Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

10 zanimljivosti o Ivi Andriću koje možda niste znali [video]

Ivo Andrić je jedan od najvažnijih pisaca 20. veka, čiji su radovi ostavili neizbrisiv trag u svetskoj književnosti. Njegov bogat književni opus, koji uključuje romane, pripovetke, eseje i poeziju, odražava duboko razumevanje ljudske prirode i istorijskih okolnosti koje oblikuju naše sudbine.
10 zanimljivosti o Ivi Andriću koje možda niste znali [video] - slika 1
Andrićeva dela, kao što su „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“, poznata su širom sveta, a njegova Nobelova nagrada za književnost iz 1961. godine samo je jedan od mnogih dokaza njegove izuzetnosti. U nastavku donosimo deset manje poznatih činjenica o ovom velikom piscu koje će vam približiti njegov život i rad.

10. Prvi radovi – na nemačkom jeziku

Ivo Andrić je svoje prve književne radove pisao na nemačkom jeziku dok je studirao u Gracu u Austriji. Tokom tog perioda Andrić je bio pod velikim uticajem nemačkih pesnika i pisaca, što se odrazilo na njegov stil pisanja i teme koje je obrađivao. Njegova rana poezija, eseji i pripovetke pisani su na nemačkom jeziku, a mnogi od tih radova ostali su nepoznati široj javnosti. Ovo rano stvaralaštvo pružilo mu je čvrstu osnovu za kasniji rad, na srpskom jeziku, i omogućilo mu je da razvije jedinstven stil koji ga je izdvojio među piscima svog vremena.

9. Diplomatska karijera

Pre nego što se potpuno posvetio književnosti, Ivo Andrić je imao uspešnu diplomatsku karijeru. Po završetku studija Andrić je postao deo diplomatske službe Kraljevine Jugoslavije. Služio je u različitim konzulatima i ambasadama širom Evrope, uključujući Rim, Bukurešt, Madrid, Ženevu i Berlin.

Njegov rad u diplomatiji omogućio mu je da upozna različite kulture i društva, što je kasnije koristio kao inspiraciju za svoja književna dela. Posebno je značajno njegovo službovanje u Berlinu tokom uspona nacizma, što mu je pružilo jedinstven uvid u političke i društvene promene koje su oblikovale 20. vek.

8. Zatvor u Švajcarskoj

Tokom Prvog svetskog rata Ivo Andrić je bio uhapšen u Švajcarskoj zbog svojih političkih stavova i podrške Mladoj Bosni, organizaciji koja se borila za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske. Nakon atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, mnogi članovi Mlade Bosne, uključujući Andrića, bili su pod sumnjom i represijom. Andrić je proveo nekoliko meseci u zatvoru, što je bio težak period u njegovom životu. Ovaj događaj ostavio je dubok trag na njega i uticao na njegov književni rad, posebno u temama koje se bave slobodom, represijom i ljudskom patnjom.

7. Prvi roman pisan je u Beogradu

Njegov prvi roman „Na Drini ćuprija“ pisan je u Beogradu tokom Drugog svetskog rata. U tom periodu Andrić je bio povučen iz diplomatske službe i živeo je u relativnoj izolaciji, suočen sa ratnim nedaćama i neizvesnošću. Upravo tada, u tišini svoje sobe, Andrić je napisao jedno od najvažnijih dela jugoslovenske i svetske književnosti.

Roman „Na Drini ćuprija“ nije samo priča o mostu u Višegradu, već i o sudbinama ljudi koji su živeli u njegovoj blizini tokom vekova. Andrić je kroz sudbinu mosta i njegovih stanovnika uspeo da prikaže širok spektar ljudskih emocija, istorijskih događaja i kulturnih promena, čineći ovo delo univerzalnim i bezvremenskim.

6. Ljubav prema umetnosti

Ivo Andrić nije bio samo izuzetan pisac, već i veliki ljubitelj umetnosti. Njegova strast prema muzici, slikarstvu i drugim umetničkim formama često se odražavala u njegovim književnim delima. Andrić je uživao u klasičnoj muzici i često je prisustvovao koncertima. Smatrao je da muzika ima moć da izrazi najdublje ljudske emocije i da obogati čovekov duh.

Njegova ljubav prema slikarstvu bila je jednako snažna. Andrić je bio redovan posetilac izložbi i galerija, gde je pronalazio inspiraciju za svoje književno stvaralaštvo. U svojim delima često je koristio detaljne deskripcije pejzaža, ljudi i događaja, što je odraz njegove sposobnosti da posmatra svet oko sebe očima umetnika. Kroz ove deskripcije Andrić je uspevao da svojim čitaocima približi ne samo vizuelni već i emotivni doživljaj umetnosti.

5. Skromnost u privatnom životu

Iako je postigao veliki uspeh i dobio mnoga priznanja, Ivo Andrić je ostao skroman i povučen u privatnom životu. Nije voleo publicitet i retko je davao intervjue, što je dodatno povećavalo misteriju oko njegove ličnosti. Andrić je verovao da dela govore više od reči i da pravi umetnici ne treba da traže pažnju, već da je zasluže kroz svoj rad.

