Usred kriminalnog talasa „Crne ruke“

Koliko je Crna ruka zla bila?
Ti ljudi su bili nova vrsta zla. Koristili su teror kako bi upravljali svojom kriminalnom zajednicom. Otimali su decu i mnoga od njih se nikada nisu vratila kućama. U jednoj situaciji su čoveku odsekli ruku kako bi im služio kao pokretna reklama. Želeli su da plaše ljude, da im zločini budu javni.
Kako su zarađivali?
U suštini se sve svodilo na iznudu, tzv. reket. Prvo bi poslali veoma ljubazno i lepo sročeno pismo. Ali bi s vremenom pisma dobijala preteći ton. A s obzirom na njihovu reputaciju, bili su izuzetno uspešni u iznudi.
Sve je to funkcionisalo poput nekakve franšize. Počelo je u Njujorku i Nju Orleansu, a kako su se vesti o izuzetnim uspesima brzo prenosile, proširilo se svuda. A tada je počela i panika.
Recite nam nešto o Džozefu Petrosinu.
Džozef je bio imigrant. Došao je u Ameriku sa 13 godina i bio je zaista briljantan. Imao je gotovo fotografsko pamćenje. Mogao je da upamti imena i lica hiljada kriminalaca. I bio je sjajan u prerušavanju. Neki od njegovih najbližih prijatelja bi prošli kraj njega dok je nosio masku i ne bi ga prepoznali. Takođe, nije ga bilo moguće potkupiti što ga je 1905. godine činilo retkom zverkom njujorške policije.
Kako je Petrosino krenuo u borbu sa Crnom rukom?
U početku je to radio tajno, prerušen. Često se uplitao u slučajeve otmice dece – pretvarao se da je rođak žrtve i odlazio da se sretne sa Crnom rukom. I veoma često bi dolazilo do okršaja nasred Prve avenije.
Recite nam nešto o zaveri protiv Enrika Karuza.
Karuzo je bio na vrhuncu slave. Bio je najomiljeniji tenor na svetu. Čim je došao u Njujork, počeo je da dobija pisma od Crne ruke u kojima su ga ucenjivali: ili da im plati hiljade dolara ili će ga ubiti. Otišao je kod svog prijatelja Petrosina i rekao da im je jednom već platio, ali da su se vratili i da razmišlja da im i ovog puta plati. Petrosino je bio besan. Mnogo je voleo operu, a njegovom idolu su pretili huligani i predatori.
Zato se prerušio u Karuza, otišao da preda novac, a zatim i uhapsio počinioce. Karuzov život i karijera više nisu bili ugroženi. To je bilo simbolično: ono najgore u italijanskoj kulturi pretilo je onom najboljem u njoj, a Petrosino nije mogao da bude nemi svedok.
Na kraju je u Italiji i izgubio život. Nakon svih ovih godina, znamo li šta se dogodilo sa Petrosinom?
Znamo. Crna ruka je znala da je Petrosino zapravo nedodirljiv u Americi pa su skovali plan da do njega dođu kada bude u Italiji. Uspeli su da svoj plan izvedu i upravo to se dogodilo čuvenom njujorškom detektivu i heroju tog doba.
Kakve paralele se mogu izvući sa savremenim stavom prema imigrantima i optužbama za zločine koje im se pripisuju?
Primećujem mnogo šablona u tome kako se danas odnosimo prema muslimanskim imigrantima – Amerikanci su isto tako doživljavali Italijane u to doba. Amerikanci su verovali da Italijani mogu da dobiju telegram iz Napulja ili Palerma za kojim će momentalno uslediti talas zločina, a postojala je i bojazan da će napasti lokalnu vlast. Mislim da se isto dešava i danas.
Mislim na muslimane i njihovu veru – oduvek je postojala ta ideja da su muslimani pre svega muslimani i da će, ako bude potrebe, pre biti lojalni svojoj veri nego svojoj državi. Takođe primećujem da neprestano dobijamo dokaze da to nije istina i da ta predrasuda nije dobila svoju potvrdu već 200 godina unazad.
Izvor: npr.org
Prevod: Dragan Matković
Autor: Stefan Talti




















