Delfi Kutak je pročitao: „Pačinko“
Godine 2002. korejska i američka književnica Min Đin Li objavila je priču o mladom korejskom Japancu kojem za osamnaesti rođendan vlasti uzimaju otiske prstiju i daju ličnu kartu za strance. Bilo je veoma važno ispričati priče o ovakvim ljudima, i petnaest godina nakon priče „Otadžbina“ izašao je roman „Pačinko“.
„Pačinko“ je roman koji se proteže na gotovo šest stotina stranica i u trećem licu pripovijeda o nekoliko generacija jedne porodice. U središtu romana je Sunđa, u početku mlada djevojka koja živi na Čedžuu. S majkom drži pansion u kojem uglavnom odsjedaju ribari i oni koje put nanese na ovo južnokorejsko ostrvo. Svaki dan ispunjen je fizičkim radom i odlascima na obližnju pijacu gdje japanski dječaci uživaju u podlom maltretiranju korejskih djevojčica. Kratka afera s bogatim neznancem, spoznaja da je trudna, a da njega u Japanu čekaju supruga i tri kćerke iz korijena će promijeniti tok Sunđinog života. Napustit će voljeni dom i s bolešljivim svećenikom – gostom u njihovom pansionu spremim da dijete prihvati kao svoje, krenuti u Japan. Godina je 1910, a za njom ostaje voljena majka i nada da će bogati neznanac postati dio prošlosti, a odlazak u Japan donijeti bolji život.
„Sunđa-ja, život žene čine beskonačan rad i trpljenje. Prvo trpiš, a onda trpiš još malo. Bolje je da to očekuješ, znaš. Sada izrastaš u ženu, pa to neko treba da ti kaže. Ženi će muškarac za koga se ona uda u potpunosti odrediti kvalitet života. Dobar muškarac znači pristojan život, a loš muškarac život pod kletvom – ali kako god bilo, uvek očekuj trpljenje, i samo nastavi da vredno radiš. Niko se neće starati za sirotu ženu – samo mi same.“
Posljednja poglavlja romana smještena su u 1989. godinu i kroz sve godine pratimo život Sunđe, njenih nasljednika i ljudi s kojima su njihovi životi usko povezani. U bogatoj lepezi likova koji žive u burnim historijskim previranjima prije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata, koja će promijeniti i podijeliti Japan i Koreju, upoznajemo imigrante suočene sa velikim siromaštvom uzrokovanim obavljanjem teških i veoma nisko plaćenih poslova za bezobzirne Japance, krizom identiteta u zemlji koja ne prihvata imigrante, ali i ambicioznim likovima svjesnim da i u takvim uslovima mogu ostvariti više. Odluka da i u nepovoljnim životnim okolnostima vlastitim rukama probije put do onoga što najbolje zna i snaga s kojom kroz život korača nevjerovatna je. U zemlji s duboko ukorijenjenim podjelama vlastitim rukama podići će porodicu i voljenim osobama svoj život u potpunosti staviti na raspolaganje najmanje misleći na vlastite potrebe.
„Zato, čuvaj sopstveno dupe – to su Korejci smatrali u sebi. Čuvaj svoju porodicu. Napuni svoj stomak. Budi pažljiv, i sumnjičav prema ljudima na vlasti. Ako korejski nacionalisti ne mogu da oslobode svoju zemlju, onda neka vaša deca nauče japanski i pokušaju da uspeju. Prilagodite se. Zar to nije bilo tako jednostavno? Na svakog rodoljuba koji se borio za slobodnu Koreju, ili na svakog zlosrećnog Korejca koji se borio za Japan, dolazilo je deset hiljada zemljaka na terenu i drugde, koji su samo pokušavali da se prehrane. Na kraju, tvoj stomak je car.“
Čitajući ovu knjige radovala sam se svakom slobodnom trenutku u kojem bih joj se mogla posvetiti, a to se čak i kod knjiga koje mi u konačnici dopadnu, rjeđe događa. Najdraže su mi knjige koje pripovijedaju o nekoliko generacija jedne porodice smještene u za mene egzotične krajeve koje bih nekada voljela posjetiti. Japan i Koreja to definitivno jesu, a zbog protagonista ovog romana ta želja je još jača. Koračati istim putevima kojima su i oni u svojim životima nalik staroj japanskoj mehaničkoj igri pačinko koja bi uprkos zabranama uvijek pronalazila svoj put – bio bi san.
