„Boja purpura“ Alis Voker je redak dragulj
U međuvremenu, prateći Silin savet, njena mlađa sestra Neti traži pomoć naizgled bogate crnkinje i beži. Putuje u Afriku sa parom misionara kako bi tamo predavala deci. U Africi će dosta toga da nauči o sopstvenoj kulturi, ali će i iz prve ruke da sazna o zlostavljanju i uništavanju koje belci sprovode nad urođenicima. Šug pomaže Sili da pronađe Netina pisma koja je njen muž godinama krio i ovo je tera da svoja buduća pisma šalje svojoj izgubljenoj sestri umesto Bogu.
Ovaj roman je dobio međunarodna priznanja zbog svog empatičnog prikaza likova i problema sa kojima se sreću, a takođe je važan književni dokument u feminističkoj i afro-američkoj književnosti, koji se bavi problemom ženske jednakosti. Predstavljajući priču uglavnom u formi pisama, upućenih Bogu i sestri koju Sili možda nikada više neće videti, Vokerova naglašava da je komunikacija ta koja daje glas nečijim istinskim osećanjima. Forma pisma potresno naglašava usamljenost i izopštenost crnkinje koja nema kome da se poveri, da zatraži savet i zato je samo papir taj koji može da pomogne likovima da shvate svoja osećanja i ponudi predah. Štaviše, knjiga ističe i važnost sestrinstva i pokazuje kako ženska veza može da bude važnija od heteroseksualnih i stoga ključno sredstvo za lično i društveno napredovanje. Što se tiče zapleta, on napreduje kao ispunjenje želja, i daje završetku osećaj nade u bolje sutra. Upravo je ta nada i ljubav od vitalnog značaja za napredovanje onih potlačenih i marginalizovanih, a „Boja purpura“ takvima daje glas.
Katkad duhovita, ali uglavnom srceparajuća i šarmantna poput bajke, „Boja purpura“ hrabro napada društvene probleme i trebalo bi da bude obavezna knjiga za sve, posebno one koji i dalje biraju da okrenu glavu zlostavljanju i nasilju zasnovanom na seksizmu i rasizmu.
Izvor: openroadreview.com
Prevod: Miloš Vulikić



