Njegova skromnost se ogledala i u načinu na koji je provodio svoje dane. Voleo je mirne šetnje, čitanje i pisanje u tišini svoje sobe. Andrić je imao mali krug bliskih prijatelja s kojima je delio svoja razmišljanja i ideje, među kojima su bili neki od najvažnijih intelektualaca tog vremena. Njegov jednostavan način života i posvećenost radu ostavili su dubok utisak na sve koji su ga poznavali.
4. Veza sa Desankom Maksimović

Ivo Andrić je imao blisko prijateljstvo sa poznatom pesnikinjom Desankom Maksimović, koje je trajalo decenijama. Njihovo prijateljstvo započelo je još u mladosti, kada su oboje bili deo književnog kruga u Beogradu. Delili su slične književne interese i često su razgovarali o svojim radovima, inspiracijama i izazovima s kojima su se suočavali kao pisci.

Desanka Maksimović je često isticala Andrićevu mudrost, skromnost i posvećenost književnosti. Njihova prepiska, koja se protezala kroz mnoge godine, svedoči o dubokom međusobnom poštovanju i podršci. Ova pisma pružaju dragocen uvid u njihove ličnosti i stvaralačke procese. Njihova veza bila je ne samo profesionalna već i duboko ljudska, prožeta zajedničkim iskustvima, radostima i tugama koje su delili.

3. Roman „Na Drini ćuprija“ inspirisan je stvarnim događajem

Roman „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića nije samo plod njegove mašte, već ima temelje u stvarnim događajima. Andrić je bio inspirisan pričom o gradnji mosta u mestu Višegrad, koje se nalazi u istočnoj Bosni. Most, izgrađen u 16. veku, bio je deo napora osmanskog vezira Mehmed-paše Sokolovića da ostavi trajni trag u svom rodnom kraju.

Andrić je u svojoj priči verno prikazao ne samo tehničke aspekte gradnje mosta već i kulturni i društveni kontekst tog vremena. Kroz likove i događaje Andrić je uspeo da prikaže složenost odnosa među ljudima različitih veroispovesti i društvenih slojeva, što je karakteristika koja krasi mnoga njegova dela.

2. Nobelova nagrada kao motivacija za druge

Dobijanje Nobelove nagrade za književnost 1961. godine nije samo obeležilo život Ive Andrića, već je imalo i veliki uticaj na književnu scenu bivše Jugoslavije. Andrić je postao prvi, i do danas jedini, dobitnik Nobelove nagrade iz ovih krajeva, što je inspirisalo mnoge mlade pisce da teže ka visokom književnom stvaralaštvu.

Nagrada je Andriću donela međunarodno priznanje i omogućila mu da njegova dela budu prevedena na mnoge jezike, čime je postao ambasador jugoslovenske kulture u svetu. Njegov uspeh motivisao je nove generacije pisaca da istražuju sopstvene identitete, istoriju i kulturu kroz književnost, doprinoseći bogatstvu i raznolikosti svetske književne scene.

1. Literarni opus pisan celog života

Ivo Andrić je stvarao do poslednjih dana svog života, ostavljajući za sobom bogat književni opus koji obuhvata poeziju, eseje, pripovetke i romane. Njegova dela su objavljivana tokom više decenija, a mnoga su izdata i posthumno, otkrivajući širinu njegovog talenta i predanosti književnosti.

Andrićev rad se odlikuje dubokim razumevanjem ljudske prirode i istorijskih okolnosti koje oblikuju ljudske sudbine. Njegova dela kao što su „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“ ostavila su neizbrisiv trag u svetskoj književnosti. Kroz svoje pisanje Andrić je istraživao složene odnose među ljudima, kulturne razlike i univerzalne teme ljubavi, patnje i nade.

Njegova posvećenost pisanju bila je nepokolebljiva, a inspiraciju je crpeo iz svog bogatog životnog iskustva, istorijskih događaja i dubokih promišljanja o ljudskoj prirodi. Ivo Andrić je svojim radom postao jedan od najvažnijih književnika 20. veka, čija dela nastavljaju da inspirišu čitaoce širom sveta.
Ivo Andrić je ostavio neizbrisiv trag u svetskoj književnosti, ne samo svojim delima već i svojim životom punim zanimljivih preokreta i posvećenosti umetnosti. Njegova sposobnost da kroz svoje priče prikaže složenost ljudskih odnosa i istorijskih događaja čini ga jedinstvenim piscem čija dela nastavljaju da inspirišu i oduševljavaju čitaoce širom sveta.

Od njegovih prvih radova na nemačkom jeziku, preko diplomatske karijere, do Nobelove nagrade i skromnog privatnog života, Andrićev put bio je ispunjen izazovima i postignućima. Nadamo se da su vam ove manje poznate činjenice približile lik i delo ovog velikana i podstakle vas da još dublje zaronite u bogatstvo njegove književnosti.

