„Eva“ je smjelo i do sada nezabilježeno istraživanje priče o postanku, vjerno izvornim tekstovima i viševjekovnim proučavanjima, ali puno otkrića koja iznenađuju i dovode u pitanje tradicionalna vjerovanja o tome ko smo i kako smo nastali. Ovaj roman otvara drugačije rasprave o jednakosti muškaraca i žena u svjetlu našeg nastanka i pomaže nam da jedni druge vidimo kako nas naš Stvoritelj vidi - cjelovite, jedinstvene, nesputane kulturnim pravilima i ograničenjima. Kao što „Koliba“, Jangov roman prodat u 20 miliona primjeraka navodi čitaoce na lično, vancrkveno shvatanje Boga, „Eva“ nas oslobađa pogrešnih tumačenja koja kvare odnose među ljudima još od rajskog vrta.

Vilijem Pol Jang je Kanađanin rođen 11. maja 1955. godine. Kao dijete je sa roditeljima misionarima živio u jednom plemenu koje još obitava u kamenom dobu, na visoravnima nekadašnje Nove Gvineje. Pretrpio je velike gubitke kao dječak i mladić, a sada s porodicom uživa u „beskraju milosti“ na sjeverozapadnom Pacifiku.

Šta vas je podstaklo na pisanje romana „Eva“?

Za razliku od „Kolibe“ i „Raskršća“, knjiga koje su konceptualne parabole, „Eva“ se bavi specifičnim donošenjem spisa. To je stvorilo veliku napetost i temeljno pitanje: Kako ostati vjeran tekstu, i kako poslije stoljeća proučavanja i dalje osmisliti alternativu narativu koji ostaje dostupan čitaocima ili slušaocima? Često sam govorio o pisanju „Kolibe“ i „Raskršća“ kao o „skakanju u prazanu rijeku i plivanju nizvodno“, ali kad sam uronio u rad na knjizi „Eva“, našao sam se u rijeci već punoj ljudi i brodova, a to je zahtijevalo neobičnu opreznost i navigaciju vrijednu poštovanja. Najteži izazov je bio kako održati duboko istražen rad, što je pravi pokušaj i ispoštovati ogromna već postojeća istraživanja, unutar „priča“? Želim da tinejdžer čita „Evu“ a da se ne izgubi, ali želim da je i akademski obrazovani ljudi pročitaju i priznaju kako sam pažljivo odabirao svoje riječi. „Eva“ nije vođena dnevnim redom, dokumentarno djelo pritajeno kao fikcija. To je prva priča, ali utemeljena u tekstu i tradiciji. Ovo je, u stvari, priča o Postanku iz ženskog ugla.

Šta nam možete reći o ovoj temi?

Po mom mišljenju greška je misliti da je ovo ponovno oblikovanje priče o Postanku iz ženskog ugla, kao da smo bili uključeni u istraživanja. Umjesto toga, mislim da je Eva napisana iz ljudske perspektive; spektra božjeg izražavanja o ljudskosti koja uključuje potpun krug majčinske i očinske prirode Boga. Kažem da su većina postojećih pretpostavki koje imamo u priči Postanka ispričane iz dominantnog muškog gledišta, a ne iz holističkog i ljudskog i mislim da ovo ima razarajući uticaj na naše viđenje Boga i naših međusobnih odnosa. Ovaj roman ne namjerava da se dodaje na postojeće akuzatorske podjele, već traži nešto dublje i istinitije o nama kao ljudskim bićima koje će donijeti slobodu za sve nas.

Postoje dvije priče u knjizi. Prva je priča o djevojci, a druga je prepričavanje biblijskog izvješaja o stvaranju čovjeka i njegovog izgnanstva iz rajskog vrta. Šta ih povezuje?

Ovo vaše dobro pitanje otkriva neku od borbi koju sa sobom nosi sami posao oko pisanja ove knjige. Ako neko samo pokušava da bude istinit u tekstu, onda bolje da piše akademsku dokumentaristiku. Međutim, to znači da postoji inherentan i pravilan dnevni red u toj vrsti prezentacije. Ako fikcija i priča „otvaraju prostor za druge da čuju o sebi“, onda je dokumentaristika namijenjena, a mislim da je s punim pravom tako, da smanji prostor, da druge uvjeri. Ali nijesam htio da u tome bude jedini pravi tekst, htio sam priču, fikciju, zbog otvorenog prostora. Kako to postići? Sa dvije priče. Obje su ispričane iz unutrašnjeg iskustva, srca, uma i očiju Lili, petnaestogodišnje djevojčice. Od vitalnog je značaja to zapamtiti jer ako je nešto fikcija, to može i dalje biti istina. Svaka parabola koju je izgovorio Isus je istina, ali i fikcija.

“Eva” je knjiga o ravnopravnosti muškaraca i žena. Pa, da li zaista postoji ova jednakost?

Mislim da takva jednakost postoji samo u teološkom tumačenju. To je jedna od mojih velikih briga sa kvantnom materijalističkom teorijom evolucije, ona samo omogućava „osjećaj“ za jednakost koji zavisi od društvenih običaja ili kulturnog određenja. „Najjače“ stvari više nego manje jake, često uključuju i slabe, marginalizovane, hendikepirane, ili Aboridžine, ili ... itd. Morate zapamtiti da je puni naziv Darvinove knjige bio „Postanak vrsta putem prirodne selekcije, odnosno održavanje povlađivanih rasa u borbi za život“. Vjerujem da govorimo prvo o ravnopravnosti stvaranja; ontološki (ima veze sa našim „biti“ više nego sa našim „djelati“). To znači da ste već „korisni“ ili „dovoljni“ gledano po svojstvu vašeg samog opstajanja.

