Danas ništa ne može pomoći da se razriješi misterij Ekatarine Velike i Margite Stefanović
O knjizi Dušana Vesića: „Magi – kao da je bila nekad“
Ne vjerujem da bih se ikada prihvatila čitanja biografije Margite Stefanović, da nije ležala kraj uzglavlja u prijateljičinom stanu, u kojem sam boravila prisilno, iz nekakvih obiteljsko-medicinskih razloga. Postoji ta odbojnost prema dramatičnim biografijama koje je relativno jednostavno unovčiti, ali istovremeno postoji i voajerstvo prema tuđim knjigama, onome za čim drugi ljudi posežu prije spavanja.
Na približno 400 stranica, Vesićeva knjiga istovremeno je krajnje obzirna, i bolesno točna. Ni obzir, ni točnost, ne mogu posve pomoći da se razriješi misterij Ekatarine Velike, i Margite Stefanović. Kao što se ništa što se događalo osamdesetih iz današnje perspektive više ne može razriješiti, tako je nemoguće razumjeti zašto su ostali ti brojni i gotovo tajni džepovi sljedbenika, koje moja prijateljica s knjigom kraj uzglavlja na neki način ispravno naziva sektom, i što je to točno tako zarazno u tekstovima Milana Mladenovića, klavijaturama žene neobične ljepote (a ljepota nešto vrijedi samo ako je neobična, da parafraziram Bretona), velike inteligencije i savršenog sluha, i u gitari sina trgovca stokom, i učenika violine.
Sve je to dakle krajnja metafizika, i spada u nekakav oštar rez koji odvaja prijeratno od poslijeratnog, nešto što je bilo samorazumljivo od nečeg što je neobjašnjivo.
Čudnom mi se učinila jedino teza da je „Oči boje meda“ heroinska pjesma. Jednako mi je bio čudno neodređen i pipkav tekst beogradske autorice koja se u epilogu knjige krajnje neodlučno i diplomatski bavi utjecajem heroina na poetiku Ekatarine Velike.
A pravo su iznenađenje bili tek silno moralni prigovori u recenzijama knjige, u kojima se poziva na zaštitu dijagnoza, privatnost, pa čak i na idiotski GDPR.
Sve bi to možda, i valjda, teoretski bilo i ispravno, i legitimno, da ne ostavlja dojam kako su se stvorili novi tabui, i da se radi o vrsti konzervativnosti i konvencije koja u umjetnosti ne može postojati. Margita Stefanović je, kao još najmanje dvoje članova Ekatarine Velike, umrla od AIDS-a. To je ona buuuuu strašna bolest od koje obolijevaju, između ostalog, ovisnici o heroinu, o kojem je, zajedno s Milanom Mladenovićem, Bojanom Pečarom, Ivicom Vdovićem, obilato ovisila.
Pitanje jesu li umjetnost proizvodili ljudi, ili heroin, stupidno je, jer većina ovisnika o bilo čemu ne proizvodi ništa. U povijesti umjetnosti i literature, stimulansi su strahovito česti, kao i umiranje od istih. Moguće je sastaviti nekakav elementaran edukativan popis, nabrojiti kanonske autore koji su umirali od sifilisa, alkohola, narkotika, morfija, ili od nekakvih organskih komplikacija u ludnici, ali krajnje je zabrinjavajuća činjenica da smo dospjeli u stanje u kojem ne samo da se strahovito kontroliraju misli, izjave, i životi, nego je i smrt postala podložna kritici, i više takoreći ne samo što ne postoji sloboda života, već je uskraćena i sloboda smrti, koja se dijeli na prihvatljivu/dostojanstvenu, i onu o kojoj je nužno šutjeti, i primijeniti GDPR, ili nekakvu sličnu prisilu koja u ovom slučaju samo reproducira tabue, nekakve isprazne religiozne obrasce, i lobotomiju ovih neokonzervativnih država koje plaču za kugom, kolerom i srednjovjekovljem.
Ukratko, svaka smrt je, kao i svaki život, jednako prihvatljiva. Suicid, heroin, AIDS, ni po čemu nisu sramotniji od starosti, raka, supruga ili susjeda koji puca ili nožem zadaje tridesetak udaraca. Nema legitimne, i nedopuštene smrti, kao što nema dopuštenih i nezakonitih života.
