„Talentovani gospodin Ripli“ – Bolje biti lažni neko, nego stvarni niko
Četiri decenije kasnije „Talentovanog gospodina Riplija“ režiraće Britanac Entoni Mingela uz producentsku podršku Sidnija Polaka, sa Džudom Louom, Gvinet Paltrou i Metom Dejmonom u glavnim ulogama. Ovaj roman biće prvi u nizu knjiga Patriše Hajsmit u kojima se pojavljuje Tom Ripli, snalažljivi negativac koji živi od danas do sutra, na račun prevare i dosetljivosti. On će biti junak serije romana američke spisateljice, od kojih će većina dobiti ekranizacije (Vim Venders je prema romanu „Riplijeva igra“ snimio „Američkog prijatelja“ /1977/, a Lilijana Kavani će svoj film, iz 2002, nazvati identično naslovu romana). Generalno, za rano otkrivanje i vrtoglavu popularnost Hajsmitove biće zaslužni reditelji, koji su njene knjige pretakali u manje ili više uspešne filmove.
Roman „Talentovani gospodin Ripli“ je po mnogo čemu paradigmatski za Patrišu Hajsmit, i prvi put nas upoznaje sa njenim najkontroverznijim likom. Junak knjige, mladi Ripli je bez vrlina, ali sa sposobnošću da se prilagodi i dopadne. Bez manira i novca, on je talentovan jer ume da se pretvara da je školovan, učen, pa čak i bogat. Zaključiće da je bolje biti „lažni neko“ nego „stvarni niko“. Izvršiće niz prevara i prestupa uključujući i ubistvo, uzevši nakon toga identitet ubijenog, njegov stil i komoditet življenja.
Večna mladost i uživanje u suncem obasjanom jugu Italije krajem pedesetih godina, sladak je život o kome mašta čovek bez sopstvenog identiteta kakav je Tom Ripli. Za razliku od Hajsmitove, Mingela u filmu daje svoju karakterizaciju lika koja je prilično romantična i ne otkriva negativne strane Tomove ličnosti (snob, voajer, varalica). Reditelj potencira bezbrižan život u mediteranskom gradiću Mongibelo (koji ne postoji) i elitnom letovalištu Iskija, na kojima se sluša yez i zabavlja društvo dokone američke zlatne mladeži.
Teško je zamisliti žanrovsku, posebno kriminalističku literaturu bez sukoba dobra i zla. Zlo može biti predstavljeno privlačno, fascinatno ili romantično, dok se dobro može prikazati raznim drugim sredstvima (nezanimljivo, patetično), ali i ispod takve površine uvek ostaje dobro. Ne postoji osoba u istoriji moderne popularne književnosti koja je do te mere porekla ovakvu bipolarnu etičku sliku sveta kao Patriša Hajsmit. Umesto jednostavnog dvostranog sveta, njeni romani nude moralni vrtlog. U knjigama Hajsmitove svako je pomalo nevin, pomalo kriv, bilo da je reč o junacima i zlikovcima ili ćutljivoj većini koja je u drugom planu radnje.
Svet u kome se odvijaju događaji u njenim romanima je, kako je napisao Grem Grin, „klaustrofobičan i iracionalan“. Njega čine nesvodivi, ne uvek jednostavno definisani ljudi - zločinci za koje navijamo, nevini koji su ipak pomalo krivi, počinitelji koje su na zločin nagnale okolnosti i pravednici koje ispravnost čini odbojnima. Bavljenje negativcem kao središnjim likom koji traži čitateljsku naklonost bila je novost u kriminalističkim romanima angloameričkog kruga, za razliku od francuske tradicije pustolovno-kriminalističkih romana gde su, na primer, Fantomas i Arsen Lupen zauzimali istaknuta mesta.
Autor: Siniša Kovačević
Izvor: Dnevnik



















