Delfi Kutak je pročitao: „Odabrane pripovetke“ Branislava Nušića
Među koricama ovog izbora nalaze se „pripovetke o Beogradu i onima koji njemu stremeˮ koje, osim toposa prestonice, koja se iz turske kasabe preobražava u modernu varoš, objedinjuje humor, onaj dobronamerni nušićevski humor koji opominje čitaoce, osuđujući, ali ne ponižavajući svevremene književne junake. To je humor pisca koji voli ljude, koji uprkos ismevanju naših nepopravljivih mana, lažnog moralizma i podaničkog mentaliteta, ne prezire čak ni policijske doušnike, ni novinare koji lansiraju lažne vesti, ni pralje oštrog jezika koje skoro doslovno iznose u javnost prljav veš svojih uglednih mušterija, ni pohlepne i vlastoljubive državne nameštenike, ni nedoučene učitelje, ni raspusne sveštenike i njihovu licemernu pastvu... Jer likovi iz njegovih humoreski, kozerija, priča čija je osnova skoro bez izuzetka nekakva anegdota koja se prepričavala u prestoničkim kafanama ili parkovima između dva rata, blizak su rod njegovim dramskim junacima i to po prevrtljivosti, gramzivosti, sitnom lopovluku, vlastoljublju i samouništavajućoj političkoj ostrašćenosti, skorojevićkom ponašanju i nastojanju da prečicom dođu do onoga što im ne pripada i što ne zaslužuju. Zahvatajući građu, kako je govorio, iz „samog životaˮ, tokom koga je bio i novinar, i diplomata, i vojnik, i upravnik pozorišta, policajac, i glumac, i šta još sve ne, Branislav Nušić nas svojim humorom koji je često nepravedno ocenjivan kao površan i banalan, razgaljuje, ali nam i posle čitavog jednog veka, pruža više od puke zabave. Ako se latite ove knjige, još jednom ćete se uveriti u duboki smisao reči koje je, 1924. godine, Nušić uputio svojoj kćeri Margiti Giti Predić: „Za moj se humor veli da je lak. Ja ne znam da u literaturi postoje dva humora: težak i lak - ja znam samo jedan humor, jedan jedini, onaj koji, izazivajući smeh na usnama, ublažava surovost života.ˮ
Autor: Olivera Nedeljković
Izvor: Delfi Kutak



















