O utjecajima Agote Kristof na hrvatsku i njoj bliske južnoslavenske književnosti malo će kad biti riječi. Mračna, pustošeća „Velika bilježnica“, objavljena 1999. u biblioteci koju je uređivao Predrag Lucić, bit će vrlo čitana, spominjana i citirana u sljedećih nekoliko godina, ali hrvatski će se pisci u pokušaju držati daleko od nje. Za razliku od Raymonda Carvera, mondenog i lakonosivog, koji će punih dvadeset godina ostajati u trendu i koji će lako podnositi slabo stilizirane kaleme lokalnih književnih entuzijasta, Agota Kristof će se pokazati u svakom pogledu zahtjevnijom. U formalnom smislu, njezina bi se sljedba trebala podvrgnuti vrlo strogoj, sonetnoj disciplini ispunjavanja forme. Za razliku od Carverovog minimalizma, koji je, možda, i dopuštao onu vrstu leksika i sintakse kakvi se koriste u novinama, minimalizam Agote Kristof bio je druge vrste. „Veliku bilježnicu“ ona je pisala posljednjim riječima pred propast svijeta, rječnikom savršeno derivirane samoće. U suštinskom smislu, za razliku od Carvera koji se bavio vedrim građanskim temama – raspadom braka, alkoholizmom i socijalnim debaklom – Kristof je pisala o najosobnijoj ljudskoj nesreći. Da bi se ispisivalo palimpseste po „Velikoj bilježnici“ trebalo bi dara, i to vrlo ozbiljnoga dara, ali jednako važno, trebalo bi iz prve ruke poznavati nesreću, i to onakvu i onoliku koliku je u dušu znala Agota Kristof.

Dvije su Agote naših književnosti. Prva je u romanu „Crnac“ Tatjane Gromače, jednoj od najljepših, a sigurno i najmračnijoj knjizi suvremene hrvatske književnosti. Druga je u romanu „Top je bio vreo“, srpskoga i sarajevskog pisca Vladimira Kecmanovića. Dok je Gromačina knjiga nekako još i pročitana, premda bez čitateljske koncentracije i poštovanja prema tekstu, Kecmanovićeva je završila u blatu i pod muhoserinama lažnih političkih angažmana onih koji je nisu ni čitali. Oni, pak, koji su je čitali, nisu je baš najbolje shvatili…

„Divlje guske“ Julijane Adamović, objavljene krajem kolovoza 2018. u zagrebačkom Hena comu, treća su, vjerojatno i najneočekivanija Agota. Ispripovijedana iz stilski gotovo nepodnošljivog prvog lica množine – ili, u intenciji, iz slovenske i prajezične dvojine – pripovijest se zbiva u neimenovanom selu negdje u Bačkoj. Iako u romanu postoje jasne indikacije o mjestu i vremenu radnje, uglavnom su to sedamdesete i osamdesete godine, pa se povremeno pojave i hiperrealistični detalji socijalističke svakodnevice – poput stabilizatora uz televizor, temeljni dojam je, kao i u „Velikoj bilježnici“, da se se sve ovo zbiva nigdje, a zapravo u opustošenom, obezduhovljenom i obeznađenom svijetu, u kojem jedva da još i postoje obrisi civilizacije.

„Divlje guske“ su, možda, postapokaliptični, šizofreni bildungsroman. Odrastanje čiji će finale, naravno, ostati izvan knjige i izvan domašaja pripovijesti, ali ga ovaj čitatelj može zamisliti samo u ludnici. Ili u nekoj pretpostavljenoj odraslosti kao društveno prihvatljivom i visokofunkcionalnom obliku ludila. Glavni lik ove knjige, njezin pripovjedač, su, kako se čitatelju većim njezinim tokom čini, sestre blizankinje. One se javnosti obraćaju isključivo u prvom licu množine, u svojoj povlaštenoj i hermetički zatvorenoj dvojini. To je prirodno njima, svijet oko njih ne vidi u tome nikakav problem, ali čitatelj se ne može naviknuti. Dvojna, množinska perspektiva ono je što stvara nelagodnu, gotovo sablasnu atmosferu „Divljih gusaka“. Sablast je to života na selu, u tuđemu ili u onom što je nekada bilo tuđe, da bi onda, logikom povijesnih kretanja a ne imovinsko-materijalnom transakcijom, postalo vaše; sablast života u višestruko disfunkcionalnoj obitelji, te na kraju, a možda i iznad svega drugog, sablast odrastanja.

„Divlje guske“ odvijaju se među švapskim i šokačkim kućama, u svijetu koji je nedvosmisleno određen time iz koje se tko 1945. vratio vojske, u svijetu kojem, posve prirodno, jer je posvuda bilo tako, biti Bosanac ravno je najgoroj uvredi. Ali ništa od svega toga nije kod Julijane Adamović izvor nevolji, niti je ičim od svega toga nevolja objašnjena. Pustošenje svijeta nešto je što se zbilo mimo svega drugog.

Pojam dobrote za njih je dvije, uglavnom, sporedan, premda dobro primjećuju kad je netko zao. A skoro svi su zli. Najgora je, možda, Baba. Ali one Babu vole, jer voljeti nekog nije uvjetovano njegovom dobrotom. Ljubav je bezuvjetna, pogotovo u djetinjstvu, tom blaženom dobu straha, užasnutosti i divljaštva, kada se lako naviknuti na sve, pa tako i na tuđe, a onda i na vlastito zlo.