Eva je prva pala u grijeh. Adam je pao u grijeh kasnije. Ko je veći grešnik i krivac za izgnanstvo čovjeka iz rajskog vrta, Adam ili Eva?

Vjerujem da moramo imati razgovor o „grijehu“ ne kao o ponašanju, već kao o ontološkom pojmu. Manje o grijehu kao „prestu pu“ - činjenju pogrešne stvari - već o grijehu kao „nepravdi “ - vjerovanju u laži o nama. U akciji je izraz vjerovanja, a ne obrnuto. Dakle, „pad u grijeh“ je otvoreno okretanje daleko od istine našeg porijekla ili bivanje i djelovanje izvan laži. Tako da se ne bih složio sa samim pitanjem, a u Svetom pismu, posebno u Novom zavjetu, u kome se osam puta odlučno izjavljuje da je „grijeh ušao u svemir kroz jednog čovjeka (muškarca)“ i u obje reference o Evi navodi se da je ona potpuno prevarena. Ako želimo da ovo stavimo u smisao postojanja krivca, Adam je, a ne Eva, taj koji je pogriješio, okrenuo se od istine. Problem je u tome što mi ne pričamo priču na taj način. Čitamo u knjizi Postanka narativ priča i sada vjerujemo, da je Eva prva pala u grijeh, a Adam kasnije. Tekst ne podržava to, niti svjedočenje ostatka spisa. Ali u oba prestupa to je bio Adam koji je „tajio prestupe svoje i krio svoje bezakonje u svojim njedrima“ (Jov 31:33).

Isus je rekao da su „svi ljudi jednaki pred Bogom“. Dakle, jednaki su ne samo muškarci i žene, nego su jednaki bogati i siromašni. Da li je ikada postojala takva jednakost među ljudima?

To je bio zapravo Tomas Džeferson, ne Isus, koji je napisao u američkoj Deklaraciji nezavisnosti, a vjerovatno su ga citirali njegovi francuski prijatelji. Isus pretpostavlja da je to istina i da je ova jednakost bila na osnovu stvaranja a ne nacionalnosti, društvenog položaja ili čak pola. To je istina ljudskog bića. To smo „mi“, koji smo napustili ljepotu ljudskog stvaranja i istinu o Bogu otkrivenu u tome, koji smo stvorili sisteme da se napravi laž nejednakosti, vrednovanja ljudskih bića prema produkciji ili polu ili bogatstvu. To je izazov postepenog odlučivanja da se živi drugačije u ovom slomljenom svjetskom sistemu, biti „u“, a ne „izvan“ njega. Isus je ukazao na to kao na Božje kraljevstvo, nikako kao na politički ili društveni, ili vjerski sistem, dakle kao na način vjerovanja u istinu o našem porijeklu i stvaranju.

Zašto je Bog stvorio čovjeka, i zašto mu je dao svoje obličja?

Ako ste mislili „čovjek“, u smislu čovječanstva onda vjerujem da nas je Bog stvorio da bi podijelio život i ljubav i ljepotu koja je uvijek postojala unutar odnosa Trojstva Boga. Bogu ne „treba“ ništa, ali stvorio je ovaj viši rod koji se zove ljudski da bi podijelio naklonost u kojoj nijedna osoba nije ugnjetavana ili omalovažena. Ako se pitate zašto je Bog stvorio „muško“ to je drugo pitanje. Vjerujem da je u prvoj glavi knjige Postanka u jednoj izjavi da je „ljudski rod“ stvoren kako bi se kroz njega izrazila sama priroda Boga, obuhvaćen i pojam materinstva i očinstva, muškosti i ženstvenosti. Božje obličje niti je više muško, niti žensko, ono obuhvata oboje. Ali muškarci koji su dominirali u svijetu, dominirali su takođe i u oblasti teologije i religije i okrenuli su to prekrasno istraživanje na teritoriju, ponovnog stvaranja „boga“ po njihovoj slici. Ja mislim da je, dijelom i zbog toga razlog što slikom Boga toliko dominira muški gnjev. Ne želim izgubiti osjećaj da je muškost takođe odraz i izraz bića Boga, ali mi smo učinili nevjerovatnu štetu od polarizacije bića Boga i pretpostavke da je Bog fundamentalno, ili bolje zastupljen u muškoj moći i kontroli. Postoji krug odnosa unutar Boga. Vjerujem da je poredak stvaranja, prvo muških, žena je rođena od muških, onda svi muškarci od žene, ujedno i jedina mogućnost za ljudski krug odnosa. Ja takođe mislim da je to jedan od razloga što se Isus, osoba nazvana kao Mudrost Boga (specifični ne-pol) rodio kao muško. Ako je to istina, kao što stoji u Svetom pismu, da „grijeh“ ulazi u svemir kroz jednog muškarca, onda Isus (Bog kao drugi Adam) dolazi da nas sve oslobodi, a dolazeći kao žena ne bi dostigla dubinu izgubljenosti kao kod muškaraca.

Koja je sličnost između vaših romana „Koliba“, „Raskršća“ i „Eva“?

Prvo i najvažnije je da su svi radovi fikcija. Sva tri romana se vrte oko toga i oni su istraživanja različitih pitanja. Niko nije siguran oko žanra tri romana i ja sam u ugodnoj nemogućnosti da ih kategorizujem. „Koliba“ je najviše autobiografska, „Raskršća“ su duboko privlačna priča sa razgovorima koji su filozofski i psihološki široki, a „Eva“ je knjiga za koju mislim da će trajati duže od druge dvije, kada je riječ o uticaju, jer je to priča o počecima i porijeklu.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti