„Tigrova žena“ – Legende, mitovi, smrtnost i tigar
Roman Tee Obreht, ovenčan je nagradom „Orindž“
Roman „Tigrova žena“ Tee Obreht mlade američke spisateljice, dobitnice ovogodišnje britanske „Orindž“ nagrade nedavno je objavljen u izdanju „Lagune“ i prevodu Dubravke Srećković Divković. Obrehtova je sa svojih 25 godina najmlađi autor koji je dobio ovu nagradu. „Orindž“ nagrada se već 16 godina dodjeljuje ženama autorkama iz cijelog svijeta. Romanom „Tigrova žena“ o nedavnim sukobima na Balkanu, praznovjerju ona je apsolutno iznenadila prije svega književni svijet Amerike.
„Tigrova žena“ je roman o mladoj doktorki Nataliji Stefanović i njenom putovanje sa prijateljicom Zorom u nekada svoju a sada susjednu zemlju, u okviru humanitarne misije. Priča je smještena u vrijeme „poslije građanskog rata“, dešava se na Balkanu, u zemlji koja nije identifikovana, mada se prepoznaju motivi Beograda, Srbije, Hrvatske i Dalmacije). Glavna junakinja, koja pripovijeda roman u prvom licu, suočena je s neobičnim okolnostima koje okružuju smrt njenog djeda s kojim je razvila vrlo blizak odnos još kao djevojčica. Poslije djedove smrti Natalija se vraća u selo u kojem je rođen njen djed. Tu saznaje za narodnu priču o jednom tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrata u gradu poslije bombardovanja i terorisao selo, te o stvorenju koje je navodno bila njegova supruga – jednu gluvonijemu ženu. Većina junaka romana misteriozno je povezana sa neobičnim likom besmrtnog čovjeka Gavrana Gajla.
Napregnutost prvih stranica – oprezno stupanje aktera oko svih bolnih i mučnih tema i neizvjesnost neznanja šta ko o kome misli, a što će majstorski biti ostavljeno da lebdi u vazduhu sve do posljednjih stranica – dvostruki je uvod: u pomenutu „faktografsku“ priču o ratu i njegovim produženim dejstvima na ljude, te u „magijski“ sloj koji započinje smrću Natalijinog djeda u nepoznatom mjestu, pod nepoznatim okolnostima. U ovom drugom sloju pripovijesti smjenjuje se više povezanih priča, pretežno zasnovanih na folklornoj mitologiji, ali i na epici narodne poezije: prije svega stožerne pripovijesti o besmrtnom čovjeku i o Tigrovoj ženi. U obje te priče-okosnice prepoznajemo realistične elemente, „seosku legendu“ koja je na osnovu nečega morala nastati, i zapravo baš te sekvence i jesu one koje prikazuju rat u onoj najstvarnijoj ravni, gledanoj iz ugla onostranog. U „međupričama“ – o Dariši Medvedu, o kasapinu Luki, o apotekaru – Tea Obreht se prividno približava faktografskom izlaganju lokalnih narodnih predanja i otkriva duboki svijet epike, zajedno s junacima natprirodnih atributa.
O „Tigrovoj ženi“ već se pojavio značajan broj kritičkih napisa, pozitivnih, čak ushićenih, ali u priličnoj mjeri neusaglašenih kada treba odrediti žanr romana. Dok ga jedni tretiraju kao „magijski realizam u tradiciji Gabrijela Garsije Markesa“ ili Isaka Baševisa Singera, drugi procjenjuju da je više riječ o „jednom izuzetno gipkom istraživanju alegorije i mita“, te da je riječ o balkanskoj „Hiljadu i jednoj noći“. Možda je najpribližnija istini tvrdnja kritičara „Njujork tajmsa“: da „nije nužno vraćati se vjekovima unatrag da bi se pronašla istorija transformisana u mit; taj proces može se odigrati i u rasponu jednog ljudskog vijeka ukoliko imamo darovitog posmatrača koji će ga zabilježiti“. A, o nastanku romana „Tigrova žena“ Tea Obreht kaže:
- U proljeće 2007, inspirisana dokumentarcem „National Geographica“ o sibirskim tigrovima, napisala sam „Tigrovu ženu“ u obliku kratke priče. Ta prva inkarnacija bila je o mladom gluvonijemom cirkuskom radniku koji dolazi u selo u potrazi za odbjeglim tigrom sa kojim je nastupao. Priča je bila loše primljena i napisala sam je više kao nacrt, i shvatila sam da je forma zaista premala za ono što sam željela da napišem. U to vrijeme pisanje mi je bilo kao sredstvo za nošenje sa bolom zbog gubitka djeda i radila sam na nekim stranicama za roman o čovjeku koji ne može umrijeti. Spojila sam tri projekta zajedno, samo da vidim kakav će biti rezultat i shvatila sam da sva tri narativna toka pripadaju zaista istoj priči.
„Tigrova žena“ je bogata temama ljubavi, legende i smrtnosti, a posebno mjesto u romanu ima lik besmrtnog čovjeka, Gavrana Gajla.
- Arhetip o besmrtnom čovjeku se pojavljuje u narodnim pričama u brojnim kulturama širom svijeta, obično u pričama koje dovode u pitanje neophodnost smrti. Ja sam ga u početku posmatrala kao prilično zlokobnog karaktera, on je vjesnik smrti, na kraju krajeva, ko želi da ga čuje? Ali, kako sam više vremena provodila sa tim likom, završila sam sa fokusom na priču o njegovom prokletstvu i stavu prema svom sopstvenom životu i životima drugih, tvrdi autorka.
U „Tigrovoj ženi“ autorka pokazuje da se često, kad životne okolnosti postanu nepodnošljive, okrećemo pričama. A u takvim trenucima istina i stvarnost postaju manje važne od mitova koje stvaramo.
- Mit je često divan mehanizam za razumijevanje i bavljenje stvarnošću, ljudi kreiraju i uljepšavaju priče da bi se lakše izborili u trenucima velikih sukoba – tvrdi Tea Obreht.- Priče koje govorimo svaki dan kao anegdote postaju lični mitovi o našim životima, htjeli to ljudi ili ne da prihvate. To je zapravo jedna od stvari o kojima se “Tigrova žena” bavi . Povrh toga, veza između mita i stvarnosti je prilično rasprostranjena briga svih pripovjedača: kada pišete knjigu, svijet koji ste stvorili čitaoci prihvaju kao privremenu realnost. A, alegorija je divan način da se govori o suštini stvari, bez zalaženja u aktuelnosti, politike i specifičnosti. Jer, ponekad poželite samo da ispričate priču bez potrebe da objasnte sebe.
Roman „Tigrova žena“ u velikoj mjeri korespondira sa „Knjigom o džungli“ Radjarda Kiplinga: djeda glavne junakinje Natalije uvijek je sa sobom nosio ovaj Kiplingov roman koji je dobio kao dijete, a poput Šir Kana, Radjardovog tigra ubice i kod Obrehtove postoji tigar zvijer. O vezama i uticajima romana Radjarda Kiplinga na njen prvenac, Tea Obreht kaže:
- Kao dijete pročitala sam „Knjigu o džungli“ i ta knjiga je imala veoma solidno prisustvo u mom književnom razvoju. Mislim da se ovaj roman vrlo prirodno ukršta sa određenim elementima „Tigrove žene“. Knjiga je ključ za razumevanje lika djeda u mladosti i o tome šta je bio tigar, ali kako je zaplet napredovao, onda se iznenada to značenje pojačalo.
Tea Obreht (rođena Barjaktarević) rodila se u Beogradu 1985, kao osmogodišnja devojčica sa porodicom se preselila na Kipar, a potom u Egipat, da bi se od svoje dvanaeste godine nastanila u Itaki, u SAD. Tamo je završila koledž i počela da se bavi pisanjem. Njene kratke priče objavljene su u „Njujorkeru“, „Atlantiku“, „Harpersu“ i „Gardijanu“, a uvrštene su u „Antologiju najboljih američkih kratkih priča“. Prošle godine „Njujorker“ ju je uvrstio u grupu 20 najboljih američkih pisaca fikcije ispod 40 godina.
