Ko je Gospođica Marpl?

Ono što gospođicu Marpl čini toliko uspešnom je njena sposobnost da se uklopi u pozadinu, dok njena lukava inteligencija ostaje skrivena iza ljubavi prema pletenju, baštovanstvu i tračarenju; tako neupadljiva i često neprimetna ima slobodu da traga za istinom. Kriminalci i ubice ne shvataju da sa svakim novim šavom ne samo da pravi džemper nego i rešava zločin. „Najbolji detektiv koga je Bog ikada stvorio. Prirodni genije uzgajan na pogodnom tlu.“ (rekao je o njoj ser Henri Klitering u „Lešu u biblioteci“)
Nastanak
Gospođica Marpl se prvi put pojavila 1927. godine u „Klubu utorkom uveče“, priči koja se nalazila u zbirci „Trinaest problema“. Objavljena je u decembarskom broju magazina „Rojal“. Agata Kristi nije očekivala da će gospođica Marpl postati Poaroova rivalka kod publike, ali od objavljivanja „Ubistva u parohijskom domu“, prvog romana o Marplovoj, 1930. godine, čitaoci su se vezali za nju.
Iako je Agata objavila da je njena baka bila velika inspiracija za stvaranje lika, napisala je da je gospođica Marpl bila „daleko veća probirljivica i usedelica nego što je to moja baka. Ali jedna stvar im je zajednička – iako vesele po prirodi, očekivale su najgore od svega i svačega, a uz to su, sa gotovo zastrašujućom tačnošću, uvek bile u pravu.“ Gospođica Marpl je sazrevala kroz dvanaest romana i dvadeset priča tokom karijere detektivke amaterke, nikada nije plaćena i vrlo često joj niko nije ni zahvalio. Marplova koja se pojavljuje u „Trinaest problema“ je svadljivija i više viktorijanski tip lika nego ona koja se kasnije pojavljuje. Značajno se promenila tokom vremena pa čak nosi i starke u „Karipskoj zagoneci“ iz 1964. godine.
Gospođica Marpl se nikada nije udavala i njeni najbliži živi rođaci su nećaci. U pričama o njoj često se pojavljuju likovi njenog nećaka Rejmonda Vesta, poznatog pisca, i njegove žene Džoan. Marplova ima u službi nekoliko sluškinja, sve su mlade žene iz susednog sirotišta koje obučava po svojim viktorijanskim pravilima.

Mnoge velike glumice su se našle u ulozi Marplove, a prva je bila Grejsi Filds u, danas izgubljenoj, televizijskoj adaptaciji romana „Najavljuje se ubistvo“ 1956. godine. Tokom šezdesetih snimljene su četiri adaptacije u produkciji MGM-a u kojima je glavnu ulogu igrala Margaret Ruderford. Većina filmova je samo maglovito bazirana na Agatinim knjigama, a dva su sadržala i lik Poaroa. Kristijeva nije bila oduševljena komičnom verzijom lika koju je donela Ruderfordova koja se čak i nakratko pojavila u filmu o Poarou iz 1965. godine „The Alphabet Murders“. Mnogo stroži prikaz lika koji je dala Anđela Lansberi u adaptaciji „Napuklog ogledala“ možda je više bio po ukusu Agate Kristi. Tokom osamdesetih, u tri televizijske adaptacije smo mogli videti Helen Hejs u ulozi živahne detektivke.
Džoan Hikson je pružila verovatno najverniji prikaz lika u BiBiSijevoj seriji koja se prikazivala od 1984. do 1992. godine. Ona je ujedno i čitala mnoge od audio knjiga. Od 1993. do 2001. godine je Marplovu igrala Džun Vitfild na BiBiSijevom radiju 4, a 2004. godine je Žeraldin Mekevan glumila u adaptaciji za ITV, dok je tu ulogu preuzela Džulija Mekenzi 2009. godine.
Izvor: agathachristie.com
Prevod: Dragan Matković






















