorka.
„Moja baka je otišla u Istanbul potpuno sama, nakon što ju je porodica preko pisama verila za Lasara Karilja. On je takođe bio Turčin, koji je već nekoliko godina živeo tamo, ali su mu nedostajali turski običaji i kuhinja. Poslao je pismo njenoj porodici i pitao da li poznaju neku ženu koja bi bila voljna da ode u Meksiko i uda se za njega. Tako porodica Kariljo upoznaje porodicu Eskenazi i sklapaju dogovor o braku, a par se upoznao preko fotografija i pisama. Moju baku su poslali samu na put, dok je cela njena porodica ostala u Turskoj. Zapravo, i danas sva moja rodbina sa majčine strane živi u Istanbulu.
Kada je započeo njen novi život u Meksiku, prvo je morala da se zaljubi u čoveka koga uopšte nije poznavala. Vremenom je upoznala i svog muža i nove začine i ukuse koje je uvrstila u svoje recepte. Naučila je nov jezik, zamenila burku maramama Meksikanki, a džamije crkvama. Promenila je čitavo svoje okruženje i svakodnevni život. Zaljubila se u mango i lobodu, u nov način života i u svoga muža. Imali su dvoje dece: Moisesa i Haski. Nažalost, sa 27 godina ostala je udovica i započela novu avanturu o kojoj vredi slušati. Nakon nekoliko godina se udala za Nisima Elkaima i sa njim dobila ćerku Meri Elkaim, moju majku, i tako počinje i moja priča.
Venturu je na njenom čudesnom putovanju pratio sanduk koji je ponela sa sobom iz Turske, prepun nada za bolji život i pun stvari koje joj je njena porodica poslala kao miraz. Pošto nisu bili imućni, sve žene u porodici su se skupile kako bi joj izvezle jastuke, čaršave i peškire i sve to je sa sobom ponela u miraz. Taj sanduk može da pripoveda o čitavom njenom životu, njenim gubicima, selidbama i nostalgiji, pošto je svuda išao sa njom.
Nekoliko godina pošto je baka umrla, tražila sam od majke taj sanduk jer mi je bilo jako važno da ga sačuvam. Sada je on na posebnom mestu u mojoj kući, kada ga otvorim, miriše na Venturu, na njene priče i uspomene koje je sa mnom toliko puta delila. “
Autorka kaže da je bila srećna što je mogla da ode u Istanbul i upozna rodbinu sa majčine strane i da otad svake dve ili tri godine odlazi tamo sa mužem i decom. „Kada sam otišla prvi put, na svakom koraku kroz uske uličice Istanbula, kroz naselja, pijace i velike tržnice, osećala sam da je Ventura sa mnom, i miris gardenija koji ju je uvek pratio. Osećala sam dodir njene kože na svojoj dok me drži za ruku i da mi govori ‘sve ono o čemu sam ti pričala sad i sama možeš da doživiš’. Bilo je to posebno iskustvo za mene, petnaest dana nisam mogla da prestanem da plačem jer mi je baka užasno nedostajala dok sam bila u zemlji za kojom je ona godinama čeznula.
Osećaj pripadnosti je veoma bitan ‒ kad znamo da pripadamo jednoj zajednici, jednoj zemlji koju volimo i koja voli nas. Kroz potragu koju sam prošla, moj identitet mi je postao vrlo jasan – znam odakle potičem i zašto sam ovde“.
Autor: Elena Bialostocki
Izvor: enlacejudio.com



