Autor: V. Ognjenović
Roman „Tigrova žena“ Tee Obreht mlade američke spisateljice, dobitnice ovogodišnje britanske „Orindž“ nagrade nedavno je objavljen u izdanju „Lagune“ i prevodu Dubravke Srećković Divković. Obrehtova je sa svojih 25 godina najmlađi autor koji je dobio ovu nagradu. „Orindž“ nagrada se već 16 godina dodjeljuje ženama autorkama iz cijelog svijeta. Romanom „Tigrova žena“ o nedavnim sukobima na Balkanu, praznovjerju ona je apsolutno iznenadila prije svega književni svijet Amerike.
„Tigrova žena“ je roman o mladoj doktorki Nataliji Stefanović i njenom putovanje sa prijateljicom Zorom u nekada svoju a sada susjednu zemlju, u okviru humanitarne misije. Priča je smještena u vrijeme „poslije građanskog rata“, dešava se na Balkanu, u zemlji koja nije identifikovana, mada se prepoznaju motivi Beograda, Srbije, Hrvatske i Dalmacije). Glavna junakinja, koja pripovijeda roman u prvom licu, suočena je s neobičnim okolnostima koje okružuju smrt njenog djeda s kojim je razvila vrlo blizak odnos još kao djevojčica. Poslije djedove smrti Natalija se vraća u selo u kojem je rođen njen djed. Tu saznaje za narodnu priču o jednom tigru koji je pobjegao iz zoološkog vrata u gradu poslije bombardovanja i terorisao selo, te o stvorenju koje je navodno bila njegova supruga – jednu gluvonijemu ženu. Većina junaka romana misteriozno je povezana sa neobičnim likom besmrtnog čovjeka Gavrana Gajla.
Napregnutost prvih stranica – oprezno stupanje aktera oko svih bolnih i mučnih tema i neizvjesnost neznanja šta ko o kome misli, a što će majstorski biti ostavljeno da lebdi u vazduhu sve do posljednjih stranica – dvostruki je uvod: u pomenutu „faktografsku“ priču o ratu i njegovim produženim dejstvima na ljude, te u „magijski“ sloj koji započinje smrću Natalijinog djeda u nepoznatom mjestu, pod nepoznatim okolnostima. U ovom drugom sloju pripovijesti smjenjuje se više povezanih priča, pretežno zasnovanih na folklornoj mitologiji, ali i na epici narodne poezije: prije svega stožerne pripovijesti o besmrtnom čovjeku i o Tigrovoj ženi. U obje te priče-okosnice prepoznajemo realistične elemente, „seosku legendu“ koja je na osnovu nečega morala nastati, i zapravo baš te sekvence i jesu one koje prikazuju rat u onoj najstvarnijoj ravni, gledanoj iz ugla onostranog. U „međupričama“ – o Dariši Medvedu, o kasapinu Luki, o apotekaru – Tea Obreht se prividno približava faktografskom izlaganju lokalnih narodnih predanja i otkriva duboki svijet epike, zajedno s junacima natprirodnih atributa.
O „Tigrovoj ženi“ već se pojavio značajan broj kritičkih napisa, pozitivnih, čak ushićenih, ali u priličnoj mjeri neusaglašenih kada treba odrediti žanr romana. Dok ga jedni tretiraju kao „magijski realizam u tradiciji Gabrijela Garsije Markesa“ ili Isaka Baševisa Singera, drugi procjenjuju da je više riječ o „jednom izuzetno gipkom istraživanju alegorije i mita“, te da je riječ o balkanskoj „Hiljadu i jednoj noći“. Možda je najpribližnija istini tvrdnja kritičara „Njujork tajmsa“: da „nije nužno vraćati se vjekovima unatrag da bi se pronašla istorija transformisana u mit; taj proces može se odigrati i u rasponu jednog ljudskog vijeka ukoliko imamo darovitog posmatrača koji će ga zabilježiti“. A, o nastanku romana „Tigrova žena“ Tea Obreht kaže:
- U proljeće 2007, inspirisana dokumentarcem „National Geographica“ o sibirskim tigrovima, napisala sam „Tigrovu ženu“ u obliku kratke priče. Ta prva inkarnacija bila je o mladom gluvonijemom cirkuskom radniku koji dolazi u selo u potrazi za odbjeglim tigrom sa kojim je nastupao. Priča je bila loše primljena i napisala sam je više kao nacrt, i shvatila sam da je forma zaista premala za ono što sam željela da napišem. U to vrijeme pisanje mi je bilo kao sredstvo za nošenje sa bolom zbog gubitka djeda i radila sam na nekim stranicama za roman o čovjeku koji ne može umrijeti. Spojila sam tri projekta zajedno, samo da vidim kakav će biti rezultat i shvatila sam da sva tri narativna toka pripadaju zaista istoj priči.