Otac u početku tuče majku. Baba ju mrzi, govori joj da je Bosanka, kao što i majka mrzi Babu. I sve je tu u skladu s dječjim poretkom. Jedino što se onda njih dvije upiške u snu. Često im se to događa, i povezano je s jednim snom. Ali nikad im se, eto, ne dogodi da se upiške kad spavaju kod Babe. Ono što im ona pokloni ne usuđuju se pokazati majci. I obrnuto. Odrana su upućene na krajnje kompleksnu mrežu i konstrukciju međuljudskih odnosa unutar obitelji, na zlo koje je, vjerojatno, posljedica životnih nesreća. Ali koga briga od čega je poteklo zlo. Treba živjeti s njim, snalaziti se i izbjegavati ono što iz zla proizlazi.

Tu su Lenka i Kolja, oni su Rusi, pravoslavci, tu je djed Madžar, uzoran multikulturni svijet, koji Julijana Adamović ni jednog trenutka ne divinizira. Izmiješanost sama po sebi ne znači ništa, osim što otvara mogućnosti za zlo i mržnju na još jednoj razini. Kao ni kod Agote Kristof, ni kod Julijane Adamović utjehe nema, ni izlaza. Niti je smisao svega u tome da se ljudi utješe ili da budu sretni. Smisao djetinjstva je da se, naravno uz mnogo sreće, na kraju odraste i da se tako od antagonista prometne u protagonista. A možda i da se iz dvojine ili iz množine napokon pređe u jedninu.

Nešto je animalno u odnosima među ljudima. Tako je u „Divljim guskama“, u „Velikoj bilježnici“, u „Crncu“. U „Top je bio vreo“ oljuđenje i izlazak iz životinjske kože vodi prema katarzi, u najganutljivije trenutke, ali i u potpunu emocionalnu i moralnu propast. No, to je druga knjiga, vratimo se ovoj.

Julijana Adamović vlada osjećajima, ali i onim što osjećaji proizvode među ljudima. U tome je sjajna. Pritom, ona u „Divljim guskama“ ispisuje savršeno nesentimentalan, ali ne i hladan tekst. Nad ovim nesrećama nitko se neće rasplakati, pa ni čitatelj. I to je, zapravo, jedini način da se ispriča ovakva pripovijest. I još da bude istinita. Sve drugo bi bilo lažno. Svaki osjećaj bio bi suvišan. I zato dvojina, i to dječja dvojina. Djeca su tupa, sve dok nisu inficirana odraslim sentimentima ili sve dok im, nečijom dobrotom, nije pružena mogućnost da slobodno osjećaju svijet.

Osnovna društvena karakteristika dobrih knjiga u Hrvatskoj, u dobu općega kulturnog propadanja, kada se, kao u govorima nadležnih na otvorenju Festivala svjetske književnosti, književnost tretira kao „hobi“ i kao „strast“, a njezino se postojanje ističe u kontekstu „unapređenja kulture čitanja“, jest ta da se one, dobre knjige, pojavljuju slučajno, mimo reda i očekivanja, često od pisaca i spisateljica koji nisu predodređeni ni predviđeni da napišu i objave dobru knjigu. A kako dobra književnost nije sama po sebi dovoljna, pogotovu onima koji ne čitaju ili nisu ni sposobni za čitanje, tada pisci, da bi od javnosti dobili certifikat za svoje pisanje, trebaju biti politički ispravni, društveni aktivisti, potpisnici peticija, borci za radnička prava i dalje sve redom, jer ako to nisu, bit će, u najboljem slučaju po njih, ignorirani i prešućeni. Julijana Adamović, kako se to sa strane čini, ne ispunjava ovako postavljene preduvjete za participiranje u glavnoj matici hrvatske književnosti. Neće je biti u užim izborima za telekomunikacijsku nagradu, premda je tamo kolumnistica – ali ona koja služi za uspostavu svjetonazorske ravnoteže – te će je salonska književna ljevica hvaliti samo ukoliko za takvo što nađe desnih i materijalnih interesa. A desnica, ona u književnosti i u umjetnosti, nigdje, pa tako ni u Hrvatskoj, srećom ništa ne znači.

Prethodni ulomak, gorak, dječje tup, te možda i nepotreban, služi tome da naglasi dvije okolnosti: stvarnu vrijednost ove knjige i njezinu pretpostavljenu buduću sudbinu. Ugluho će proći, premda je nešto drugo zaslužila. Čitat će je, u najboljem slučaju, kao starinski socijalni roman, kao žensku knjigu ili kao još jedan roman o odrastanju, što će sve ovog čitatelja iritirati. Čitatelj polaže pravo na knjige koje je pročitao. To pravo nije manje važno od prava na knjige koje je napisao. Maltretirajući svojom glupošću, odsustvom sluha i čitalačkog dara, njegove knjige, vi njega vrijeđate. Kuckate ga u zdrav mozak, zobljete mu hipofizu, vi ste oni koji u Lisinskom kašlju dok im Ivo Pogorelić svira.

„Divlje guske“ su odlična knjiga. Dvojina na kraju biva razriješena. U zadnje dvije-tri rečenice. Ali uzalud vam je čitati ih ukoliko niste pročitali sve što im prethodi…

Autor: Miljenko Jergović
Izvor: jergovic.com