Delfi kutak je pročitao: „Zona Zamfirova“
Delo „Zona Zamfirova“, prema mišljenju pisca je pripovetka, ali po formi i razgranatoj slici života i ljudi u njemu – roman. Gradeći jednostavnu, ali dinamičnu i nadahnutu ljubavnu priču između Zone i Maneta, Sremac je koristio svaki trenutak da opiše Niš iz tog perioda. Niš o kojem Sremac piše je još onaj stari Niš, sav od kaldrme i uvijenih sokaka, uskih kamenih uličica i zidova, od kapija i bašti u kojima rastu visoka senovita stabla. Niš od malih dućana i ćepenaka, kafana, meraklija i sitnih zanatlija poput Maneta, koji uz piće i priče provode vreme; grad starih, ozbiljnih i bogatih čorbadžija, poput hadži Zamfira, i nekih novih ljudi, tek pristiglih sa drugih strana. Reč je o Nišu tek oslobođenom od Turaka, zbog čega je u njemu takvo šarenilo u kome se prepoznaje ono staro tursko i novo srpsko, odnosno patrijarhalni moral starih i shvatanja nekog mladog i novog sveta. Stevanu Sremcu, dobrom posmatraču, nije promaklo ni jedno ni drugo. Čitav roman podeljen je po glavama, a na početku svake od njih stoji piščeva napomena o čemu će biti govora u njoj, čime se umnogome olakšava razumevanje dela. Deskripcija, razvijeni dijalozi, epizode, pa i umetnute priče su podređeni ljubavnoj priči između Zone i Maneta. U knjizi su oštro izvučene osnovne linije, postignuta puna ravnoteža između glavnog i sporednog, delova i celine. Dijalozi su dati u koloritnom staroniškom dijalektu. Sremac je ovim književnim delom uspeo da pokaže izmirenje dva staleža, dva različita socijalna sveta, ali i da titulu pobednika dodeli ljubavi, koja je svemoguća i koja opstaje uprkos preprekama, koje su i danas vrlo često istovetne. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapažanja, uočavanja bitnih pojedinosti, pronicanja u suštinu pojava i događanja, Sremac je uvek polazio od stvarnih činjenica i podataka, od onoga što je video, proverio i zabeležio. Stalno je nosio beležnicu i zapisivao zanimljive priče, anegdote, dosetke, lepo izrečenu misao ili reč. „Zona Zamfirova“ je prvi put objavljena tek 1903. godine u Srpskom književnom glasniku, u nastavcima. A kao roman ovo Sremčevo delo je prvi put objavljeno 1907. godine u izdanju Srpske književne zadruge. Dugo se čak ni među učenim ljudima nije znalo da je Sremac „Zonu“ napisao na osnovu istinitog događaja koji se zbio krajem XIX veka u Prištini, i koji mu je ispričao Branislav Nušić, u to vreme srpski konzul u ovom gradu. Nakon povratka u Beograd, šetajući Kalemegdanom, Nušić je Sremcu ispričao ovu zanimljivu priču koju će Sremac zarobiti u vremenu tako što će je preneti na papir. Jedini uslov koji je Nušić imao je da se u knjizi ne spominje Priština jer je u kući čorbadži Zamfira popio mnogo dobrih kafa. Sremac je prijatelju na to odgovorio: „Odvešću ja tvoju Zonu u moj lepi Niš. Neće je tamo ni rođeni tatko prepoznati.“ U realnosti priča o Zoni Zamfirovoj nema baš takav kraj. Nakon skandala sa bežanjem, udala se za lepog ali siromašnog mladića, krojača Aleksu Grbića. Mladi supružnici odmah nakon venčanja preselili su se iz Prištine u Prizren, gde su dobili tri sina i dve ćerke. Cela porodica je zatim prešla u Uroševac gde je Aleksa Grbić nastradao prilikom albanske pobune 1913. godine. Godine 1943. za vreme okupacije Zona se trajno nastanjuje u Beogradu, prvo u Resniku, zatim na Zvezdari i naposletku u ulici 27. marta 89. Starost je provodila tiho i nečujno sve do 1952. godine kada je istina o Zoni otkrivena. Iste godine u Narodnom pozorištu postavljena je i predstava „Zona Zamfirova“, koju je Zona pratila iz drugog reda u tradicionalnoj nošnji i sa neizbežnim šalvarama. Nedugo nakon ove premijere, u 75. godini života, Zona je umrla. Sahranjena je na Novom groblju u Beogradu, a na njenom nadgrobnom spomeniku stoji: „Ovde počiva Zona Zamfirova“.
Autor: Jelena Ilić
Izvor: Delfi kutak



















