Anđeo atentata – Svetislav Basara
Najnoviji roman Svetislava Basare, „Anđeo atentata“, je priča o Sarajevskom atentatu, samo sada iz ugla one druge strane, nadvojvode Franca Ferdinanda. On se nalazi u čistilištu i daje svoju posthumnu ispovest sekretaru Ferdinandu Berholdu podeljenu u dva dela: „Jerihonske trube sviraju Radecki marš“ i „Muzej gadosti“, na koju se nastavlja apendiks sa diplomatskom prepiskom. Naravno da je sam čin atentata glavna tema, ali mnogo bitnije je ono što je dovelo do njega. Te pripreme su po Basarinom Ferdinandu trajale više od jednog i po veka, tačnije one su plod niskosti ovoga sveta i slabljenja uloge monarhije, pojave romantičarskih pokreta i opšteg rasula. U nekom krajnjem zbiru taj haos je ustoličen samim činom atentata i za svoju posledicu ima novovekovnu turobnu istoriju.
Namerno izabravši da romanu dâ odrednicu tabloid, Basara pravi otklon od lažne ozbiljnosti naših istoričara i romanopisaca. Stil koji je ustoličen još od pojave čuvene „Fame o biciklistima“ u ovom romanu doživljava svoj vrhunac. Sve je neozbiljno, a u stvari smrtno ozbiljno. Takav je i lik Franca Ferdinanda. Predani katolik je paradoksalno i nenadmašni mizantrop. Nosilac civilizacijskih vrednosti, eklektični je primer varvarstva. Suštinski, čitav svet je izokrenut naopačke. Ako bismo pokušali da Basarinog nadvojvodu odredimo samo jednom rečju, ona bi bila mržnja. Mržnja prema Srbima i Hrvatima, prema Habzburzima i Nemcima, prema Ničeu i Vagneru, prema Gavrilu Principu i prema sebi. Samo što to nije afektivna mržnja, nego mržnja mizantropa koja je neodvojivi deo njegove ličnosti. Baš kao što i Ferdinand u romanu kaže: „Mržnja je lepak ovoga raspalog sveta, najveći stepen prisnosti među narodima.“
Iščašeni svet romana „Anđeo atentata“ ne može se nikako drugačije opisati nego kao groteska. Baš takav je i lik Franca Ferdinanda, izuzetno elokventnog i pametnog čoveka ali u isto vreme i ništa manje samodestruktivnog. Taj i takav groteskni lik u još grotesknijem svetu postaje glas razuma. Upravo je to i najveća vrlina Basarinog romana. Iz gomile ludosti, pervertovane stvarnosti, razularene prošlosti, sveopšteg preterivanja, isijava nepatvorena mudrost. Još jednom pomerajući granice srpske proze, Basara ne samo da daje glas onoj drugoj zanemarenoj strani, već i ispisuje stranice o prokletstvu istorije koju neprestano ponavljamo ne naučivši baš ništa iz nje. Te Ferdinandove lekcije, iako neverovatno duhovite, postaju gorka opomena ali i orijentir, možda ponajviše kako treba pisati o istoriji: „Patriotizam je mač sa dve oštrice. U rukama razumnih ljudi on je moćno oružje, u rukama pak nedotupavnih kabadahija pretvara se u oruđe samouništenja.“
Izvor: onlinecitaonica.wordpress.com



















