Činjenice i neispunjene mogućnosti – „Alternativna istorija Srbije“
Zbog podžanra knjige, stilski gledano, mnoge rečenice su morale biti pisane uz upotrebu oblika kondicionala i modalnih rečci poput „verovatno“ i „možda“, a strukturno, pošto ono što se nije dogodilo a razmatra se može da zadire i u budućnost, knjiga se završava poglavljima o Srbiji 2021. i toga šta bi moglo da se desi sa njom s obzirom na trenutne demografske, geopolitičke, ekonomske i ekološke izazove. S druge strane, a s obzirom na to da su mit i legende na pola puta i do „faktičke“ i do kontrafaktualne istorije, štivo kroz nekoliko poglavlja koja u značajnoj meri govore o mitskom i legendarnom ukazuje na njihovu neizbežnost i nužnost. Inače je struktura poglavlja takva da se u njima najpre konstatuje ono što je povodom određenog događaja istorija usvojila kao činjenično stanje a zatim se, pretežno, razmatra više neodigranih scenarija koja uključuju i pitanja šta bi bilo da je neki vladar (Car Dušan, Stefan despot Lazarević, kralj Aleksandar...) živeo duže, da su se neka od istorijskih zbivanja koja su mogla da se dese i dogodila (obnova Srbije 1690. godine, njeno priključenje Habzburškoj monarhiji, pravljenje velike, poglavito srpske, kraljevine posle Prvog svetskog rata), ili obratno (da se nisu desile seoba pod Čarnojevićem krajem sedamnaestog veka, uspostavljanje kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 27. mart 1941...). Alternativa realnoj povesti ima neuporedivo više nego u tek ispisanim zagradama koje sadrže samo primere. Štaviše, autorska kontrafaktualnost prostire se od zbivanja praktično počev od podele hrišćanstva na pravoslavlje i katoličanstvo do toga šta bi se desilo s našim državnim okvirom da premijer Đinđić nije likvidiran 2003. Međutim, daleko od toga da se knjiga bavi samo onim što njen naslov „pokriva“: uz gotovo svaki „scenario“, oba autora podsećaju na njegov kontekst u vidu tadašnjih aspiracija i trenutnih stanja velikih – i ne samo velikih – sila, trudeći se da pišu objektivno i ne stavljajući se ni na čiju stranu.
Očigledno je da su se Predrag J. Marković i Čedomir Antić laćanjem alternativne Srbije kroz kontrafaktualni postupak koji u našoj kulturi i nije zaživeo latili nezahvalnog posla. Međutim, lep prijem knjige kod publike i njeni drugi pozitivni javni učinci koje autori takođe ne propuštaju da pomenu u predgovoru, impliciraju da je ona shvaćena dobrim delom ispravno, što je i zaslužila.
Autor: Domagoj Petrović



