Izvor: faktlista.com

Autor: Ivo Andrić

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Ivo Andrić

Ivo Andrić

Hronologija života i rada Ive Andrića 1892. U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika, i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom.   1894. Andrić je ostao bez oca kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje u Višegrad muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku, austrijskom činovniku poljskog porekla. U Višegradu Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo. 1903. Upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Živi s majkom u Sarajevu, na Bistriku.  1911. Za gimnazijskih dana počinje da piše poeziju i 1911. godine u „Bosanskoj vili“ objavljuje svoju prvu pesmu U sumrak. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda iz stega Austrougarske monarhije. 1912. Sa stipendijom hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Upoznaje studentkinju Evgeniju Gojmerac, s kojom održava duboko emotivno prijateljstvo sve do njene smrti od leukemije 1915. 1913. Prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. 1914–1918. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika. Na Vidovdan, 28. juna 1914, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu, u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, Andrić je u konfinaciji u Ovčarevu i Zenici, gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa „Književni jug“. Dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine, sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu Nezvani neka šute, objavljenom u zagrebačkim „Novostima“, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum. 1919. Andrić početkom oktobra počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju u kafani „Moskva“. Početkom 1920. godine započinje svoju uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač „Kugli“ objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B. Cvijanović iz Beograda štampa njegovu pripovetku Put Alije Ðerzeleza. 1921. S jeseni, Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukurešt, a iste godine započinje saradnju sa „Srpskim književnim glasnikom“ objavljujući u broju 8 priču Ćorkan i Švabica. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke (Za logorovanja i Žena od slonove kosti), ciklus pesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza. 1923. U jesen, usled obaveze da kao diplomatski službenih završi fakultet, upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu. 1924.   U junu, u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd, u Političko odelenje Ministarstva inostranih dela. Pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča, Pripovetke, u izdanju „Srpske književne zadruge“, za koju sledeće godine dobija književnu nagradu iz fonda Ljube Mihailovića.   1926. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, Ivo Andrić je primljen za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje  pripovetke Mara milosnica i Čudo u Olovu. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. 1927. Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu  Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku.  1928. S proleća premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče Olujaci, Ispovijed i Most na Žepi. 1929. Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u „Srpskom književnom glasniku“ pojavljuje se njegov esej Goja, potpisan inicijalima R. R. 1930. Već 1. januara u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču Kod kazana i tekst Učitelj Ljubomir. 1931. U Beogradu izlazi i druga knjiga pripovedaka Ive Andrića kod „Srpske književne zadruge“, takođe pod naslovom Pripovetke, u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju Anikina vremena, a u kalendaru-almanahu sarajevske „Prosvjete“ pojavljuje se putopis Portugal, zelena zemlja. 1932. Andrić objavljuje pripovetke Smrt u Sinanovoj tekiji, Na lađi i zapis Leteći nad morem. 1933. U martu mesecu vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku Napast i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju.“ 1934. Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke Olujaci, Žeđ i prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema. 1935. Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela i stanuje u hotelu „Ekscelzior“. Štampa pripovetke Bajron u Sintri, Deca, esej Razgovor s Gojom i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova – Njegoš kao tragični junak kosovske misli. 1936. Tokom godine „Srpska književna zadruga“ štampa knjigu Andrićevih pripovedaka Pripovetke II, koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče Mila i Prelac i Svadba. 1937. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden  velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić objavljuje priče Trup i Likovi, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine – Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Izlazi mu izbor pripovedaka na poljskom jeziku. 1938. Početkom godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića. 1939. Diplomatska karijera Ive Andrića tokom godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha – Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić protestvuje i interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Izleze mu izbori pripovedaka na nemačkom i bugarskom jeziku 1940–1944. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka Čaša i zapisi Staze i Vino izlaze u „Srpskom književnom glasniku“ tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije, prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila 1941, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin.  Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njihovih porodica, pa Andrić bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca je penzionisan, ali odbija da prima penziju.  Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da „Srpska književna zadruga“, za vreme dok „narod pati i strada“, objavi njegove pripovetke. 1944. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata. 1945. Koncem godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica. Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a. 1946.   Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. 1947. Postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu i nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu 1948–1953. Tokom godine prvi put će biti štampana Priča o kmetu Simanu. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče Bife Titanik (1950), Znakovi (1951), Na sunčanoj strani, Na obali, Pod Grabićem, Zeko (1952), Aska i vuk, Nemirna godina, Lica (1953). 1954. Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju, za koju dobija nagradu Saveza književnika Jugoslavije. 1956. Objavljuje pripovetku Igra. Izlaze mu prevodi romana Na Drini ćuprija na francuskom, ruskom i poljskom, Proklete avlije na bugarskom i Travničke hronike na rumunskom. 1958. U šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju – Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan – u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke Panorama, U zavadi sa svetom i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu  Zuke Džumhura Nekrolog jednoj čaršiji. 1961. „Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić 1961. godine dobija Nobelovu nagradu. Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na više stranih jezika, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju u prevodu na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. 1963. Kod Udruženih izdavača („Prosveta“, „Mladost“, „Svjetlost“ i „Državna založba Slovenije“) izlaze prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. 1964. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. 1968. U martu Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom. Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. 1975. Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844