Vedrana Rudan: „Knjige pišem za žene, muškarci me začude kada kažu da ih čitaju“
U intervjuu hrvatskom dnevniku Novi list, Vedrana Rudan je komentarisala svoju čitalačku publiku, njene reakcije na roman „Dabogda te majka rodila“, i pozorišnu adaptaciju ovog romana koji je 2012. postavljen na riječkoj sceni u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i riječkog HKD Teatra, a u režiji Tanje Mandić Rigonat. Prenosimo delove intervjua autorke:
Za vas kao autoricu, kakve emocije pobuđuje pisanje o ovako osjetljivoj temi, a kakve njena scenska interpretacija?
Kad pišete, opsjednuti ste tehnikom. Naravno da tu ima emocija, ali ih osjećaju likovi – oni diktiraju tekst, a ja ga samo ukucavam u kompjutor. To priča netko drugi. Na pozornici vidim svoj život koga više nema, a sad je opet tu, živim svoju strašnu mladost, gledam kako mi se muči majka koje više nema... Bojim se ove predstave koja je jeziva kombinacija užasa i komedije.
Kakve su uopće bile reakcije na knjigu „Dabogda te majka rodila“? Osobno smatram da je to uz – „Uho, grlo, nož“ najbolja vaša knjiga, u svakom slučaju najpotresnija.
O toj knjizi u „velikim“ hrvatskim pisanim medijima nije napisana ni jedna jedina riječ. Budući da sam sigurno među najčitanijim autorima u zemlji i jedna od najprevođenijih književnica – računala sam da će, kad knjiga iziđe, netko o njoj napisati pet rečenica. Zato sam do neba zahvalna kritičaru Saši Ćiriću iz Novosti, glasila srpske manjine u Hrvatskoj, koji je napisao recenziju „Dabogda ti Vedrana Rudan roman napisala“. Ali činjenica da nitko, pa ni Novi list, nije napisao ni riječ – osim „Večernjaka“ koji je bio sponzor knjige (pa na to drugačije gledam) – meni je poruka: ti u ovoj zemlji ne postojiš. To me ponekad žalosti, a onda se sjetim da ni Van Gogh nije postojao u Nizozemskoj pa šta mu fali. (smijeh). Srećom imam krasan privatni život, moja mi porodica liječi „rane“.
U Hrvatskoj, primjerice, ni u jednim novinama ne mogu dobiti kolumnu, iako imam blog koji je do sada pročitalo više od milijun ljudi. Imam trinaest tisuća „fanova“ pa bih se sigurno svakom vlasniku „isplatila“. Doduše, s urednicima uvijek imam problem, oni ne vole istinu a ja ne volim manipulaciju i licemjerje. Tješi me da ni Chomsky u Americi ne može dobiti kolumnu u pisanim medijima, a on je po meni najveći živući svjetski filozof. Pa se ja tako Chomskim tješim i mislim kako sam i ja velika u Hrvatskoj – kad me nigdje nema... Srećom, postoji internet.
Mnogi Vas, naime – upravo nakon čitanja vaših knjiga – smatraju bezosjećajnom. Zašto toliko potencirate negativne emocije!?
Jer je to pravi život. Oko nas ne šeću sretni ljudi. Ja sam iznimka. Moje knjige nisu priče o meni osim, u nekim detaljima, „Dabogda te majka rodila“. Ali ja ne pišem u knjigama o sebi – privatno sam možda najsretnije biće koje sam u životu upoznala – imam muža kojeg obožavam, djecu koja su po mojim kriterijima savršena i koja me vole, ta djeca imaju partnere koje ja također volim, unučicu koja je prevelika ‒ da nije, nosila bih je u torbi. Doduše njeni se roditelji s tim ne bi složili. Dakle, savršeno sam sretna. Ali nije uvijek bilo tako.
Kao dijete, bila sam užasno nesretna, a ne mogu se pohvaliti ni srećom u prvom braku... Dakle, u sebi imam akumulirano mnogo nesreće, zato je mogu u knjigama prodavati. Ne zanima me što ljudi o meni misle kao osobi, niti osjećam potrebu da svakome koga sretnem objasnim da sve te nesretnice nisu ja. Ali čitatelji naslućuju da u njima ipak ima mene, zato mi vjeruju i zato me čitaju. U ovoj predstavi me definitivno ima, pa me zato, najvjerojatnije, neće biti u gledalištu...
Osjećate li kao književnica, razliku u prijemu vaših knjiga kod muške i ženske čitalačke publike.
