Roman „Sandro“ sam pisao od početka jeseni 2021. pa sve do kraja 2023. godine, gotovo redovno, čak i onda kada iz nekog razloga ne bih stizao da u toku dana uopće otvorim rukopis. Roman mi naprosto nije dopuštao da se odvojim od njega, što me je znalo dovoditi do ludila u periodima kada bih jednostavno osjetio da mi je potreban odmak. Postojala je, naime, neka (ne)spretno potiskivana bojazan – sada kada je sve gotovo, mogu to samom sebi da priznam – da, dogodi li se da iz rukopisa izađem makar i na kraći period, više nikada neću uspjeti da se vratim unutra, u svijet teksta.

U početku sam dugo tražio način kako da uspostavim ravnotežu između dva narativna glasa – onog u prvom i onog u trećem licu – misleći da možda čak pišem dvije različite knjige, dvije odvojene pripovijesti, a onda se, takorekuć, kompozicija sama od sebe počela slagati u jednu cjelinu, numerisana poglavlja postala su neka vrsta kičme ili armaturne niti koja na okupu drži sve ostale likove i njihove književne sudbine. Kasnije, kada je roman počeo da se razvija, pojavili su se i drugi problemi, u mnoštvu likova koji se pojavljuju u priči, morao sam da tragam za načinima kako da ih ne ostavim da vise, odnosno da ih – kako se to kaže spisateljskim rječnikom – dovršim, što je iziskivalo mnogo pažnje, mnogo fokusa.

Inače, lik Sandra inspirisan je likom mog prijatelja iz djetinjstva, što mi je s jedne strane olakšavalo, a s druge pak umnogome otežavalo proces pisanja, jer nakon izvjesnog vremena, kada sam nekoliko puta odslušao njegovu životnu priču, tačnije one njene dijelove koji mi nisu bili poznati, a za koje sam osjećao da su važni za roman, počeo sam da se plašim da ću ga razočarati ako odustanem. Istina, ne bi bilo prvi put da ne završim ono što sam počeo pisati, ali nekako je uvijek lakše ako razočarate samo sebe. Možda sam se čak u jednu ruku plašio da ću, ako ne završim roman, na neki način pokvariti naše prijateljstvo ili barem način na koji smo bili prijatelji čitavog života.

Ovdje mi se čini važnim napomenuti ono što mi se, kod mojih ranijih knjiga, obično postavljalo kao novinarsko ili čitalačko pitanje: koliko je u romanu fikcije, a koliko fakcije. Pa evo, da i to kažem. Sve ključne scene u knjizi su ispripovijedane na osnovu mog ili Sandrovog sjećanja, što naravno ne znači da se sve zbilo baš onako kako je u romanu zapisano. Mnogi likovi su neka vrsta književnih modela stvarnih ljudi, onako kako sam ih ja poznavao ili doživio, dok su neki od njih čak i kombinacija dvoje ili više različitih osoba. Imaginacijom sam se služio samo onda kada je bilo neophodno, odnosno kada je to priča tražila od mene, ako taj podatak čitaocu uopšte treba da nešto znači.

„Sandro“ je priča o tome koliko je rat transformisao viziju svijeta čitave jedne generacije rođene sredinom sedamdesetih, te tako uticao na naše živote. Moj i njegov kao da su se oduvijek kretali u istom pravcu, iako odvojeno, susrećući se na najnevjerovatnijim mjestima i u najneobičnijim okolnostima. U tim tačkama njihovog preklapanja, u događajima za koje se ne bih usudio da kažem da su isplanirani na nekom višem mjestu, ali ih ne bih nazvao ni pukom slučajnošću, ogledala se ne samo literarnost našega prijateljstva nego i surovi karakter jedne epohe neophodan za razumijevanje kako naših pojedinačnih života tako i historije koja ih je pregazila.

Inače, „Sandro“ je roman koji se tematski naslanja na moje prethodne romane: „Boja zemlje“, „Ništa lakše od umiranja“ i „Ono o čemu se ne može govoriti“. Na neki način moglo bi se reći da je to neka vrsta spin-offa mog prvog romana „Boja zemlje“, s obzirom na to da se bavi ratnom sudbinom jednoga od sporednih likova koji se u tom romanu pojavljuje.

Autor: Elvedin Nezirović
Izvor: časopis Bukmarker, br. 43