Što je još važnije, nema umjetnosti heroina, alkohola, amfetamina. Kao jezero, ili princip spojenih posuda, umjetnost je jedna, i jedina. Nemoguće je razumjeti kako je do nje došlo, pretražiti vene, ili krvotok, umjetnika. Koji može biti bogalj, samoubojica, astmatičan, ili šizofreničan. To je nešto što nije moguće, ni moralno, cijepati na atome, niti razdvojiti. S GDPR-om, ili bez njega.
Margita Stefanović bila je ovisnica, i umrla je od AIDS-a. Bolesti koja se pojavila osamdesetih godina prošlog stoljeća, izazivala je strahovitu paniku, u međuvremenu je u medicinski razvijenom svijetu stavljena pod kontrolu, i nema razloga ni za osudu, ni za strah. Heroin je droga potlačenih, lučkih gradova, uglavnom se unosi intravenozno, i izaziva strahovite organske i psihološke posljedice. „Oči boje meda“ navodno su oda žlici u kojoj se kuha, ako je nekom do sumanutog moralizma, i pseudokršćanskih doslovnih analogija. Inače ništa u tekstu na to ne upućuje, osim potrebe da se mi, poslijeratni mrtvaci, ogradimo od onih prijeratnih, jer se nadamo da smo manje privremeni, i da ćemo umrijeti iz nekakvih uzvišenijih, i profinjenijih razloga. Strahovito smo naime evoluirali u odnosu na Margitu Stefanović. Više nemamo odsutne očeve, diktatorske majke, više nismo u okruženju koje se prezrivo odnosi prema klasičnoj muzici, i klaviru. Više nema potrebe da u nešto bježimo ako ne možemo preživjeti u postojećim uvjetima, svi smo specijalne jedinice iz Lučkog, nema tog sranja zbog čega ćemo pisati nadnevke kakve je pisala Margita: „U strašnom Beogradu, tog i tog datuma“. Ili je to pisao loš heroin, u posve normalnom gradu?
Autor: Slađana Bukovac
Izvor: radiogornjigrad.wordpress.com
Ne vjerujem da bih se ikada prihvatila čitanja biografije Margite Stefanović, da nije ležala kraj uzglavlja u prijateljičinom stanu, u kojem sam boravila prisilno, iz nekakvih obiteljsko-medicinskih razloga. Postoji ta odbojnost prema dramatičnim biografijama koje je relativno jednostavno unovčiti, ali istovremeno postoji i voajerstvo prema tuđim knjigama, onome za čim drugi ljudi posežu prije spavanja.
Na približno 400 stranica, Vesićeva knjiga istovremeno je krajnje obzirna, i bolesno točna. Ni obzir, ni točnost, ne mogu posve pomoći da se razriješi misterij Ekatarine Velike, i Margite Stefanović. Kao što se ništa što se događalo osamdesetih iz današnje perspektive više ne može razriješiti, tako je nemoguće razumjeti zašto su ostali ti brojni i gotovo tajni džepovi sljedbenika, koje moja prijateljica s knjigom kraj uzglavlja na neki način ispravno naziva sektom, i što je to točno tako zarazno u tekstovima Milana Mladenovića, klavijaturama žene neobične ljepote (a ljepota nešto vrijedi samo ako je neobična, da parafraziram Bretona), velike inteligencije i savršenog sluha, i u gitari sina trgovca stokom, i učenika violine.
Sve je to dakle krajnja metafizika, i spada u nekakav oštar rez koji odvaja prijeratno od poslijeratnog, nešto što je bilo samorazumljivo od nečeg što je neobjašnjivo.
Čudnom mi se učinila jedino teza da je „Oči boje meda“ heroinska pjesma. Jednako mi je bio čudno neodređen i pipkav tekst beogradske autorice koja se u epilogu knjige krajnje neodlučno i diplomatski bavi utjecajem heroina na poetiku Ekatarine Velike.
A pravo su iznenađenje bili tek silno moralni prigovori u recenzijama knjige, u kojima se poziva na zaštitu dijagnoza, privatnost, pa čak i na idiotski GDPR.
