Asfalt boje zemlje
Pisati o ocu, o porodici uopće, o ljudima koji su nam bliski, važno je. Malo gdje, kao na očevim leđima osjećamo teret historije. Književnost je dokaz da je porodica signifikantan uzorak za prikazivanje sveopće ljudske nesreće. To je mjesto koje poznajemo, koje osjećamo našim, ali i mjesto koje razotkrivamo kad god o njemu pričamo – kako drugima tako i sebi. Nikad ne otkrivamo samo unutrašnji dio tog svijeta, već i onaj izvanjski, onaj koji mu je kalup, međa, zid, šta god. Pisati o porodici znači pisati o svijetu, o zidovima koji okružuju porodične brloge.
Elvedin Nezirović svojim romanom “Boja zemlje” traga za ocem koji je s ovog svijeta otišao, prije nego što je autor i postao svjestan njegovog postojanja. Jedini tragovi koje ima su par fotografija i priče ljudi koji su njegovog oca poznavali. Ta potraga je snažna, izrazito lična, proizašla iz potrebe da se posloži autorov unutrašnji svijet. Tu Nezirovićevu potrebu osjećamo u svakoj njegovoj rečenici, ona je njihov pokretač, njihova snaga, te se kao takva prenosi i na čitatelja, i tjera ga da ovo štivo čita u jednom dahu. Potreba koja pokreće roman “Boja zemlje” – potreba da se otkrije i posloži vlastiti život, da se spozna otac, to klijalište vlastitog tijela, da ga se rekonstruiše, oživi, pribilježi – ravna je potrebi da se preživi.
Izazov biva većim kad je za rekonstrukciju života vlastitog oca materijal oskudan. A pogotovo kad ta manjkavost materijalnih dokaza o nečijem postojanju, možda i najviše govori. Svijet koji Nezirović rekonstruiše, rekonstruišući život vlastitog oca, jedan je po svemu nesavršen, nedovršen svijet. To je svijet ljudi koji su napuštali svoja sela i u potrazi za boljim životom odlazili u gradove gdje su postajali industrijski radnici. Jedan od njih je i autorov otac. Nisu ti ljudi napuštali samo selo, oni su napuštali i jednu čitavu kulturu življenja, ulazili u jednu novu i nepoznatu, koja za njih nije bila otvorena, pa su je sami morali izmišljati. Morali su osmisliti svijet u koji su doselili, popuniti sve te zakutke kvartova koji su im bili namijenjeni, koji su mirisali svježom bojom, morali su postati drugačijim, a to se sve dešavalo na vrat na nos. U tom, skoro pa nasilnom preseljavanju iz jedne u drugu sredinu, u tom napuštanju jednog svijeta da bi se otišlo u drugi i, vjerovalo se, bolji, leže uzroci vječne nedovršenosti njihovog svijeta. Nije se mogao preko noći napraviti svijet bez nedostataka, već jedan, po svemu, klimavi svijet. Tim klimavim svijetom kruže ljudi kojima je stalno stanje – stanje izgubljenosti, dezorijentiranosti; njihove ambicije su najčešće jedino što posjeduju. Oni se naprosto nemaju kad ostvariti, nemaju vremena da iza sebe ostave dokaze da su postojali. Oni maštaju o tome kako će se jednog dana obogatiti, kako će jednog dana zgrnuti veliku lovu, planiraju poslove, a novac koji bi tek trebao biti zarađen, oni već troše. Oni svoju budućnost ziđu u pričama, onda je ruše, pa opet sve iz početka, da ubiju koji sat vremena dok kao preplašene ptice sjede u svojim betonskim krletkama, u malim radničkim stanovima.
Nezirović piše i o onom ruralnom svijetu. On po dokaze o očevom postojanju odlazi kako u majčino, tako i u očevo selo. Tamo pronalazi komadiće koje vješto slaže u sliku za koju vjeruje da će do kraja teksta, a tekst valjda ima svoj kraj, biti gotova, kompletna, završena, i da će je na kraju konačno pospremiti u ladicu sa ostatkom prošlosti, u onu ladicu koje se sjetimo uvijek kada se uplašimo života. To selo je važno, ono je polazište svijeta o kojem Nezirović piše, iz njega izrastaju običaji i navike koje novi svijet prožimaju. Ono je važno da bi se shvatili svi ti ljudi o kojima ovdje riječ, ono je nešto čega se oni neće moći nikada osloboditi, jer su im životi, za takvo što, prekratki. Zadivljujući je i poetičan način na koji Nezirović doživljava selo, kako ga opisuje, kako s njim komunicira. Nezirovićev senzibilitet je nesvakidašnji, dovoljno snažan i prostran da osjeća i selo i grad. I da ih uzajamno objašnjava. On zna i koje boje je asfalt, i koje je boje zemlja.
Literatura koju ispisuje autor čiji je primarni cilj posložiti vlastiti život, saznati nešto o vlastitom identitetu, otkriti ga kako čitaocu, tako i samom sebi, obećava biti dobrom literaturom. Ona proizlazi iz potrebe koja je ravna osnovnim egzistencijalnim potrebama, a književnost koja je potaknuta takvom pozicijom autora, strašću kojom on sam pokušava razumjeti svijet, književnost je u kojoj će primarni ciljevi autora biti jednako važni i čitaocima. Elvedin Nezirović je pričajući priču o svojoj porodici, o ocu kojeg nije ni upamtio, ispričao priču o ljudima koji su za života pokušali podići svoj svijet. Svijet koji će zbog kratkoće njihovih života ostati vječno nezavršenim.
