Delfi Kutak je pročitao „Monine oči“: Priča o odrastanju i spoznavanju sebe
Između bake i dede i unuka, i unuka i bake i dede ponekad se stvara čudesna veza, što je posledica činjenice da se, kroz svojevrsnu egzistencijalnu krivu, stariji vraćaju, sa visine svoje starosti, osećanjima iz najranije mladosti i uživaju, više od ikoga, u proleću života.
Mona i njen Dade, kako je zvala svog dedu, imaju prelepu, dirljivu vezu. Iako je Mona dete od samo 10 godina, njen Dade sa njom razgovara kao sa odraslom. Zajedno će otkriti umetničke slike, skulpture, freske, crtež, fotografiju, instalacije...
Neki od Moninih „psihijatra“ biće Botičeli, Leonardo da Vinči, Rafael, Ticijan, Mikelanđelo, Frans Hals, Rembrant, Vermer, Nikola Pusen, Fransisko Goja, Eduar Mane, Klod Mone, Pol Sezan, Vinsent van Gog, Gustav Klimt, Frida Kalo, Pikaso, Marina Abramović... Mona je odlična učenica, ali i Dade je fenomenalan učitelj. Čak i mi, koji nemamo apsolutno nikakvo znanje iz istorije umetnosti, bivamo fascinirani. Linije, boje, senke, kompozicije, oblici... uvučeni smo u taj divni svet, raj za boje... I tu, u tom svetu, naučićemo da primamo, da se smešimo životu, da imamo poverenja u maštu, poštujemo male ljude, spoznamo sebe, ne zadrhtimo ni pred čim... Da uvek verujemo u moguća čuda, da pustimo osećanja da se izraze, da ne postoji slabiji pol, da treba plesati svoj život, da nas ono što nas ne ubije ojača, da je rastanak šansa koju treba iskoristiti... Učimo šta je velikodušnost, melanholija, poverenje, ljubav...
Mona je jedna bistra, pametna, zrela devojčica. A njen Dade, deda je kakvog bismo svi poželeli. Eh, da su svi učitelji poput njega, svaki bi predmet bio omiljen. U tih godinu dana bićemo svesni koliko je Mona „porasla“. A Dade nas neće samo upoznati sa delima, već i sa samim slikarima, istorijom, epohom u kojoj su stvarali, filozofijom... Zadiviće nas, ali i sve koji se nađu u blizini. U tom procesu, i sam će pokušati nešto da otkrije. Pokušaće da otkrije tajnu melodiju jezika njegove unuke. Jer nešto je vrlo posebno u načinu na koji se izražava.
Iako sama umetnost zauzima najveći deo knjige, pratimo i porodične veze, tajne, porodično nasleđe, tugu zbog gubitka voljene osobe, nemogućnost da se ona iskaže jer se oko nje pravi misteriozni veo... Ovo je priča o odrastanju i spoznavanju sebe.
Knjiga se čita polako, jer svako umetničko delo posmatra se pažljivo, a svaka Monina i Anrijeva reč upijaju poput sunđera. I postajemo gladni znanja, želimo još...
Mnoge od ovih dela sam potražila na internetu, ali zamislite moje oduševljenje kada sam shvatila da su sva smeštena na kraju knjige. Bilo bi predivno sada posetiti ove muzeje, i sa knjigom u ruci, sa Monom i Anrijem ponovo proći sve. A rekosmo da su čuda moguća i da se želje ispunjavaju, tako da se možda i ova moja jednog dana ispuni.
Autor: Anita Savić
Izvor: Delfi Kutak



















