Delfi kutak je pročitao: „Divlje guske“ Julijane Adamović
I zbog svega toga neophodan vam je saučesnik, neko isti kao vi, sa kojim ćete biti hrabriji i smeliji, da biste postali mi. Jer MI i jeste najčešća reč kojom počinju sve naše priče o detinjstvu – kad smo mi ovo, kad smo ono – sva deca su imala slična sećanja koja ih vežu. Primećujući tu suptilnu razliku između ja i mi, talentovana Julijana Adamović, pripoveda celu knjigu u prvom licu množine, pomažući nam da se prisetimo i hladnih soba, i smrdljivih klozeta, i strašnih komšija, i prve kafe, a bogami i cigare... I to MI odjednom obuhvata čitav jedan svet, a ne samo svet ove knjige.
A kakva je ova knjiga? Snažna. Topla. Bajkovita. Surova. Strašna. Na mahove prepuna specifičnog humora, ali i setna.
Jezik kojim je pisana, te metafore i te slike ne sreću se tako često. Tek ponekad se desi ovakav jedan bljesak u književnosti, da sve zaseni i da shvatite da reč može da dočara svaku emociju. Da može da oživi sliku. Da je književnost i dalje najlepša umetnost.
I zato hvala Julijana, i od mene i od sestre i od Mare-vaške, jer svi smo imali po jednu Maru sa kojom nam je bilo zabranjeno druženje, i zbog koje su nas danima zaronjene u krila trebili. Hvala ti što si nas podsetila koliko je hrabrosti bilo potrebno da bi se preživelo detinjstvo kroz koje smo srljali kao divlje guske kroz maglu, na slepo, i koje je i pored svih užasnih okolnosti ipak bilo srećno, jer je bilo prepuno ljubavi.
Autor: Nataša Spasojević
Izvor: Delfi kutak



