Izbiti priču iz oskudnih fotografija koje je načinila nespretna ruka, ne može bilo ko. Oživjeti svijet koji je izblijedio zajedno s tim fotografijama može samo pisac jake imaginacije. Pisac koji je dovoljno velik da taj iščezli svijet ponovo podigne. A da je Elvedin Nezirović takav, u to ne treba sumnjati.
Autor: Almin Kaplan
Izvor: strane.ba
Elvedin Nezirović svojim romanom “Boja zemlje” traga za ocem koji je s ovog svijeta otišao, prije nego što je autor i postao svjestan njegovog postojanja. Jedini tragovi koje ima su par fotografija i priče ljudi koji su njegovog oca poznavali. Ta potraga je snažna, izrazito lična, proizašla iz potrebe da se posloži autorov unutrašnji svijet. Tu Nezirovićevu potrebu osjećamo u svakoj njegovoj rečenici, ona je njihov pokretač, njihova snaga, te se kao takva prenosi i na čitatelja, i tjera ga da ovo štivo čita u jednom dahu. Potreba koja pokreće roman “Boja zemlje” – potreba da se otkrije i posloži vlastiti život, da se spozna otac, to klijalište vlastitog tijela, da ga se rekonstruiše, oživi, pribilježi – ravna je potrebi da se preživi.
Izazov biva većim kad je za rekonstrukciju života vlastitog oca materijal oskudan. A pogotovo kad ta manjkavost materijalnih dokaza o nečijem postojanju, možda i najviše govori. Svijet koji Nezirović rekonstruiše, rekonstruišući život vlastitog oca, jedan je po svemu nesavršen, nedovršen svijet. To je svijet ljudi koji su napuštali svoja sela i u potrazi za boljim životom odlazili u gradove gdje su postajali industrijski radnici. Jedan od njih je i autorov otac. Nisu ti ljudi napuštali samo selo, oni su napuštali i jednu čitavu kulturu življenja, ulazili u jednu novu i nepoznatu, koja za njih nije bila otvorena, pa su je sami morali izmišljati. Morali su osmisliti svijet u koji su doselili, popuniti sve te zakutke kvartova koji su im bili namijenjeni, koji su mirisali svježom bojom, morali su postati drugačijim, a to se sve dešavalo na vrat na nos. U tom, skoro pa nasilnom preseljavanju iz jedne u drugu sredinu, u tom napuštanju jednog svijeta da bi se otišlo u drugi i, vjerovalo se, bolji, leže uzroci vječne nedovršenosti njihovog svijeta. Nije se mogao preko noći napraviti svijet bez nedostataka, već jedan, po svemu, klimavi svijet. Tim klimavim svijetom kruže ljudi kojima je stalno stanje – stanje izgubljenosti, dezorijentiranosti; njihove ambicije su najčešće jedino što posjeduju. Oni se naprosto nemaju kad ostvariti, nemaju vremena da iza sebe ostave dokaze da su postojali. Oni maštaju o tome kako će se jednog dana obogatiti, kako će jednog dana zgrnuti veliku lovu, planiraju poslove, a novac koji bi tek trebao biti zarađen, oni već troše. Oni svoju budućnost ziđu u pričama, onda je ruše, pa opet sve iz početka, da ubiju koji sat vremena dok kao preplašene ptice sjede u svojim betonskim krletkama, u malim radničkim stanovima.
Nezirović piše i o onom ruralnom svijetu. On po dokaze o očevom postojanju odlazi kako u majčino, tako i u očevo selo. Tamo pronalazi komadiće koje vješto slaže u sliku za koju vjeruje da će do kraja teksta, a tekst valjda ima svoj kraj, biti gotova, kompletna, završena, i da će je na kraju konačno pospremiti u ladicu sa ostatkom prošlosti, u onu ladicu koje se sjetimo uvijek kada se uplašimo života. To selo je važno, ono je polazište svijeta o kojem Nezirović piše, iz njega izrastaju običaji i navike koje novi svijet prožimaju. Ono je važno da bi se shvatili svi ti ljudi o kojima ovdje riječ, ono je nešto čega se oni neće moći nikada osloboditi, jer su im životi, za takvo što, prekratki. Zadivljujući je i poetičan način na koji Nezirović doživljava selo, kako ga opisuje, kako s njim komunicira. Nezirovićev senzibilitet je nesvakidašnji, dovoljno snažan i prostran da osjeća i selo i grad. I da ih uzajamno objašnjava. On zna i koje boje je asfalt, i koje je boje zemlja.
Literatura koju ispisuje autor čiji je primarni cilj posložiti vlastiti život, saznati nešto o vlastitom identitetu, otkriti ga kako čitaocu, tako i samom sebi, obećava biti dobrom literaturom. Ona proizlazi iz potrebe koja je ravna osnovnim egzistencijalnim potrebama, a književnost koja je potaknuta takvom pozicijom autora, strašću kojom on sam pokušava razumjeti svijet, književnost je u kojoj će primarni ciljevi autora biti jednako važni i čitaocima. Elvedin Nezirović je pričajući priču o svojoj porodici, o ocu kojeg nije ni upamtio, ispričao priču o ljudima koji su za života pokušali podići svoj svijet. Svijet koji će zbog kratkoće njihovih života ostati vječno nezavršenim.
Izbiti priču iz oskudnih fotografija koje je načinila nespretna ruka, ne može bilo ko. Oživjeti svijet koji je izblijedio zajedno s tim fotografijama može samo pisac jake imaginacije. Pisac koji je dovoljno velik da taj iščezli svijet ponovo podigne. A da je Elvedin Nezirović takav, u to ne treba sumnjati.
Autor: Almin Kaplan
Izvor: strane.ba
Autor: Elvedin Nezirović
