Delfi Kutak je pročitao: prikaz knjige „Put do kuće svakog jutra sve je duži“
Fredrik Bakman svoju spisateljsku karijeru započeo je kao jedan od najpzonatijih švedskih blogera i kolumnista. Njegov prvi roman „Čovek po imenu Uve“ postao je svjetski hit. Snimljena je i odlična švedska ekranizacija, a 2020. godine stiže nam američka i to sa Tomom Henksom u glavnoj ulozi.
„Put do kuće svakog jutra sve je duži“ knjiga je nevelikog obima od svega osamdesetak stranica od kojih su neke ukrašene jednostavnim crtežima. Autor je tekst iz knjige prvobitno objavio na svom blogu nadajući se da će on potaknuti čitaoce da iznos po želji doniraju dobrotvornim udrugama. Doživio je veliku popularnost pa je nakon nešto više od godinu dana objavljen kao knjiga, a sav prihod od prodaje namijenjen je za Fondaciju za mozak koja provodi istraživanja o oboljenjima mozga.
„Ovo je priča o tome kako izgleda kada izgubite svoje uspomene pre nego što stignete do kraja života. Da budem sasvim iskren prema vama, ovo u stvari i nije trebalo da bude knjiga. Ovo je bio samo pokušaj da razjasnim nešto što se događalo u meni, a pošto sam od onih koji se više osjećaju kao svoji na svome kada pišu nego kads govore, ponekad moram da vidim svoje misli ispisane slovima da bih shvatio šta osećam.“
Najkraće rečeno, a kako i sam autor u dijelu Nešto nalik predgovoru navodi, ova knjiga bavi se mozgom. Kroz kratku priču autor pokušava istražiti dobro poznati fenomen kada mozak napušta naše tijelo. Kroz priču o odnosu dede i unuka, oca i sina i suočavanju supruga sa smrću voljene supruge Bakman pokazuje da je najteži osjećaj pomiriti se s tim da ćemo biti uz neku osobu, ali da to neće biti kao prije.
„Skoro svi odrasli ljudi koračaju svetom ispunjeni kajanjen zbog nekog rastanka za koji žele da su umeli da izvedu bolje i rado bi se vratili unazad kroz vreme za to učine. Naš rastanak ne mora da bude takav, jer ćeš imati prilike da ga ponavljaš dok ne ispadne savršeno.“
Mala je ovo knjiga sa velikom porukom poput Hosseinijeve „Molitve moru“ ili Draga Ijeawele, ili feministički manifest u petnaest savjeta Chimamande Nzogi Adichie. Takve knjige čuvaju se na polici i za njima se veoma često posegne, bilo zbog ponovnog čitanja, bilo zbog prisjećanja na lijepe rečenice u kojima je protkana životna filozofija na koju često zaboravimo.
Autor: Ena Hasečić
Izvor: Delfi Kutak
„Put do kuće svakog jutra sve je duži“ knjiga je nevelikog obima od svega osamdesetak stranica od kojih su neke ukrašene jednostavnim crtežima. Autor je tekst iz knjige prvobitno objavio na svom blogu nadajući se da će on potaknuti čitaoce da iznos po želji doniraju dobrotvornim udrugama. Doživio je veliku popularnost pa je nakon nešto više od godinu dana objavljen kao knjiga, a sav prihod od prodaje namijenjen je za Fondaciju za mozak koja provodi istraživanja o oboljenjima mozga.
„Ovo je priča o tome kako izgleda kada izgubite svoje uspomene pre nego što stignete do kraja života. Da budem sasvim iskren prema vama, ovo u stvari i nije trebalo da bude knjiga. Ovo je bio samo pokušaj da razjasnim nešto što se događalo u meni, a pošto sam od onih koji se više osjećaju kao svoji na svome kada pišu nego kads govore, ponekad moram da vidim svoje misli ispisane slovima da bih shvatio šta osećam.“
Najkraće rečeno, a kako i sam autor u dijelu Nešto nalik predgovoru navodi, ova knjiga bavi se mozgom. Kroz kratku priču autor pokušava istražiti dobro poznati fenomen kada mozak napušta naše tijelo. Kroz priču o odnosu dede i unuka, oca i sina i suočavanju supruga sa smrću voljene supruge Bakman pokazuje da je najteži osjećaj pomiriti se s tim da ćemo biti uz neku osobu, ali da to neće biti kao prije.
„Skoro svi odrasli ljudi koračaju svetom ispunjeni kajanjen zbog nekog rastanka za koji žele da su umeli da izvedu bolje i rado bi se vratili unazad kroz vreme za to učine. Naš rastanak ne mora da bude takav, jer ćeš imati prilike da ga ponavljaš dok ne ispadne savršeno.“
Mala je ovo knjiga sa velikom porukom poput Hosseinijeve „Molitve moru“ ili Draga Ijeawele, ili feministički manifest u petnaest savjeta Chimamande Nzogi Adichie. Takve knjige čuvaju se na polici i za njima se veoma često posegne, bilo zbog ponovnog čitanja, bilo zbog prisjećanja na lijepe rečenice u kojima je protkana životna filozofija na koju često zaboravimo.
Autor: Ena Hasečić
Izvor: Delfi Kutak