„Tigrova žena“ je bogata temama ljubavi, legende i smrtnosti, a posebno mjesto u romanu ima lik besmrtnog čovjeka, Gavrana Gajla.
- Arhetip o besmrtnom čovjeku se pojavljuje u narodnim pričama u brojnim kulturama širom svijeta, obično u pričama koje dovode u pitanje neophodnost smrti. Ja sam ga u početku posmatrala kao prilično zlokobnog karaktera, on je vjesnik smrti, na kraju krajeva, ko želi da ga čuje? Ali, kako sam više vremena provodila sa tim likom, završila sam sa fokusom na priču o njegovom prokletstvu i stavu prema svom sopstvenom životu i životima drugih, tvrdi autorka.
U „Tigrovoj ženi“ autorka pokazuje da se često, kad životne okolnosti postanu nepodnošljive, okrećemo pričama. A u takvim trenucima istina i stvarnost postaju manje važne od mitova koje stvaramo.
- Mit je često divan mehanizam za razumijevanje i bavljenje stvarnošću, ljudi kreiraju i uljepšavaju priče da bi se lakše izborili u trenucima velikih sukoba – tvrdi Tea Obreht.- Priče koje govorimo svaki dan kao anegdote postaju lični mitovi o našim životima, htjeli to ljudi ili ne da prihvate. To je zapravo jedna od stvari o kojima se “Tigrova žena” bavi . Povrh toga, veza između mita i stvarnosti je prilično rasprostranjena briga svih pripovjedača: kada pišete knjigu, svijet koji ste stvorili čitaoci prihvaju kao privremenu realnost. A, alegorija je divan način da se govori o suštini stvari, bez zalaženja u aktuelnosti, politike i specifičnosti. Jer, ponekad poželite samo da ispričate priču bez potrebe da objasnte sebe.
Roman „Tigrova žena“ u velikoj mjeri korespondira sa „Knjigom o džungli“ Radjarda Kiplinga: djeda glavne junakinje Natalije uvijek je sa sobom nosio ovaj Kiplingov roman koji je dobio kao dijete, a poput Šir Kana, Radjardovog tigra ubice i kod Obrehtove postoji tigar zvijer. O vezama i uticajima romana Radjarda Kiplinga na njen prvenac, Tea Obreht kaže:
- Kao dijete pročitala sam „Knjigu o džungli“ i ta knjiga je imala veoma solidno prisustvo u mom književnom razvoju. Mislim da se ovaj roman vrlo prirodno ukršta sa određenim elementima „Tigrove žene“. Knjiga je ključ za razumevanje lika djeda u mladosti i o tome šta je bio tigar, ali kako je zaplet napredovao, onda se iznenada to značenje pojačalo.
Tea Obreht (rođena Barjaktarević) rodila se u Beogradu 1985, kao osmogodišnja devojčica sa porodicom se preselila na Kipar, a potom u Egipat, da bi se od svoje dvanaeste godine nastanila u Itaki, u SAD. Tamo je završila koledž i počela da se bavi pisanjem. Njene kratke priče objavljene su u „Njujorkeru“, „Atlantiku“, „Harpersu“ i „Gardijanu“, a uvrštene su u „Antologiju najboljih američkih kratkih priča“. Prošle godine „Njujorker“ ju je uvrstio u grupu 20 najboljih američkih pisaca fikcije ispod 40 godina.
Autor: V. Ognjenović
Autor: Tea Obreht
