Balardovo delo je dokaz da je potrebno živeti pre pisanja

Pre nego što je, krajem pedesetih godina, objavio svoju prvu kratku priču, Balard je već bio preživeo japansku okupaciju Šangaja, bio odvojen od svojih roditelja, interniran u logor za ratne zarobljenike u kojem je preživljavao jedući bube, pridružio se Kraljevskom ratnom vazduhoplovstvu i bio na službi u Kanadi, prodavao enciklopedije i radio kao nosač u „Kovent Garden“ marketu.
Balard je posedovao životno iskustvo kakvom gotovo nijedan moderan pisac ne može ni da se nada. Ako bismo to grubo uopštili, karijera većine mladih (uspešnih) pisaca odvija se na vrlo sličan način. Odlazite na univerzitet – ako je moguće na Oksford ili Kembridž – i studirate engleski. I dok ste tamo, počinjete da pišete roman i objavljujete ponešto u univerzitetskim časopisima. Nakon

Ali ipak, pojavi se neko ko vam ponudi ugovor za pisanje drugog romana i vaša karijera je u usponu. Od tog trenutka počinjete da živite metaživot. Pišete zato što pišete, a ne zato što zaista imate nešto zanimljivo da kažete. Vi verovatno pišete prilično dobro, ali trgujete stilom, a ne suštinom, a to je zbog toga što u životu nikad zapravo niste radili ništa osim pisanja.
Kod Balarda, poenta je u tome što je on imao i stil i suštinu. Poput Džozefa Helera i Kurta Vonegata, Balard je, takođe, odužio i odslužio svoje u stvarnom svetu i zbog toga je njegovo pisanje imalo psihološku i iskustvenu dubinu. Njegov život je zaista bio zanimljiv, a on ga je sa zanimanjem i proživeo.
Izvor: theguardian.com
Prevod; Maja Horvat
Autor: Dž. G. Balard




















