„Černobiljska molitva“, prikaz romana beloruske dobitnice Nobelove nagrade Svetlana Aleksijevič
Roman dobitnice Nobelove nagrade Svetlane Aleksijevič, „Černobiljska molitva“, izuzetno je svedočenje o jednoj od najvećih katastrofa dvadesetog veka. Napisan iz ugla žrtava i svedoka Černobilja, on donosi gotovo stotinu različitih iskaza o ovom događaju, pokušavajući da odgonetne tajnu o krivcima i posledicama nuklearne katastrofe. Junaci romana su neverovatno raznoliki. Od priprostih seljana, do religioznih fanatika, preko fizičara, psihologa, novinara, fotografa, vojnika, naučnika, učiteljica, pisaca, povratnika u Černobilj, bivših i zagriženih komunista, pa sve do političara. Najbitnije, tu su i oni najviše postradali – likvidatori (vatrogasci na reaktoru) i njihove porodice. Svi oni pokušavaju da dignu glas i da kroz priču prežive tragediju i iskažu svoju istinu.
Najveći kuriozitet ovoga dela je njegova autentičnost. Svi junaci knjige su zaista žrtve Černobilja i svaka njihova reč je u potpunosti istinita. Beloruska nobelovka Svetlana Aleksijevič nije tvorac napisanog, ona je samo katalizator različitih glasova koji se spajaju u užasavajuću celinu. Autorka knjige je svojevrsni Vergilije novog veka u Danteovoj viziji „Pakla“. Ona nam ukazuje na muke, puštajući svedoke da sami pričaju. I oni govore. O patnji („Ne može se tako patiti bez smisla.“), o ljudskoj niskosti („Ima li nešto strašnije od čoveka?“), o izgubljenim iluzijama („Mešavina zatvora i dečjeg vrtića – eto šta je socijalizam.“), o kraju jednog sveta („Nisam pijan, ja sam komunista!“)… Pakao je to veći od Danteovog, veći zato što ovi junaci nemaju nikakvu krivicu i greh. A opet su osuđeni na njega.
Svetlana Aleksijevič je rođena u Ukrajini u mešovitom braku. Završava studije žurnalistike u Minsku i počinje da radi kao novinar i nastavnik istorije i nemačkog jezika. Njena prva knjiga „Otišao sam sa sela“ (1976) zabranjena je od strane sovjetskih vlasti. Godine 1985. izlazi roman sa desetinom svedočenja žena o Drugom svetskom ratu „Rat nema žensko lice“ (na srpskom izdala „Čarobna knjiga“). Ona je i početak petoknjižja „Glasovi utopije“ u kojem autorka sastavlja istoriju Sovjetskog saveza iz ugla običnog čoveka. Čine je naslovi „Černobiljska molitva“, „Poslednji svedoci“ (ispovesti dece učesnika o Drugom svetskom ratu) „Dečaci od cinka“ (priča majki koje su svoje sinove izgubile u avganistanskom ratu) i „Vreme sekond-henda“ (fenomen postsovjetskog čoveka). Žestoki je protivnik i kritičar sadašnje ruske i beloruske vlasti, zbog čega je jednu deceniju provela u izgnanstvu. Njene knjige su na području bivšeg Sovjetskog saveza dostizale milionske tiraže, a za spisateljski rad je dobila niz priznanja, čija je kruna Nobelova nagrada za književnost.
Žanrovski odrediti stvaralaštvo Svetlane Aleksijevič je veoma teško. Njeni romani nisu klasična romaneskna dela, ali u isto vreme ni potpuno dokumentarna proza, ono što anglosaksonska literatura zove „nefikcijom“. Suštinski, Svetlana Aleksijevič se nalazi negde između ove dve kategorije. Povrh svega, ona je buntovnik. Koliko protiv političkog sistema u svom društvenom angažmanu, isto toliko i u književnosti. Njeno trajno opredeljenje da književnost vrati korenima, stavljajući narod u ulogu junaka ali i naratora romana, rezultira pravim stilskim vatrometom. Ona stara floskula da život piše romane, ovde je potvrđena. Sasvim sigurno ne postoji pisac koji bi mogao da prenese tu jačinu osećanja tuge, muke i žalosti kako to čini junaci „Černobiljske molitve“. I najvažnije, ta osećanja su ispričana tako elegantno a opet obično i svakodnevno, iskreno, životno, humano, i najvažnije duboko ljudski. Kako kaže sama autorka: „Ja se bavim nečim što bih nazvala propuštenom istorijom, netragom nestalim tragovima našeg boravka na zemlji i u vremenu. Pišem i sakupljam svakodnevna osećanja, misli i reči. Pokušavam da otkrijem život duše. Život običnog dana, običnih ljudi.“
Izvor: onlinecitaonica.wordpress.com



