Zanimljiv je podatak da je i bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama preporučio ovu knjigu kao nezaobilnu za svakog knjigoljupca o čemu možete pročitati ovde.
Autor: Ena Hasečić
Izvor: Delfi Kutak
„Pačinko“ je roman koji se proteže na gotovo šest stotina stranica i u trećem licu pripovijeda o nekoliko generacija jedne porodice. U središtu romana je Sunđa, u početku mlada djevojka koja živi na Čedžuu. S majkom drži pansion u kojem uglavnom odsjedaju ribari i oni koje put nanese na ovo južnokorejsko ostrvo. Svaki dan ispunjen je fizičkim radom i odlascima na obližnju pijacu gdje japanski dječaci uživaju u podlom maltretiranju korejskih djevojčica. Kratka afera s bogatim neznancem, spoznaja da je trudna, a da njega u Japanu čekaju supruga i tri kćerke iz korijena će promijeniti tok Sunđinog života. Napustit će voljeni dom i s bolešljivim svećenikom – gostom u njihovom pansionu spremim da dijete prihvati kao svoje, krenuti u Japan. Godina je 1910, a za njom ostaje voljena majka i nada da će bogati neznanac postati dio prošlosti, a odlazak u Japan donijeti bolji život.
„Sunđa-ja, život žene čine beskonačan rad i trpljenje. Prvo trpiš, a onda trpiš još malo. Bolje je da to očekuješ, znaš. Sada izrastaš u ženu, pa to neko treba da ti kaže. Ženi će muškarac za koga se ona uda u potpunosti odrediti kvalitet života. Dobar muškarac znači pristojan život, a loš muškarac život pod kletvom – ali kako god bilo, uvek očekuj trpljenje, i samo nastavi da vredno radiš. Niko se neće starati za sirotu ženu – samo mi same.“
Posljednja poglavlja romana smještena su u 1989. godinu i kroz sve godine pratimo život Sunđe, njenih nasljednika i ljudi s kojima su njihovi životi usko povezani. U bogatoj lepezi likova koji žive u burnim historijskim previranjima prije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata, koja će promijeniti i podijeliti Japan i Koreju, upoznajemo imigrante suočene sa velikim siromaštvom uzrokovanim obavljanjem teških i veoma nisko plaćenih poslova za bezobzirne Japance, krizom identiteta u zemlji koja ne prihvata imigrante, ali i ambicioznim likovima svjesnim da i u takvim uslovima mogu ostvariti više. Odluka da i u nepovoljnim životnim okolnostima vlastitim rukama probije put do onoga što najbolje zna i snaga s kojom kroz život korača nevjerovatna je. U zemlji s duboko ukorijenjenim podjelama vlastitim rukama podići će porodicu i voljenim osobama svoj život u potpunosti staviti na raspolaganje najmanje misleći na vlastite potrebe.
„Zato, čuvaj sopstveno dupe – to su Korejci smatrali u sebi. Čuvaj svoju porodicu. Napuni svoj stomak. Budi pažljiv, i sumnjičav prema ljudima na vlasti. Ako korejski nacionalisti ne mogu da oslobode svoju zemlju, onda neka vaša deca nauče japanski i pokušaju da uspeju. Prilagodite se. Zar to nije bilo tako jednostavno? Na svakog rodoljuba koji se borio za slobodnu Koreju, ili na svakog zlosrećnog Korejca koji se borio za Japan, dolazilo je deset hiljada zemljaka na terenu i drugde, koji su samo pokušavali da se prehrane. Na kraju, tvoj stomak je car.“
Čitajući ovu knjige radovala sam se svakom slobodnom trenutku u kojem bih joj se mogla posvetiti, a to se čak i kod knjiga koje mi u konačnici dopadnu, rjeđe događa. Najdraže su mi knjige koje pripovijedaju o nekoliko generacija jedne porodice smještene u za mene egzotične krajeve koje bih nekada voljela posjetiti. Japan i Koreja to definitivno jesu, a zbog protagonista ovog romana ta želja je još jača. Koračati istim putevima kojima su i oni u svojim životima nalik staroj japanskoj mehaničkoj igri pačinko koja bi uprkos zabranama uvijek pronalazila svoj put – bio bi san.
Zanimljiv je podatak da je i bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama preporučio ovu knjigu kao nezaobilnu za svakog knjigoljupca o čemu možete pročitati ovde.
Autor: Ena Hasečić
Izvor: Delfi Kutak