Svaku knjigu pišem samo za žene. I kada mi priđe muškarac i kaže kako čita moje knjige, to me uvijek začudi... Jer muškarce duboko u sebi, na moju veliku žalost, još uvijek doživljavam kao bića druge kategorije što naravno nije fer jer sam okružena fenomenalnim muškarcima. Sin, posinak, zet... Pametni, vrijedni, dobri, zgodni, pristojni, nikakvi mačo divljaci koji šeću stranicama mojih knjiga. Ali to je jače od mene. Imala sam problema s ocem, još uvijek djeca i ja imamo frku s njihovim ocem. Teško se osloboditi traume. Siroti dobri muškarci koji čitaju moje knjige. Oprostite, dečki, nije u vama problem. Priznajem, ponekad mi je jako teško pisati knjigu u kojoj je muškarac nepodnošljivi kreten dok oko mene skače muž i razbija si glavu na koje bi mi sve načine mogao ugoditi. Da sam vjernica, pomislila bih da mi je Bog poslao ovakvog muža da u meni ubije sve predrasude koje imam vezano uz muškarce. Hvala bogu da sam u godinama kad mi oni više nisu tema. Došla sam u fazu kad mi je glumljenje krokodila preko telefona, kad razgovaram sa svojom unučicom, mnogo veći užitak nego razmišljanje o prinčevima kojih nema i konjima koji dolaze.
To što pišete, pomaže li Vama kao osobi da prebrodite traume iz prošlosti? Ili one i dalje ostaju kao težak kamen na duši?
Teško pitanje. Dok pišem o svojim iskustvima iz djetinjstva, o emocijama koje su užasne – ja se opuštam. Ali, to se napiše, objavi, čita i pročita, a onda se opet vrati. Čovjek ne može pobjeći od nesreće koja je u njemu dovijeka. Ne vjerujem u psihoterapiju. Imam mnogo prijatelja, u njih spada i profesorica Mirjana Krizmanić s kojom često razgovaram i zapravo je zloupotrebljavam. Ona je vrhunski stručnjak, pomogne mi sat-dva dok razgovaramo, a nakon toga sam opet na startu. Ja ne mogu pobjeći od sebe iako neki možda mogu. Sigurna sam da psihijatri i psiholozi imaju toliko posla jer su njihovi pacijenti stalno na početku. Ja više vjerujem u tablete – one ništa ne pitaju, a opuštaju.
Autor: Svjetlana Hribar
Izvor: novilist.hr
Za vas kao autoricu, kakve emocije pobuđuje pisanje o ovako osjetljivoj temi, a kakve njena scenska interpretacija?
Kad pišete, opsjednuti ste tehnikom. Naravno da tu ima emocija, ali ih osjećaju likovi – oni diktiraju tekst, a ja ga samo ukucavam u kompjutor. To priča netko drugi. Na pozornici vidim svoj život koga više nema, a sad je opet tu, živim svoju strašnu mladost, gledam kako mi se muči majka koje više nema... Bojim se ove predstave koja je jeziva kombinacija užasa i komedije.
Kakve su uopće bile reakcije na knjigu „Dabogda te majka rodila“? Osobno smatram da je to uz – „Uho, grlo, nož“ najbolja vaša knjiga, u svakom slučaju najpotresnija.
O toj knjizi u „velikim“ hrvatskim pisanim medijima nije napisana ni jedna jedina riječ. Budući da sam sigurno među najčitanijim autorima u zemlji i jedna od najprevođenijih književnica – računala sam da će, kad knjiga iziđe, netko o njoj napisati pet rečenica. Zato sam do neba zahvalna kritičaru Saši Ćiriću iz Novosti, glasila srpske manjine u Hrvatskoj, koji je napisao recenziju „Dabogda ti Vedrana Rudan roman napisala“. Ali činjenica da nitko, pa ni Novi list, nije napisao ni riječ – osim „Večernjaka“ koji je bio sponzor knjige (pa na to drugačije gledam) – meni je poruka: ti u ovoj zemlji ne postojiš. To me ponekad žalosti, a onda se sjetim da ni Van Gogh nije postojao u Nizozemskoj pa šta mu fali. (smijeh). Srećom imam krasan privatni život, moja mi porodica liječi „rane“.
U Hrvatskoj, primjerice, ni u jednim novinama ne mogu dobiti kolumnu, iako imam blog koji je do sada pročitalo više od milijun ljudi. Imam trinaest tisuća „fanova“ pa bih se sigurno svakom vlasniku „isplatila“. Doduše, s urednicima uvijek imam problem, oni ne vole istinu a ja ne volim manipulaciju i licemjerje. Tješi me da ni Chomsky u Americi ne može dobiti kolumnu u pisanim medijima, a on je po meni najveći živući svjetski filozof. Pa se ja tako Chomskim tješim i mislim kako sam i ja velika u Hrvatskoj – kad me nigdje nema... Srećom, postoji internet.
Mnogi Vas, naime – upravo nakon čitanja vaših knjiga – smatraju bezosjećajnom. Zašto toliko potencirate negativne emocije!?
Jer je to pravi život. Oko nas ne šeću sretni ljudi. Ja sam iznimka. Moje knjige nisu priče o meni osim, u nekim detaljima, „Dabogda te majka rodila“. Ali ja ne pišem u knjigama o sebi – privatno sam možda najsretnije biće koje sam u životu upoznala – imam muža kojeg obožavam, djecu koja su po mojim kriterijima savršena i koja me vole, ta djeca imaju partnere koje ja također volim, unučicu koja je prevelika ‒ da nije, nosila bih je u torbi. Doduše njeni se roditelji s tim ne bi složili. Dakle, savršeno sam sretna. Ali nije uvijek bilo tako.
Kao dijete, bila sam užasno nesretna, a ne mogu se pohvaliti ni srećom u prvom braku... Dakle, u sebi imam akumulirano mnogo nesreće, zato je mogu u knjigama prodavati. Ne zanima me što ljudi o meni misle kao osobi, niti osjećam potrebu da svakome koga sretnem objasnim da sve te nesretnice nisu ja. Ali čitatelji naslućuju da u njima ipak ima mene, zato mi vjeruju i zato me čitaju. U ovoj predstavi me definitivno ima, pa me zato, najvjerojatnije, neće biti u gledalištu...
Osjećate li kao književnica, razliku u prijemu vaših knjiga kod muške i ženske čitalačke publike.
Svaku knjigu pišem samo za žene. I kada mi priđe muškarac i kaže kako čita moje knjige, to me uvijek začudi... Jer muškarce duboko u sebi, na moju veliku žalost, još uvijek doživljavam kao bića druge kategorije što naravno nije fer jer sam okružena fenomenalnim muškarcima. Sin, posinak, zet... Pametni, vrijedni, dobri, zgodni, pristojni, nikakvi mačo divljaci koji šeću stranicama mojih knjiga. Ali to je jače od mene. Imala sam problema s ocem, još uvijek djeca i ja imamo frku s njihovim ocem. Teško se osloboditi traume. Siroti dobri muškarci koji čitaju moje knjige. Oprostite, dečki, nije u vama problem. Priznajem, ponekad mi je jako teško pisati knjigu u kojoj je muškarac nepodnošljivi kreten dok oko mene skače muž i razbija si glavu na koje bi mi sve načine mogao ugoditi. Da sam vjernica, pomislila bih da mi je Bog poslao ovakvog muža da u meni ubije sve predrasude koje imam vezano uz muškarce. Hvala bogu da sam u godinama kad mi oni više nisu tema. Došla sam u fazu kad mi je glumljenje krokodila preko telefona, kad razgovaram sa svojom unučicom, mnogo veći užitak nego razmišljanje o prinčevima kojih nema i konjima koji dolaze.
To što pišete, pomaže li Vama kao osobi da prebrodite traume iz prošlosti? Ili one i dalje ostaju kao težak kamen na duši?
Teško pitanje. Dok pišem o svojim iskustvima iz djetinjstva, o emocijama koje su užasne – ja se opuštam. Ali, to se napiše, objavi, čita i pročita, a onda se opet vrati. Čovjek ne može pobjeći od nesreće koja je u njemu dovijeka. Ne vjerujem u psihoterapiju. Imam mnogo prijatelja, u njih spada i profesorica Mirjana Krizmanić s kojom često razgovaram i zapravo je zloupotrebljavam. Ona je vrhunski stručnjak, pomogne mi sat-dva dok razgovaramo, a nakon toga sam opet na startu. Ja ne mogu pobjeći od sebe iako neki možda mogu. Sigurna sam da psihijatri i psiholozi imaju toliko posla jer su njihovi pacijenti stalno na početku. Ja više vjerujem u tablete – one ništa ne pitaju, a opuštaju.
Autor: Svjetlana Hribar
Izvor: novilist.hr
Autor: Vedrana Rudan