Sve bi to možda, i valjda, teoretski bilo i ispravno, i legitimno, da ne ostavlja dojam kako su se stvorili novi tabui, i da se radi o vrsti konzervativnosti i konvencije koja u umjetnosti ne može postojati. Margita Stefanović je, kao još najmanje dvoje članova Ekatarine Velike, umrla od AIDS-a. To je ona buuuuu strašna bolest od koje obolijevaju, između ostalog, ovisnici o heroinu, o kojem je, zajedno s Milanom Mladenovićem, Bojanom Pečarom, Ivicom Vdovićem, obilato ovisila.
Pitanje jesu li umjetnost proizvodili ljudi, ili heroin, stupidno je, jer većina ovisnika o bilo čemu ne proizvodi ništa. U povijesti umjetnosti i literature, stimulansi su strahovito česti, kao i umiranje od istih. Moguće je sastaviti nekakav elementaran edukativan popis, nabrojiti kanonske autore koji su umirali od sifilisa, alkohola, narkotika, morfija, ili od nekakvih organskih komplikacija u ludnici, ali krajnje je zabrinjavajuća činjenica da smo dospjeli u stanje u kojem ne samo da se strahovito kontroliraju misli, izjave, i životi, nego je i smrt postala podložna kritici, i više takoreći ne samo što ne postoji sloboda života, već je uskraćena i sloboda smrti, koja se dijeli na prihvatljivu/dostojanstvenu, i onu o kojoj je nužno šutjeti, i primijeniti GDPR, ili nekakvu sličnu prisilu koja u ovom slučaju samo reproducira tabue, nekakve isprazne religiozne obrasce, i lobotomiju ovih neokonzervativnih država koje plaču za kugom, kolerom i srednjovjekovljem.
Ukratko, svaka smrt je, kao i svaki život, jednako prihvatljiva. Suicid, heroin, AIDS, ni po čemu nisu sramotniji od starosti, raka, supruga ili susjeda koji puca ili nožem zadaje tridesetak udaraca. Nema legitimne, i nedopuštene smrti, kao što nema dopuštenih i nezakonitih života.
Što je još važnije, nema umjetnosti heroina, alkohola, amfetamina. Kao jezero, ili princip spojenih posuda, umjetnost je jedna, i jedina. Nemoguće je razumjeti kako je do nje došlo, pretražiti vene, ili krvotok, umjetnika. Koji može biti bogalj, samoubojica, astmatičan, ili šizofreničan. To je nešto što nije moguće, ni moralno, cijepati na atome, niti razdvojiti. S GDPR-om, ili bez njega.
Margita Stefanović bila je ovisnica, i umrla je od AIDS-a. Bolesti koja se pojavila osamdesetih godina prošlog stoljeća, izazivala je strahovitu paniku, u međuvremenu je u medicinski razvijenom svijetu stavljena pod kontrolu, i nema razloga ni za osudu, ni za strah. Heroin je droga potlačenih, lučkih gradova, uglavnom se unosi intravenozno, i izaziva strahovite organske i psihološke posljedice. „Oči boje meda“ navodno su oda žlici u kojoj se kuha, ako je nekom do sumanutog moralizma, i pseudokršćanskih doslovnih analogija. Inače ništa u tekstu na to ne upućuje, osim potrebe da se mi, poslijeratni mrtvaci, ogradimo od onih prijeratnih, jer se nadamo da smo manje privremeni, i da ćemo umrijeti iz nekakvih uzvišenijih, i profinjenijih razloga. Strahovito smo naime evoluirali u odnosu na Margitu Stefanović. Više nemamo odsutne očeve, diktatorske majke, više nismo u okruženju koje se prezrivo odnosi prema klasičnoj muzici, i klaviru. Više nema potrebe da u nešto bježimo ako ne možemo preživjeti u postojećim uvjetima, svi smo specijalne jedinice iz Lučkog, nema tog sranja zbog čega ćemo pisati nadnevke kakve je pisala Margita: „U strašnom Beogradu, tog i tog datuma“. Ili je to pisao loš heroin, u posve normalnom gradu?
Autor: Slađana Bukovac
Izvor: radiogornjigrad.wordpress.com
